Pokajnici

Samo sam znala “euzu” i “bismilu”

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Jako poucna prica o povratku islamu jedne sestre i njene porodice

Rodjena sam i odrasla u Njemackoj, gdje sam i skolu zavrsila. Inace moja porodica je samo po imenu bila muslimanska, ostalo nista nismo praktikovali, osim bajram da se proslavi i to na jako ruzan nacin, koji neme veze sa islamom. Kad sam imala oko 16 godina moja porodica odluci da se vrati u Bosnu, otac zelio svog naroda oko sebe, jer u Njemackoj gdje smo zivjeli, bilo je malo mjesto gdje smo bili okruzeni samo krscanima svabama. Dakle dolazkom u Bosnu ja sam bila nezadovoljna jer sam morala da napustim svoju sredinu na koju sam navikla i moje drustvo. Mada moj brat koji je 2 godine stariji od mene je bio sretan. Jer da se nismo vratili on bi tamo morao da ide u zatvor, zbog…

raznih prekrsaja( voznja u pijanom stanju, tjelesno nasilje i prodaja droge). Ovo navodim samo da bi bolje shvatili kakvim smo zivotom zivjeli.Nas povratak u Bosnu nije puno uticao na promjenu u nasem ponasanju, naprotiv stavri su mozda cak i malo gore krenule. Moj brat je bio na najboljem putu da postane alkoholicar sa samo 19 godina. Moji roditelji su se kao malo brinuli medjutim mladost je izgovor za sve, pa su cesto govorili „ ma on je mlad, nek prozivi. Opametit ce se kad malo stariji bude“ Zamislite, subhanAllah, roditelji tako govore za sina koji skoro nijedan dan nije bio trijezan. Cesto prespava u nekom kanalu jer nemoze da nadje put do kuce.

Moj zivot se svodio samo na izlazke, drustvo i jos vise izlazke. Nakon mozda 1 god. do godinu i po, pocela sam da osjecam neku prazninu u sebi, nisam znala zasto, jer mi je zivot bio „lijep“, medjutim ta praznina se sve vise povecavala, i ja sam se zatvarala sve vise u sebe i u kucu. Pocela sam dane da prespavam, neosjecajuci zelju za danom. Nocima sjedim i gledam razne filmove itd. Uglavnom mi je vrijeme bilo ispunjeno samocom, i trudila sam se bilo cime da se zabavim samo da zaboravim tu prazninu i nezadovoljstvo. Primjetila sam kod mog brata slicno stanje, medjutim on je kao obicno tjesio se alkoholom. Postajao jako agresivan, i cak je i na mene ruku podizao nekad u tom stanju alkoholizma. Ali najvise me zabrinio i sve nas kad je krenuo na moju mamu. Ali srecom nije je udario, jer sam primjetila da je i njega samog to prepalo. Doslo je vrijeme njegovog odlazka u vojsku i svi smo mislili ili nadali se da ce ga vojska malo opametiti…

Nakon mozda mjesec dana kako mi je brat u vojsku otisao, kod mene bile rodice iz Austrije, a ja tek polozila vozacki ispit. Bilo je oko 11 sat u noci a nas nesto navraca da izadjemo u disco, sto je ujedno i znacilo moj prvi susret sa necim meni nepoznatim. Dakle sjedamo u auto, i ja osoba koja nikad nestavlja sigurnosni pojas, obuzeo me neki cudan strah u tom momentu, iako sam do tada vec dosta vozila. Stavim sigurnosni pojas ali i dalje osjecaj kao da jos nesto trebam uciniti. Nisam pohadjala mektebsku nastavu kao dijete, tako da jedino sto sam znala prouciti bilo je euzubile i bismile…

Palim auto i pocinjem uciti u sebi, ali strah se samo povecava, mada je vise strah zasto sada to ucim jer mi nikad to nije bila navika…nema veze, krecemo. Nakon mozda 200 m od kuce covjek udari u nas autom tolikom brzinom, da bih proletjela kroz staklo da nisam bila svezana. Taj slucaj me tolko prepao, da naredni dan niskim nisam razgovarala, samo sto tada niko nije znao da su me vise prepali ti dogadjaji prije nesrece, stavljanje pojasa i ucenje jedinog sto znam…ali sejtan se pobrinu da to izbacim iz glave misleci na slucajnost. Medjutim nesto se promjenilo u meni.

Zakletva mog brata u vojsci prosla, i on prebacen u kasarnu blize kuci. Samo nakon dvije sedmice on nas zove telefonom i kaze kako je upoznao nekog covjeka i poceo da klanja sa njim. Mi se prepali, subhanAllah, vise te cinjenice nego dok je bio pod alkoholom stalno. Mene je tolki nemir obuzeo, da kad sam prvi put vidjela brata nakon tog razgovora, nisam mogla niti da gledam u njega kako treba. U pravom smislu sam se bojala iz meni nepoznatih razloga, on je idalje bio moj brat. Malo pomalo meni brat kad dodje kuci pocne pricati o islamu, sta je sve procitao ili cuo od drugih, kao da je to sve za cim je trazio cijelog zivota. Meni iako sve jako interesantne te price, idalje me neki cudan strah drzi. Onda on poceo da donosi razne knjige kuci, i ja onako iz dosade ili da saznam sta je to njega promijenilo pocnem da citam. Odmah prihvatih istinu procitanu. Nezamislivo kako dotad nisam nista znala o tome.

Sa bratom sam pocela da imam bolji odnos nego prije, citali smo knjige razne i onda jedno drugome prepricavali, i tako nocima i nocima nismo spavali, uceci samo o islamu. Tolika je zedj za tim znanjem. Ubrzo dodje mjesec ramazan i ja odlucim da odem u Dzamiju da i to vidim sta je. Prvi puta sam postila u zivotu i osjecala toliku radost, napokon nestala ona praznina. Opet osjetih zelju za zivotom. U Dzamiji primjetih da neznam klanjati i nista jos uciti iz Kur’ana, tako sebi nadjem ilmihal i u roku od mozda dvije sedmice naucim sve potrebno za obavljanje namaza. Cak i nekoliko raznih sura iz Kur’ana. Vrijeme prolazilo a moje znanje se sve vise povecavalo, onda me brat upita jedne prilike kad cu staviti hidzab, ali ja sam se naljutila na to pitanje, i rekla „NIKAD“ opet mi sejtan uli strah u srce prema nepoznatom. Dotad samo nene su za mene bile pokrivene.

Dvije sedmice nakon tog razgovora brat mi kaze da smo pozvati u goste kod tog brata sto je njemu dawu cinio, i da je on ozenjem pa da se upoznam sa nekim sestrama u islamu. Kad smo dosli kod njih ja od stida pocela da navlacim jaknu preko uskih mi hlaca, iako sam po mom misljenju najsire izabrala. Pozvase nas da odemo na jedno islamsko druzenje kod njih u mesdzid i njegova zena kakva je mudra bila, izabere za mene najljepsi svoj komplet i da mi da ga obucem. Lijepo mi napravi maramu, i osjetih u srcu neko zadovoljstvo. Jos na samom povratku kuci ja kazem bratu u autu da zelim da nosim hidzab.

U tome onda krenuse i iskusenja, jer moja mama totalno protiv toga bila. Stalno mi govorila „pa tek ti 19 god. Sacekaj da se zaposlis da malo prozivis itd.“ Sve u svemu nije bas tolko strasno zvucalo, ali ja sam to odgadjala nekih 6 mjeseci nemajuci jos dovoljno snage za to. Allahova volja da steknem jos vise znanaja i pripremim se na iskusenje koje me cekalo.

Juni mjesec je bio a ja i moj otac sami kod kuce, dodje jedan komsija, takodje brat u islamu. Ja sam taj dan toliku radost u mom srcu osjecala da se rijecima nemoze ni opisati, i nikad vise tu slast u tolikoj mjeri nisam osjetila. Allah otklonio sve sejtane,kao sto je poznato iz hadisa, taj dan da bih donijela najvazniju odluku u svom zivotu. Dodje taj komsija i kaze on meni: “Ja vidim danas nesto na tebi, kao neki nur sa tvog lica, pa odlucih da te posjetim u ime Allaha i postavim ti jedno pitanje. A sad kad ovdje sjedim, ne samo da vidim taj nur na licu nego osjetom ga, subhanAllah, ovo jos nisam u ovakvoj mjeri nikad osjetio, ali da se vratimo na pitanje, kad se mislis odluciti za hidzab?“

Meni suze krenuse niz lice i ja mu odgovaram, sada insaAllah. Saopstim bratu i ocu moju odluku i brat se radovao pravo, a otac je prilicno dobro prihvatio. Medjutim uvece kad je mama dosla i cula tu vijest, prvo se rasrdila na mene misleci da time utice na moju odluku, ali mene u tom momentu nista nije moglo sprijeciti. Ujutro sam ustala uzela abdest, stavila mahramu na glavu i uputila dovu Allahu uzvisenom, da je neskinem dok me nebudu spustali u zemlju… Moram napomenuti da odjece nisam imala nista do jednu suknju dugu, jednu bluzu koju sam od mame uzela par brojeva prevelika za mene i jednu samiju koju sam od svoje nene rahmetli nekad dobila. Taj pogled je za moju mamu bio uzasan da odsad uvijek tako izgledam.

Toliko se pocela ljutit na mene da mije govorila da joj neizlazim na oci tako obucena i da me nepriznaje vise za kcer, i ako bi je gdje na ulici srela, da joj se neobracam. Te rijeci su me toliko pogodila i ta njena srdzba, da sam danima u sobi plakala, ali hvala Allahu koji mi je dao toliku snagu, znala sam da su to sejtanovi zadnji pokusaji da me odvrati od tog cina. Jednog dana je dosao jedan brat kod nas u goste toliko se radovao mojoj odluci da mi je kupio jedan hidzab kao hediju. Moja mama je se zaklela da ce mi tu pred njim skinuti to sa glave, pa sam ja pobjegla u svoju sobu, i molila Allaha da se i njoj smiluje i omeksa joj srce.

Jedan period od mozda 2 mjeseca je prosao i moja mama se pocela smiravati, kad mi je kupila nekoliko lijepih haljina, i uvidjela da nemoram bas tako „ruzno“ da se oblacim… Od tada je proslo vec 10 godina, kako me je Allah swt. Uputio i mog brata, sada je i moja mama vec nekih 4 godine pod hidzabom i neispusta nijednog namaza! Elhamdulillah! Naravno i moj otac je krenuo tim putem.

Pricu poslala sestra Alma

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: