Rekaik

San koji mi je bio velika pouka

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Bilo je to vrijeme mojih velikih obaveza i zauzetosti pomaganjem drugima cime sam potpuno zapostavila sebe i svoje zdravlje. Nisam nimalo vodila racuna o redovnoj ishrani, zastiti od hladnoce a spavala jako malo… Nimalo nisam mislila na sebe ni kada je moje tijelo pocelo davat signale bolesti i sve sam rjesavala analgeticima za umirenje bolova. Nastavljala sam dalje sa svojim obavezama iz zelje da budem maksimalno na raspolaganju svima kojima sam mogla uz Allahovu pomoc olaksat…

Jednog dana sam dobila veliku temperaturu i nepodnosljive bolove u predjelu abdomena i u zadnjim trenucima zavrsila na operacionom stolu sa tri operacije. Doktori su konstatovali da je „slijepo crijevo“ vec odavno puklo i razlilo se po cijelom abdomenu sto je dovelo do teske upale i gnjojenja svih unutarnjih oragana a da sam bolove prekrila onim silnim analgeticima. Dok su me kritkovali da premalo mislim na sebe, da cu, ukoliko tako nastavim, brzo se nac pod zemljom a moja djeca sama, da mi trud ionako niko nece vidjet… Raspravljala sam se s njima i tvrdila da ja radim u ime Allaha a ne u ime ljudi, da me ne zanima da li ce mi bilo ko uzvratit. Tvrdila sam da mi je vazno samo da znam da ce Allah moj trud vidjet i nagradu mi podarit…

Medjutim, kako je vrijeme prolazilo, u mom srcu se pocela javljat nekakva nepoznata nelagoda koju sam prvi put u zivotu osjetila.
Lezala sam u krevetu nepokretna sa jakim bolovima, a u posjetu su mi dolazili samo moji najblizi. Pocela sam da sve cesce gledam u moj telefon koji nikako nije zvonio a ni poruke nisu dolazile… Koliko god se trudila da budem ravnodusna, pogled mi je sam prema vratima isao… Pitala sam se gdje su svi oni kojima sam uvijek bila na raspolaganju u svakom iskusenju kada su ih svi ostavljali?
Pitala sam se gdje su svi oni koji su se prijateljima predstavljali? Bilo mije jako tesko pri pomisli da su me svi tako brzo zaboravili. Da su me ostavili samu kada su mi najpotrebniji, kada mi je zivot bio toliko ugrozen… Ne znam da li me vise bolilo srce i dusa od te samoce ili rane od operacija.

Nakon pet dana, zapitala sam samu sebe: “Odakle mi ovakva razmisljanja?“Odakle briga za drugima kada sam uvijek tvrdila da mi je moj Gospodar sasvim dovoljan kao Zastitnik i Pomagac u svakoj situaciji? Onaj koji me nikad nece iznevjerit! Odlucila sam da budem ona stara JA bez sejtanskih misli, bez umanjivanja nagrade za pretrpljeni sabur. Iskljucila sam telefon. Uzela tejemum i klanjala lezeci a zatim uceci Kur’an zaspala dubokim snom.

Sanjala sam prelijep san koji ce mi sigurno zauvjek ostat u sjecanju; Sanjam se ja, u toj istoj bolnici, i istoj bolesnickoj sobi. Kako lezim na kravetu a bolnicar vrata otvara najavljujuci mi posjetu. Pogledam prema vratima a ono ulaze sestre sve jedna za drugom, prelijepo obucene u bijelim dzilbabima, hidzabima i nikabima… Kako ulaze tako se u stranu redaju praveci prolaz onima koje tek dolaze. Svaka u rukama nosi prelijepo upakovane poklone i raznovrsno, mirisno cvijece. Iznenadjeno ih gledam a one samo dolaze i nikako ne prestaju ulazit. Sve mi nesto cestitaju a ja ne razumim razlog toga.

Kada su se sve sa strana poredale, shvatila sam da ustvari prave mjesto nekoj sestri koju ocekuju na vratima. Svaka vesela lica, gledaju u mene pa prema vratima. Napokon vidjeh kako dolazi jedna starija sestra (stara nena) i kako joj one prolaz oslobadjaju… Dolazi ta prelijepa starica do mog kreveta, miluje mi lice i ruke a na moj pokusaj da je upitam ko su i sta mi cestitaju, samo mi svoju njeznu ruku na usta stavlja i prstom pokazuj da ja sutim jer ce ona da prica;

„Draga moja, tek sada si iskreno osjetila sta znaci oslonac na Allaha, tek sada je tvoje “Allah mi je dovoljan“ iskreno i cisto… Trebaces jos puno, puno sabura ali ne zaboravi Allah je uvijek na strani strpljivih.“ Milovala je ta draga starica moju ruku a ja sam se iz sna probudila zaleci sto jos nije potrajao i sto u tom predivnom drustvu jos nisam ostala.

Bila sam sretna i zadovoljna. Osjetila sam se veoma jakom i vrijednom. Bila sam ponosna sto sam sejtana pobjedila i osjecaj pouzdanja u Allaha, ponovo vratila. Ukljucila sam moj mobitel a na njega su pocele stizati poruke podrske i suosjecanja iz cijelog svijeta. Vidjela sam da su bile davno napisana ali iz nekog razloga su jako puno kasnile. Nasmijala sam se od srca sto sam taj ispit polozila i bila zahvalna Allahu na iskusenju kojim me toliko ojacao.

Bio je to blagoslovljen san koji mi je do danas od velike koristi jer nikad vise nisam pomislila da mi neko drugi sem Milostivog Gospodara treba. Allah mi je doista dovoljan.

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: