Prilozi posjetitelja

Sestra koja je prije nekoliko mjeseci prešla na Islam

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Onda sam otišla u srpsku crkvu, ali nisam voljela te slave, ikone, jadnog razapetog Hrista. Iako sam sigurna da ima finih ljudi koji idu u crkvu i iskreno se mole, taj cijeli ambijent nije bio za mene niti mi je dao smiraj. Više sam nekako osjetila da to nije pravi put, da nešto nije uredu. Kako se mogu moliti razapetoj statui i još kao da veličam to razapinjanje…

Rođena sam u Hrvatskoj, ali sam odrasla u Velikoj Kladuši. Moja je majka bila Makedonka, a otac Srbin. Dok sam živjela u Kladuši, svakodnevno sam slušala ezan i bilo je lijepo, ali nismo praktikovali nijednu religiju. Moja je majka bila dobra žena koja je vjerovala u Boga i uvijek govorila da trebamo činiti drugome ono što želimo da oni nama čine i učila me je da dijelim sa drugima ono što imam. Tata je bio odsutan.Moja baka iz Makedonije bila je velika vjernica i posjećivala je crkvu, ali i živjela je po Isusovom nauku: da se niko ne smije mrziti, da se ljudi uzajamno trebaju voljeti i poštovati i imala je dosta prijatelja i komšinica druge vjere iz Turske, koje je voljela i oni su voljeli nju i nikad nije pravila razliku. Zato je doživjela duboku starost od 96 godina nasmijana i sretna jer ona je imala veliko srce za svakog.

Kad sam malo odrasla, izbjegli smo u Njemačku u kojoj sam često sanjala ezan i nešto kao leteće majmune koji bježe po zraku, ali nisam znala zašto to sanjam. Zbog konflikta u našoj bivšoj Jugoslaviji i mojoj cijeloj familiji, izmiješanoj, nisam htjela ni za šta da se opredjeljujem zato što nisam htjela da povrijedim ljude koje sam voljela i sa jedne i sa duge i sa treće strane,tako da niti sam vjerski niti nacionalno bila opredijeljena, jednostavno sam govorila da sam Jugoslovenka. Međutim, usljed mnogih nedaća u životu i nakon našeg dolaska u Ameriku, počela sam da tražim Boga. Mama mi je umrla u Njemačkoj od raka i moj mlađi i ja brat ostali smo sami. Otac je i dalje vodio neki svoj život i bio odsutan.

Kad smo došli u Ameriku, počela sam da tražim Boga. Uvijek sam voljela Boga i od kada za sebe znam imala sam taj unutrašnji kompas dobra i zla, i pamtila majčine riječi: “Nikada nemoj činiti drugome što ne želiš da drugi čine tebi” i “Voli sve ljude koji tebe vole i koji su dobri u duši i pošteni”, tako da su mi te riječi bile vodilja u životu. U Americi sam naišla na razne religije i bila mi se dopala religija Hare Krišna, toliko sam voljela Boga i mislila sam da je ispravno sve čemu me uče i živjela sam jedno vrijeme u Hramu Hare Krišna u Las Vegasu, gdje živim. Tamo sam se budila u četiri ujutro, obavljala dužnosti prema Bogu i vladala se prema pravilima: ne smije se jesti meso, piti alkohol ni kafa, ne smije se stupati u seksualne odnose izvan braka, tako da sam jedno vrijeme bila tamo sretna, ali nije mi srce bilo na mjestu.

Prvo, nisam se voljela klanjati kipovima iako su nam rekli da je to samo simbol za Boga, drugo, osjetila sam iskrenu požudu za alkoholom i noćnim životom jer još sam bila mlada, i zato sam rekla da je bolje da prvo raščistim sa samom sobom: željela sam da budem iskrena u svemu i da iskreno izvršavam ono što Bog od mene traži, a ne da Mu neiskreno služim. Tada sam izašla iz Hrama i počela noćni život koji je bio strogo zabranjen. Nakon nekog vremena shvatila sam da to nije ono što želim i da u tome ne osjećam užitak i da je Bog u pravu kad nas odvraća od toga. Nema ništa gore nego prazninu koja je rezervisana samo za Boga pokušati nadopuniti tim životom. Nema ništa praznije na svijetu. Ali, bilo mi je drago što sam bila iskrena prema sebi i Bogu, jer kako da Mu pristupim neiskrena. Iskrenost je u vjeri najvažnija.

Onda sam otišla u srpsku crkvu, ali nisam voljela te slave, ikone, jadnog razapetog Hrista. Iako sam sigurna da ima finih ljudi koji idu u crkvu i iskreno se mole, taj cijeli ambijent nije bio za mene niti mi je dao smiraj. Više sam nekako osjetila da to nije pravi put, da nešto nije uredu. Kako se mogu moliti razapetoj statui i još kao da veličam to razapinjanje?  Potom sam dugo vremena radila u osiguranju, odlučila sam da otvorim svoju osiguravajuću agenciju u Las Vegasu da budem sama svoj šef pa će me biznis ispuniti i radit ću i, eto, vjerovat ću u Boga. I tako je i bilo. Otvorila sam svoju agenciju, svoj biznis, radila sam non-stop, jako sam ambiciozna. Ali u mom privatnom životu događale su se druge stvari. Bila sam se uselila u apartman koji je bio proklet. Još kao mala bila sam u stanju da vidim nevidljiva bića koja se kreću u zraku i otkad znam za sebe mogla sam ih osjetiti i ponekad i vidjeti. Kad sam se uselila u taj stan, bilo mi je jasno da i oni žive tu. Počeli su me napadati u snovima i u javi, govoriti mi da se ubijem, izazivati ružne snove, znala sam se probuditi i vidjeti ih kako sjede na meni. U aparmanu mi nije bilo dobro, bojala sam se da spavam po noći i zaspala bih tek kad bi svanulo. Od komšija sam kasnije čula da je prije mene tamo stanovao jedan bračni par koji se hvalio time da pripada kultu Sotone i da su dozivali Sotonu sa ritualima u tom apartmanu. Kud baš da se ja uselim tamo? “Bože sačuvaj, pa zato se meni sve ovo dešava”, shvatila sam u tom trenutku.

Kada bih ulazila u prostoriju, ugledala bih ih i prvo sam počela da se branim Biblijom, rukjama iz Kur’ana, da prizivam Krišnu iz Veda, ma sve sam pokušavala. U međuvremenu sam bila u New Age grupama u Las Vegasu koje su se bavile meditacijom i vanzemaljcima i konceptima istočnjackih religija. Sve sam tražila samo da nađem taj božanstveni mir koji sam slutila da postoji i tu istinsku sreću koju malo ko ima na zemlji. Ali nije uspijevalo. Sve vrijeme bila sam u vezi sa jednom drugaricom Muneverom iz Sarajeva koja je bila muslimanka. Islam mi je bio na vidiku, ali mu nisam pristupala jer bila sam prezauzeta, a zbog naših ratova, nisam se osjećala prijatno da se opredjeljujem. Slušala sam od Srba loše o muslimanima, od muslimana loše o Srbima, dosadili su mi i jedni i drugi sa svojom mržnjom, taj cijeli naš Balkan jadan u konfliktima, i nisam htjela to dirati kao ni pčelino gnijezdo, tako da sam nastavila po svome. U međuvremenu dobila sam jednog klijenta Amiru koja mi je, pored osiguranja, uvijek spominjala Allaha i islam. Ja sam joj rekla: “Amira, pusti me na miru, ja nisam muslimanka, svako svoju vjeru voli i poštuje. Poštuj i ti moju. I poštuj moj izbor. Svakom je njegova vjera lijepa.” Ali, ona je bila uporna. Mislila sam nekad da je bezobrazna i nije mi išlo u glavu šta ta žena hoce da me poturči, a Srbi su bili pod Turcima, onda sam se sjetila lekcija iz historije i strah me obuzeo, muka mi došla. Ali ona je uvijek govorila samo o islamu.

I pored svega, u meni je, iskreno govoreći, uvijek postojala tajna želja za islamom, želja o kojoj nikome nisam govorila. Zato sam i putovala u Dubai, Egipat, jer sam priželjkivala da saznam malo više o arapskoj kulturi i islamu. Ali, nisam se prepuštala zovu vjere, jer sam se bojala da ne povrijedim nekoga iz familije. Nekad sam zamišljala i u mislima govorila: “Bože, kako bi bilo lijepo da su svi svjesni Tebe, da svi ljudi na planeti budu svjesni Tebe i da Ti se svi klanjamo, kako bi to bilo lijepo!”, čak sam pomišljala da bih baš voljela da se takva religija osnuje, ni ne pomišljajući na islam jer nam je islam sve više i više u medijima bio predstavljan kao zao i teroristički. Ali, u meni se ipak počela buditi neka radoznalost i želja da saznam više o tom strašnom islamu koji se nama predstavlja. Kako sam ja tako živjela u tom apartmanu, radila non-stop, vikendom se sastajala sa tom svojom grupom ljudi što meditiraju, situacija je počela da se pogoršava, u kući mi demoni nisu dali mira, molila sam managere mojih apartmana da mi odobre da prekršim ugovor i izađem i da se preselim. Amira, koju sam upoznala u tom periodu, nije prestajala govoriti o islamu.

Moj se život odvijao na relaciji posao, sastanci u grupama za meditaciju, sve dok jednog dana na sastanku te grupe nisu poceli da se međusobno nazivaju bogovima i boginjama i u meni je proključalo, ustala sam i rekla im iz dna srca jer sam osjećala istinu: “Kako vas nije sramota da se nazivate boginjama i bogovima, a zaboravljate Boga jednog što vam je sve dao sve na nebu i Zemlji napravio?! Šta ste vi napravili i stvorili? Šta? Ništa! Sram vas bilo!” I tako sam ja njima omrzla. Naravno, kako bi mi uzvratili na moju reakciju, dogovorili su se da na jednom sastanku da oni meni pokažu. Nagovorili su nekog mladića da mi priđe da me zagrli, ali da me dobro udari u leđa. Tako i bi, prišao mi je, zagrlio me, ali me je jako udario u leđa za sve ono što sam im rekla. Mene su leđa boljela cijelu nedelju i bila sam požutjela sva, a njega sam prijavila policiji.

I tako jednu noć, dok su me boljela leđa, dok sam se vozila jer nisam mogla u apartman zbog šejtana, osjećajući kako lete za mnom i ne mogu da im pobjegnem, nazvala me Amira i pozvala da joj dođem. Prihvatila sam poziv. Tako prognana, parkiram se pred njenom kućom. Kad sam ušla, vidjela sam svjetlost oko Amire, spas. Pomislila sam da je meni da se tako spasim. Šta ova žena ima što ja nemam i kako da se ja sklonim pod tu svjetlost? Ali, iako sam još osjećala odbojnost prema prihvatanju stavova druge religije, ipak sam pitala Amiru da li mogu klanjati s njom i ona mi je dozvolila. Prvo smo uzele abdest. Ona mi je pokazala. I kad smo stali da klanjamo, nas je preplavila svjetlost koju sam ja vidjela. I tako mi je bilo lijepo dok smo klanjali da sam pomislila: “Samo da mi se duša smiri pod ovim plaštom energije, samo malo da odahnem od proganjanja duhovnog.” I tako je i bilo. Rekla sam sebi da ovo je islam nešto posebno. Poslije našeg klanjanja, ja sam Amiri ispričala šta se desilo u toj meditacijskog grupi i ona mi je rekla da će mi namazati kremom i proučiti sure. I ona je mazala moja leđa i učila sure i sutradan je bol nestao. Ja sam tada odlučila da malo više naučim o islamu i da odbacim naše predrasude, naše balkanske političke strane i smetnje. Odlučila sam da proučim islam i da saznam istinu o islamu, a da iz glave potpuno izbacim Balkan.

Sa Amirom sam otišla u džamiju 5. oktobra 2017. godine, porazgovarala sa imamom iz Egipta, postavila mu sva pitanja koja su me interesovala: o napadima na islam, terorizmu i svemu ostalom što me interesovalo. On mi je rekao da ne gledam na islam kroz ljude, nego da gledam šta islam naučava. “Ti ne odgovaraš za moja djela, ja ne odgovaram za tvoja. Ima muslimana koji ne praktikuju islam, kao i hrišćana. Ti gledaj islam po islamu, ne po ljudima. Jedan je Bog, nije Mu niko ravan”, rekao mi je imam. Tada sam shvatila da je to zaista tako. To sam osjetila i u srcu i zato sam i maltene batine dobila od ovih Amerikanaca zato što sam branila istinu. Pomislila sam: “Bože, pa ja sam cijeli život bila muslimanka. Ja sam Tebe tražila cijeli život, da vjerujem u Tebe ispravno.” I onda kad sam zamišljala i maštala o toj nekoj religiji i zašto ne stvore religiju koja će stalno obožavati i podsjećati na Boga, pa to već postoji, to je islam. Bila sam presretna. Izgovorila sam šehadet tog dana i plakali smo i Amira i imam i ja.

Nakon toga imala sam iskušenja, prvo me počeo proganjati šejtan, sjediti mi na leđima, po noći se probudim, želim izgovoriti euzubillah, on jos jače sjedne. Amira mi je govorila da klanjaj redovno, jer ako to ne budem činila, onda sam gotova. Ja još nisam bila počela. Govorila mi je: “Klanjaj jer je šejtan sad najaktivniji.” Počela sam klanjati, ali ne redovno, odupirala sam se, još uvijek nisam sve shvatala. I tako ej trajalo sve dok 27. novembra 2017. nisam pala na parkingu i jedna je žena pozvala ambulantu. Odvezena sam u hitnu gdje mi je doktor musliman rekao: “Zahvali se Allahu, spasio ti je život, imala si krvni ugrušak koji je prošao kroz srce. Odakle tebi, još si mlada? Tamo se razbio u milion malih djelića koji su otišli na lijevo i desno krilo pluća. Ja sam vidio ljude mrtve na tvom mjestu. Zahvali se Allahu, spasio te je kad si pala, ugrušak je prolazio kroz srce.” Ja se sjećam tog momenta kad sam ležala na asfaltu i gledajući sunce upitala: “Bože, je li gotovo?” I nije bilo gotovo.

Od tog dana oporavljam, se klanjam svaki dan pet namaza, učim Kur’an, slušam sva predavanja koja mogu naći o islamu. Naučila sam dosta sura, svima sam rekla da sam ponosna muslimanka i želim da otklonim predrasude koje sam i sama prije imala. Želim da objasnim ljudima da je islam lijek, lijek koji je prezentiran kao bolest covječanstva u medijama, ali ne!, to je lijek lijek i ljubav covječanstva. I voljela bih da svi ljudi na svijetu postanu muslimani. Naš časni poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, koji je bio nesebičan, dobar, velikodušan, takva duša da svi znaju ko je on. Želim da islam bude religija cijelog svijeta, da svi osjete slast sedžde i da osjete mir, taj mir za kojim sam tako mukotrpno tragala i do kojeg sam konačno došla skoro pred samu smrt u 37. godini života. Ali, Allah me poživio i dao da živim. Hvala Mu beskrajno na Njegovoj milosti! Elhamdullilah! Sad živim samo za Allaha jer ništa drugo nije vrijedno, ništa nije ravno. Ja sam konačno došla na pravi put. Umorna, skoro nisam crkla. Ali, On i samo On, Milostivi, dao je da sam još živa. Utječem se Allahu od prokletog šejtana i samo Njega za spas molim. Kur’an je velika istina i, inšallah, da se i drugi ljudi spase, molim te Allahu!

Vaša sestra u imanu,
Violeta Ameenah

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: