Prilozi posjetitelja

Srbijanac me me podstakao da učim sufaru kako bih dobio posao

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Priče naših posjetitelja

Odradili smo dobar posao, a ja sam se vratio pun dojmova i utisaka i sve vrijeme sam razmišljao o tome kako bih mogao opet da se vratim u Egipat. Mogućnost dobijanja posla pravo mi se svidjela i sva moja pažnja bila je usmjerena ka tome. Vođen savjetom kolege Srbijanca o učenju arapskog jezika, odmah sam krenuo u nabavku materijala za učenje…

Uzvišeni Allah zna ko smo i šta smo i šta možemo podnijeti, pa nam na osnovu toga kreira puteve koji su najbolji za nas, puteve koji će nas dovesti do cilja, a do nas je hoćemo li mi te puteve prihvatiti i hoćemo li biti od onih koji se trude da zasluže Allahovo zadovoljstvo. Zbog toga neko, “preko noći” spozna istinu i vrati se Allahovoj vjeri, a nekog Milostivi Allah polahko približava dok ne prihvati islam svim svojim srcem, dušom i bićem. Jer, samo Allah zna kakav je najbolji put za nas, kakav put možemo podnijeti i On nam na osnovu toga priprema put i daje tačno ono što je najbolje za nas da bismo prihvatili ono što je najvažnije i najuzvišenije – vjeru. Ja sam polahko i postepeno prihvatao uputu.

Standardno sam bio zaluđen dunjalukom, ali sam uvijek imao određene problemčiće koji su me vraćali namazu, Kur’anu i dovi, što je vjerovatno, a Allah zna najbolje, bila neka osnova za moje vraćanje Allahovoj vjeri. Zabava je bila glavna karakteristika onoga što sam živio, a u toj zabavi nema ničega drugog osim onoga što Milostivi Allah ne voli i, elhamdulillah, po stotinu puta što sam sada na ovome na čemu jesam. Neću pričati o tim nekim raznim dešavanjima koja sam imao, nego ću pokušati kratko opisati tu neku, po meni, iskru, koja je učinila da izađem iz zablude.  Ponovo i po stotinu puta moram reći: hvala Allahu, jer bez Njegove volje ništa se ne dešava.  “…vi ne možete ništa htjeti ako to Allah, Gospodar svih svjetova, neće” (Et-Tekvir)

Nekako odjednom mi iskrsnu u to neko vrijeme poslovni put u Kairo, moj prvi izlazak iz Evrope, zbog čega sam bio veoma ushićen. Veliki je doživljaj doći u Egipat, i to slijetanje na aerodrom u Kairu, to kruženje oko piramida prije slijetanja i sav taj egzotični “šmek” posvuda okolo. Mislim, da je neko na ćilimu pored mene proletio, da mi ne bi bilo ništa čudno. Svaka stvar na koju sam naišao, imala je svoju priču i svaka je bila nešto posebno. Od luksuznog hotela na obali Nila, do hrane i tih obilnih trpeza, čudnih restorana, posluge, muzika, predstava, piramida i muzeja, trgovačkih radnji i kafića…, sve je imalo svoju priču koja je za mene bila nešto novo, nesvakidašnje, nešto posebno. U tih nekoliko dana imao sam priliku da se družim sa bogatim vlasnicima kompanija, svjetskim putnicima i biznismenima koji baš žive luksuznim životom. Teško je to sve opisati, ali ljudi stanuju u najboljim hotelima, imaju svoje apartmane u kojima borave, izlaze na najpoznatija i najbolja mjesta i obično do podne spavaju, a lumpuju po kafanama po čitavu noć. Hrane se po najboljim restoranima Kaira u kojima čovjek dođe u situaciju da ne zna kako se treba ponašati i na koji način određeno jelo jesti… Ovali, muzika, plesačice, diskoteke, brodovi, pjevačice, pića…

S druge strane, također sam bio u prilici provoditi vrijeme sa običnim kairskim ljudima, radnicima u fabrikama koje smo posjećivali. Otvoreni, srdačni, nasmijani, ljudi kakve nisam upoznao nigdje na svijetu i mislim da ih nema takvih. Uvijek spremni izaći u susret, uvijek pitati i donijeti ako nešto treba… sve bez interesa… Tu sam primijetio razliku između njih i onih bogatih koji su baš sušta suprotnost. Ovi su nasmijani iskreno, oni su nasmijani vještački, ovi prijatni i šaljivi, smiju se na svoj račun, oni namrgođeni, ozbiljni i odmjeravački raspoloženi… To je baš bilo čudno jer i pitao sam se što je to tako, ali nisam imao odgovor. Ono što me je baš tamo zainteresovalo jeste arapsko pismo, a posebno brojevi koje sam naučio odmah drugi dan. Trudio sam se da nešto s tim radnicima i progovorim na arapskom, ali nije išlo. Sporazumijevali smo se mi nekako, ali učenje riječi i izraza bilo je baš komplikovano, tako da uz svu volju koju sam imao ne znam da sam zapamtio i jednu jedinu riječ.

Sa mnom je bio moj kolega Srbijanac, iskusni svjetski trgovac koji mi jednom prilikom reče: “Slušaj, a što ti ne bi naučio arapski jezik? Ovo što ti radiš, Arapi baš i ne znaju raditi, tako da imaš baš realnu šansu, što da ne, dobiti dobar posao ovdje. A i ako ne dobiješ posao…, možeš da učiš Kur’an.” Za ibreta, zar ne?

Odradili smo dobar posao, a ja sam se vratio pun dojmova i utisaka i sve vrijeme sam razmišljao o tome kako bih mogao opet da se vratim u Egipat. Mogućnost dobijanja posla pravo mi se svidjela i sva moja pažnja bila je usmjerena ka tome. Vođen savjetom kolege Srbijanca o učenju arapskog jezika, odmah sam krenuo u nabavku materijala za učenje. Nabavio sam CD-ove, knjige i MP3 lekcije koje sam poskidao i instalirao na sve laptope, kompjutere i telefone koje sam koristio, tako da sam u sljedećih nekoliko dana slušao arapski u svim stanjima u kojima sam se nalazio: radeći, šetajući, vozeći auto, vozeći biciklo, ležeći, spavajući… Nije mi baš nešto ni išlo, pogotovo što nisam poznavao harfove i baš kad smo pričali o tome na poslu, kolegica mi reče da u džamiji kod hafiza počinje mekteb za odrasle, tačnije časovi sufare. Nisam imao pojma o tome, ni šta je, ni kako je, jer nisam ni kao mali pohađao mekteb, ali sam otišao u džamiju da se upišem. Trebao mi je taj arapski, trebao mi je posao tamo negdje dolje u tim egzotičnim arapskim zemljama…

Dva-tri mjeseca smo dolazili i učili harfove, nakon čega smo prešli na učenje Kur’ana pa polahko po ajet, pa po pola stranice, pa po stranicu, osvajali smo gradivo. Učili smo hatmu. Nisam propuštao nijedan čas. Jednom nam je nestalo i struje pa smo pod svijećama učili… Nismo odustajali. U tome je prošlo možda pola godine, nakon čega sam se odjednom trznuo. Pogledao sam u sebe i vidio vjernika muslimana, koji klanja namaze i to većinu u džematu, koji razmišlja o Kur’anu, o hadisima i životu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Tu negdje mi i naumpade da sam ja ustvari došao na sufaru da se podučim harfovima da bih dobio posao. A vidjeh i da sam na to potpuno zaboravio i da mi to sada više nije ni važno. Subhanallah! Toliko čovjek razmišljao o poslu, toliko se opteretio, toliko želio, toliko se potrudio da to sve nabavi da uči da… i odjednom se sjetio da je u međuvremenu zaboravio na to skroz. Da mi je neko ovo ispričao, ne bih mu vjerovao, mislio bih da me folira. Čuj, odrediš cilj i kreneš da ostvariš taj cilj i zaboraviš na taj cilj i nešto drugo postane cilj. Ccc.

Uz Kur’an mi se život potpuno promijenio. Postao sam ispunjen i sretan. Odjednom je sve dobilo smisao, a na mnoga pitanja su došli odgovori. Posložila se dešavanja iz proslosti. Čak sam i shvatio zbog čega su oni kairski siromašni radnici iskreni i sretni. Allaha molim da nam oprosti i da nam se smiluje, i molim Ga da nas učini od onih kojima će biti zadovoljan i da sve ovo što sam napisao bude dokaz za mene, a ne protiv mene.

Tekst poslao brat A.D.

Ovaj tekst je stigao u nagradni natječaj “Moj povratak Islamu” (Pošalji svoju priču i osvoji 50 eura) – više o tome na ovom linku: http://www.n-um.com/nagradni-natjecaj-moj-povratak-islamu-posalji-svoju-pricu-i-osvoji-50-eura/

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: