Pokajnici

Svakog jutra i večeri učila sam “Oče naš” (Priče naših posjetitelja)

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

 Rođena sam u mješovitom braku, od oca muslimana, koji nikada nije praktikovao vjeru, i majke pravoslavke, koja se iz Srbije udala u jedan mali bosanski gradić za mog oca. Sa ratom je došlo do rastave tog braka i ja sam odrasla u Srbiji sa mamom gdje sam završila osnovnu, srednju školu i fakultet. Mamina porodica bila je veoma tradicionalna, “vjernička“. Kuća u kojoj sam odrastala nalazila se uz crkvu u kojoj su me i krstili sa nepunih devet godina, da bih bila njihova pravoslavka. Voljela sam Boga uvijek, pjevala sam u crkvenom horu, Bog mi je bio oslonac u svemu kroz život, no nažalost na pogrešan način.

S obzirom da smo u porodici imali tetka koji je bio protojerej i uvijek prisutan kao počasni gost na našim slavama, uvijek bih, kada se završi protokol oko molitve prije slavskog ručka, odvojila se sa tetkom nastranu ispitujući ga o vjeri, Bogu i svim svecima. Naša kuća bila je prava mala crkva, okićena ikonama raznih svetaca koje su se redovno brisale od prašine, pred kojima smo se ponizno krstili i palili kandilo. Jednog dana tetak protojerej mi je za uspomenu i molitveno sećanje poklonio Sveto pismo. Znala sam dosta molitvi napamet koje bih učila svakog jutra i večeri pred spavanje. Sjećam se i da sam ikonu Bogorodice uvijek nosila sa sobom u školu i uvijek je stavljala na sto kad me profesor prozove da odgovaram. Kao znatiželjno dijete i neko ko voli da čita, istražuje i dokučuje “još” počela sam dublje da razmišljam o toj vjeri. Zašto postoji Sveto trojstvo ako je Bog jedan, nije rođen niti rodio, kako je moguće da ima sina? Šta je onda Bogorodica? Zašto moji rođaci u Bosni Boga nazivaju Allah? Mnoga pitanja su me “mučila”.

Bez obzira na to što sam Oče naš učila svakog jutra i večeri, nikada nisam zaboravila euzubillah, bismillah i Rabijesir koje sam naučila jednom davno prije rata kada su mi bile svega četiri godine, kada su me rodice povele sa sobom u džamiju. Uvijek sam se pitala šta to znači i kako je moguće da ja to nikada nisam zaboravila iako je od toga prošlo mnogo godina. Kada sam krenula u srednju školu, počela sam intenzivnije da dolazim u Bosnu kad god bi bio raspust. Tamo sam upoznala puno prijatelja i upravo zbog njih sam najviše voljela da raspuste provodim u Bosni. Bila je to vesela družina. Mnogi od njih su praktikovali islam i to je bio moj prvi susret sa islamom, kroz druženje i priču sa njima. Dolazila sam sa krstom oko vrata na lančiću, branila i zastupala svoju vjeru i voljela sam da učestvujem u “raspravama” sa svojim prijateljima na temu vjere i čija je vjera bolja i zašto. Postavljali su mi pitanja na koja nisam znala da im dam odgovor, dok su oni meni odgovorili na svako moje pitanje. To me je navelo da se još više zainteresujem za upoznavanje islama.

Jednom prilikom prijateljica mi je rekla da, ako želim, mogu sa njom da pođem u džamiju i pitam hafiza sve što me bude interesovalo o islamu. Pristala sam da sutradan odemo na podne u džamiju. Nisam ni slutila šta će taj dan “sutradan” značiti za mene i moj život. Legla sam da spavam razmišljajući o pitanjima koja ću postaviti hafizu, puna samopouzdanja i uvjerenja da ću ja njega razuvjeriti i razbiti mu predrasude koje možda ima prema nama kršćanima. Kao nikad do tog jutra, probudio me ezan za sabah, inače ga nikada nisam ni čula ni doživljavala, a kamoli razmišljala o njemu. Tog jutra kao da je bio drugačiji zvuk ezana, umilan, blag, kao da mene lično poziva na molitvu, tako sam ga doživjela i više nisam mogla da zaspim. Okupala sam se, propisno obukla kako mi je drugarica objasnila i pošla sa njom u džamiju na podne. Zamolili smo hafiza da ostane sa nama nakon namaza da meni odgovori na neka pitanja koja me zanimaju. Prihvatio je sa zadovoljstvom. Počela sam sa pitanjima, nizali su se odgovori. Hafiz kao da je dobio poziv od Boga da mene uputi, toliko se trudio da mi na slikovitim primjerima objasni zašto je baš islam jedina prava ispravna vjera i da su svi ostali u zabludi, uključujući i mene i moju pravoslavnu vjeru. Sjećam se da je čak i crtao po tabli sa tolikom željom da mi dokaže da shvatim jedinu pravu istinu. Pitao me znam li šta piše na šaci svakog čoveka, da se tako na arapskom piše Allah.

Naveo mi primjer slatkog i slanog mora koje se dodiruje, a ne miješa. Rekao mi je da je na snimku pluća nekog čoveka ispisano la ilahe illallah. “Trebam li još dokaza navoditi?”, upitao me je. Navodio je razne dokaze iz Kur’ana koje je tek savremena nauka potvrdila. Sa svakim novim dokazom koji mi je predočio rastao je intenzitet ushićenosti i želje kod tog čovjeka da me ubijedi, baš mene, da je islam jedina prava istina, a zatim je on meni postavio nekoliko pitanja na koja nisam znala odgovor te mi je poručio da pitam svog tetka koji je protojerej da li on zna odgovore na ta pitanja te da ću vidjeti da ni on neće znati odgovor jer samo islam ima odgovor na sva pitanja jer je to jedina ispravna i savršena vera. Nakon toga ja sam njega upitala, čisto znatiželje radi, šta treba čovjek da uradi da bi prešao na islam. Pogledao me je raširenih očiju kao da je jedva čekao da mu to pitanje postavim, ushićeno odgovorio da, ako želim da primim islam, mogu to uraditi sada, odmah koliko danas, da su mi potrebni svjedoci i da mogu doći na akšam, da ću izgovoriti šehadet, zanijetiti srcem i postat ću muslimanka te da odaberem jedno islamsko ime, a zatim me je nespremnu upitao: “Hoćeš li?!”

Nisam ga pitala šta neko treba da uradi da bi prešao na islam zato što sam ja to željela, ne, nikako, već samo iz radoznalosti, ali mi je u toj minuti tišine koja je nastala nakon njegovog pitanja prošao kroz glavu kao munja onaj ezan, koji me jutros probudio i pozvao, oni dokazi o kojima mi je hafiz govorio očiju punih suza i osjećala sam se poraženo pred njim. Moje teorije i dotadašnja ubjeđenja su tog dana pala u vodu pred svim tim dokazima koje je čovek navodio, a u koje nisam ni trenutka posumnjala. Odgovorila sam bez mnogo razmišljanja, iako nepripremljena: “Da, hoću!” Iza sebe sam začula kako se odjekuju “tekbir i mašallah” koje su izgovarali ljudi koji su bili prisutni u džamiji. Nisam znala tog momenta šta to znači za mene i da će se moj život mnogo promijeniti. Drugarica i ja požurile smo kući da sve pripremimo do akšama. U glavi mi se vrtjela samo jedna misao: Kako reći mami za ovo i slomiti joj srce, a koja je i bez ovoga slabog zdravlja i emotivno preosjetljiva, ženi koja je meni život posvetila i bila moje sve u životu, s obzirom na to da sam samo sa majkom odrasla, kako je iznevjeriti, kako izdati ljude koji su me othranili?

Budući da mi je hafiz poručio da o ovoj svojoj namjeri prelaska na islam moram da obavijestim roditelje, mislila sam da će ocu biti drago kada ga nazovem i kažem mu jer je otac musliman, problem je bila mama i njena familija. Nisam razmišljala kako će me prihvatiti razred, profesori, okolina, okruženje, to je došlo kasnije. Nisam se kolebala, odluka je došla iznenada, neočekivano, ali u srcu sam osjećala da ja to trebam da uradim i da me je Allah pozvao tog jutra. Uvijek sam osjećala, još kao dijete, da me Bog voli, da sam drugačija, da će moj život biti pun događaja i iznenađenja, iskušenja i tako je i bivalo. Spremili smo se za džamiju, prijateljica je upriličila taj događaj, Allah da je nagradi, sada je i hadžinica. Napisala mi je na papiriću šehadet koji trebam naučiti da izgovorim. Te riječi su mi zvučale tako teško za izgovaranje jer se nikada nisam susretala sa arapskim jezikom, da sam mislila da tu rečenicu nikada neću naučiti. Odabrali smo i islamsko ime Ajša i došao je trenutak kada sam trebala za hafizom da ponavljam šehadet.

Ništa teže u životu za moj jezik od tih riječi nije bilo. Nekoliko puta me je ispravljao dok nisam izgovorila kako treba, a zatim se iz druge prostorije začuo glas muškaraca koji su uzvikivali tekbir. Tad mi je srce bilo puno, a ja nikad ponosnija u životu. Nisam ni znala da je džamija puna. Žene su prilazile, grlile me, dobila sam mnogo islamskih knjiga na poklon i jednu porodičnu biblioteku od hafiza. Mislila sam da nikada neću naučiti da klanjam i sve one riječi na arapskom koje se izgovaraju, a ramazan kuca na vrata, treba naučiti klanjati i postiti na drugi način, teži nego što sam navikla u pravoslavlju i, ono najteže, javiti svojoj mami i familiji u Srbiji da sam došla na raspust u Bosnu i primila islam i da se vraćam kao muslimanka, da za mene više nema svinjetine, ni kapi alkohola, da od sada postim ramazan, ne idem u crkvu, ne pjevam u crkvenom horu, ne krstim se, ne ljubim ikone i još mnogo toga. Kako reći, a ne povrijediti ih, ne slomiti im srce, kako se vratiti tamo poslije toga i nastaviti ispočetka novim načinom života? Nije bilo lahko. Bilo je mnogo suza i uzdaha, teških riječi, pa čak i prijetnji da će me se odreći ako nastavim sa tim kad se vratim.

Poznajući moju narav i karakter, kao i to da sve u životu radim iz srca iz ljubavi, iskreno, znali su da mi neće moći stati na put čak ni odricanjem i da ću ustrajati u svom izboru pa nisu puno pokušavali da me odvrate od toga. Počele su i prve reakcije u školi, razredu, zadirkivanja i pitanja zašto više ne jedem školski sendvič tako mirisan sa svinjskom šunkom koji sam do juče jela na svakom odmoru zajedno sa drugarima. Nisam krila od njih svoj prelazak na islam, naprotiv, bila sam ponosna. Budući da sam bila završni razred gimnazije, trebalo je odabrati temu za maturski rad. Ponosno sam izabrala da to bude iz socijologije tema “Pet stubova islama” i odbranila rad sa najvišom ocjenom, a aplauz koji sam dobila od komisije, svojih profesora, koji su vidjeli u meni sa kojom ljubavlju pričam o tome i danas čujem u ušima kada se sjetim polaganja velike mature.

Prvih dana po povratku iz Bosne počeo je ramazan, a ja sam, uz Allahovu pomoć i oslonac, zapostila i ispisala na velikom papiru šta se sve uči na namazu, i položaje tijela tokom klanjanja da bih naučila jer nisam imala džamiju niti muslimane oko sebe. “Gradivo” sam savladala za desetak dana i nimalo mi nije palo teško, čak naprotiv. Dolazila sam vikendima kući kod mame koja, kada je vidjela sa kojom voljom ustajem ujutru na sehur i da je to ono što ja volim i želim, počela i sama da mi priprema sehure, što me je posebno obradovalo, pa mi je čak dozvolila i da klanjam u njenoj kući. Upisala sam fakultet, otišla još dalje od kuće. Nastavila sam da klanjam postim, udjeljujem sadaku, jedino je mahrama nedostajala da upotpuni moju ulogu muslimanke, no to je bilo od moje porodice najstrožije zabranjeno, nešto preko čega ne bi prešli. Odlučila sam da će mahrama sačekati neki kasniji period života kad sazrim u vjeri, ojačam svoj iman i kad moji najmiliji presele da me ne gledaju sa mahramom, da mogu i dalje da ih posjećujem. Znam da to nije ispravna odluka, svjesna sam toga da je Allah najpreči i iznad svih i nadam se da ću, ako Bog da, u budućnosti i taj farz ispuniti.

Tokom studiranja bilo je raznih uspona i padova, iskušenja, bolesti, zadirkivanja zbog moje vjere, ali sve sam to podnosila sa lahkoćom i vjerom da će mi Allah jednog dana olakšati, da ću živjeti među muslimanima, udata za muslimana koji praktikuje islam, da ćemo se dopunjavati i biti potpora jedno drugom, i da sve to moram proći kao stepenicu kušnje i ispita od dragog Allaha i da mi je to najvažniji ispit u životu. Sjećam se da su me jedne noći, dok sam koračala ulicom, presrele dvije kolegice, sestre, sa fakulteta koje su važile za kabadahije i nanele mi tjelesne povrede uz uzvike da sam muslimanka koje treba istrijebiti i da mi nije mjesto na njihovom fakultetu te da su muslimani najprljaviji i najzaostaliji narod. Plačući sam se vratila u stan i razmišljala hoću li ja imati snage da izdržim to sve dok ne završim fakultet i odselim u Bosnu. Cimerka je skuhala čaj, utješila me riječima da te dvije djevojke nisu vrijedne mojih suza i mojih životnih odluka i da nisu svi ljudi isti. Istina, bila je u pravu, većina mojih prijatelja koji su bili pravoslavci, pa i sama cimerka, odnosili su se prema meni sa poštovanjem, uvijek bi pripremali hranu posebno za mene spremljenu, bez svinjskih proizvoda, pružali su mi i pomoć i podršku.

Moja volja da istrajem u islamu samo je jačala sa svakim novim udarcem kroz život. Sjećam se jednog ramazana i 27. noći kada sam maksuz otišla u Beograd jer tamo ima džamija, da bih te posebne noći bila u Allahovoj kući sa svojim sestrama i braćom. Sutradan sam imala posljednji ispitni rok na kojem sam trebala polagati odlučujući ispit za prelazak na drugu godinu studija, iskreno zamolila Allaha da mi pomogne da položim jer sam nekoliko dana pred ispit izgubila u Beogradu i nisam mogla da ponavljam gradivo. Položila sam s lahkoćom. Fakultet sam završila, preselila se u Bosnu i ta moja velika želja se ispunila. Vratila sam se u rodni kraj, zaposlila i živim sretno i zadovoljno, hvala Allahu. Mama je, nažalost, preselila na ahiret, a život je nastavio da se niže raznim događajima i iskušenjima.

Hvala Allahu na svakom stanju, samo On zna koja se mudrost krije iza svakog iskušenja. Mene je obilato počastio jer me je uputio na pravi put, put islama, a Allah koga hoće, On ga uputi, a koga neće, ostavi u zabludi. Nadam se da ću i dalje biti jaka i spremno dočekivati nove događaje i iskušenja u životu te da ću se uvijek voditi onim što srce osjeća i želi ako ima hajra u tome i boriti se za ono što želim, ma koliko bilo teško i nailazilo na prepreke, jer je moje srce osjećalo da treba prihvatiti islam i nikad se nije pokajalo, naprotiv. Vjerujem da su neki ljudi predodređeni za velike stvari, krupne odluke i da Allah iskušava onoga koga zavoli, u tome nađem smiraj kad mi je najteže. Allah nikoga neće opteretiti više nego što on može podnijeti.

Hvala Allahu što me uputio na pravi put jer je to najljepši događaj i dar koji sam mogla da dobijem i doživim u životu. Sama pomisao da me je spasio, nadam se, propasti, i više je nego dovoljna. Nadam se da će mi Allah oprostiti grijehe iz prošlosti i voljela bih da svi ljudi koji su u zabludi spoznaju da je jedino vjera islam prava, ispravna vjera. Molim Allaha da nagradi moje prijatelje muslimane koji su mi pomogli u vjeri i svojim riječima na lijep način prikazali islam! Amin!

Tekst poslala sestra  Z. A. E. iz Zavidovića

Ovaj tekst je stigao u nagradni natječaj “Moj povratak Islamu” (Pošalji svoju priču i osvoji 50 eura) u kojem možete i vi učestvovati – više o tome na ovom linku: http://www.n-um.com/nagradni-natjecaj-moj-povratak-islamu-posalji-svoju-pricu-i-osvoji-50-eura/

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: