Hidžab

Sa hidžabom mi je nestala tjeskoba i praznina u grudima

Podijeli sa drugima i zaradi sevapShare on Facebook0Email this to someonePrint this page

Zovem se Emina, imam 24 godine i već dvadest dana nosim hidžab, a osjećam kao da je od rođenja sa mnom… i jeste. Sjećam se jednog ljeta, kad sam otišla kod rodice u Sarajevo, prije nekih 10-tak godina. Pričale smo, smijele se jer smo se nakon toliko godina upoznale tako da smo imale velik izbor tema za pričati. Između ostalog , odjednom iznenada upitala me kako vidim sebe u budućnosti, kako bih voljela da izgleda moj život? I dok me upitno gledala, meni se ispred očiju opet pojavila ona slika što me već duže vrijeme pratila: Žena stoji na vratima obučena u dugu muslimansku nošnju s hidžabom, a malo dalje od nje čovjek sa dvije djevojčice zrači nekim posebnim nurom…

Ne znam da li sam to sanjala, ali često kad bih legla uvečer i sklopila oči, to sam vidjela i svaki put bih se osmjehnula i osjetila neki smiraj. Kad sam završila osnovnu školu, preselila sam se s roditeljima u drugi grad. Sve je bilo uredu, ja sam naizgled bila jedno sretno biće, ali ustvari bila sam jako prazna osoba. Nikad nisam mogla da se riješim neke tegobe u grudima osim kad sam na namazu i kad učim Kur’an. Uvijek je postojao onaj osjećaj da nešto fali. To sam pripisivala nostalgiji za gradom iz kojeg sam otišla i u kojem sam odrasla. Još kao mala bila sam, tako da kažem, na poseban način vezana za vjeru. Sa 5 godina sam krenula u mekteb jer nisam mogla u školu, i moja mala duša je imala neki poseban osjećaj onda kad sam slušala efendiju dok uči Kur’an, a srce mi je bilo ispunjeno posebnom srećom onda kad sam i ja naučila arapsko pismo i kad sam počela učiti prve stranice časnog Kur’ana.

U mojoj porodici niko nije praktikovao skoro ništa od onog što sam ja, od malena, tako da ja nisam imala u kući od koga da naučim sve to, pa sam vjerovatno zbog toga osjetila tu potrebu da prije škole krenem u mekteb. Moji roditelji su bili sretni i ponosni zbog toga i nikad me nisu sputavali ni u čemu. Često su se bojali da neću stići školske obaveze jer sam kasnije, poslije škole odmah svraćala u džamiju, ali sam hvala Allahu sve stizala… Nakon nekog vremena izašla sam pred Komisju Islamske zajednice i položila hatma-dovu… To mi je bio najsretniji dan u životu, meni i mojim roditeljima, to je sreća i radost u duši za koju čovjek nema riječi… jednostavno sve to treba doživjeti i osjetiti. Nastavila sam i dalje da obavljam namaz, ponavaljam stranice Kur’ana, postim, pazim da što više činim dobro i sebi i drugima, ali opet, imala sam onaj osjećaj tegobe i nešto mi fali… U svemu tome završila sam ja i srednju školu, navikla se koliko sam mogla na novu okolinu, ali uvijek sam bila, kako su drugi govorili “sama”.

Nisam imala posebno društvo s kojim bih izlazila po kafićima i diskotekama… Jednostavno me od toga boli glava i ne vidim se u tome. Imala sam par djevojaka s kojima sam se družila i s kojima sam izlazila u šetnju s vremena na vrijeme. Moji su se jedno vrijeme zabrinuli zbog te moje “samoće” kako su je nazivali. Ali nisu vršili nikakav pritisak na mene. Pretpostavljali su da je to neka prolazna faza. Ja nikad nisam bila sama. Jer sam oduvijek bila svjesna da je On sa mnom i najviše sam voljela tu “samoću”. Onda kad u tišini učim Kur’an i pustim suzu, pa se osmjehnem jer znam da On zna zašto je ta suza kanula… i da će me poslije te suze obradovati s nečim za šta sam dovila duže vrijeme. Nikad nisam mogla ustati na sabah-namaz i onako samo ogrnuti ogrtač, staviti mahramu i klanjati. To mi nekako dođe radi reda… Svaki poziv na namaz za mene je nešto posebno, i uvijek posebnu odjeću oblačim kad trebam klanjati, a posebnu pažnju obraćam na to kako ću biti pokrivena odnosno kakav je moj hidžab. Uvijek mi je u glavi misao da me On u svakom trenutku može uzeti sebi i da sam ja u svakom trenutku spremna za odlazak sa ovog svijeta…

Prolazilo je vrijeme, tako da sam jedan period mislila kako sam se riješila one tegobe u grudima i onog osjećaja da nešto fali, ali nisam. Previše sam obraćala pažnju na to kako se drugi ljudi oko mene osjećaju, da sam zaboravila na to kako se ja osjećam. Počela sam Ga moliti da mi pokaže put da ta tegoba nestane zauvijek…. Svakodnevno sam Ga molila za uputu, ali ovaj put samo za ovo jedno. Ostajala sam budna do kasno u noć, klanjala istiharu, nafile. I kako su dani odmicali ja sam bila sigurna da sam na pravom put. Opet sam uvečer, kad bih sklopila oči vidjela isto….ujutro pred ogledalom vidjela bih ono od sinoć… Za Kurban bajram, drugi dan dijelila sam kurbane u svojoj ulici. Kad sam završila otišla sam klanjati akšam-namaz. Taj dan na sedždi sam ostala duže nego ikad. Inače uvijek ostanem duže na sedždi, ali ovaj put to je bilo još više…. i sutradan, na svakom namazu.

Zadnji dan Kurban bajrama, kad sam ustala da klanjam sabah, odmah sam bismillom uzela mahramu koja mi je uvijek bila više jastuka na krevetu, a koju sam dobila od moje Ermine, otišla sam da uzmem abdest i klanjala. Nisam cijeli dan skidala hidžab, imala sam osjećaj da ga oduvijek nosim. Šta mi donosi budućnost to Allah Jedini zna. Ono što ja znam da je to bila najljepša i najveća odluka u mome životu.

Izabrala sam trnovit, ali sigurno ispravan i lijep put. Iskušenja imam i biće ih uvijek, ali ja više nemam one tjeskobe i praznine u grudima bez obzira šta se dešava oko mene. Ja nosim mir, sreću i zadovoljstvo u svome srcu, a da bi to čovjek postigao mora postići Njegovo zadovoljstvo. Zahvalna sam Allahu što sam spoznala ko sam i zašto sam na ovom svijetu. I najbitnije… Sad znam ko je bila ona žena, što sam je viđala uvečer kad bih sklopila oči…. Elhamdulillah! ( Insallah s hairom dočekati i ono što je bilo malo dalje od nje-čovjek s posebnim nurom na licu i dvije djevojčice).

Autorica: Emina Tabaković – http://divithana.com

Podijeli
Podijeli sa drugima i zaradi sevapShare on Facebook0Email this to someonePrint this page

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: