Poučne priče i tekstovi

Svi smo mi “vehabije”!

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Godina je 1942., Drugi svjetski rat. Četnici kolju Muslimane na području Bosne. Kolju ih krvoločno, bez truna sažaljenja, samo zbog islama, samo zbog toga što nose muslimanska imena…

Godina je 1945., datum 29. 6. Ovog dana strijeljan je istaknuti bosanskohercegovački intelektualac Mustafa Busuladžić, čime su komunisti započeli “tihi”, dugi genocid nad Bošnjacima.

Godina je 1946. Naš prvi predsjednik Alija Izetbegović, kao aktivista “Mladih Muslimana”, po naredbi komunista zatvoren je prvi put i osuđen na tri godine zatvora.

Godina je 1949., komunisti vrše upade u organizacije i hapse pripadnike “Mladih Muslimana”, nakon čega su mnogi od aktivista zatvoreni ili pogubljeni.

Godina je 1992. Bosanska zemlja podrhtava od siline četničkih udara. Ponovo kolju Muslimane po Bosni, siluju nam majke, prolijevaju bošnjačku krv.

Godina je 1995., 11. juli. Događa se jedan od najvećih zločina u historiji čovječanstva.  Događa se genocid u Srebrenici. Ponovo ubijaju, kolju Muslimane zbog toga što se zovu Ahmed, Senad, Salih ili Mehmed…

Godina je 2015… Historija se ponavlja!

Ne vrše direktan genocid nad nama, barem ne trenutno. Ne kolju nas i ne ubijaju u logorima. Ovaj put, zločine vrše podmuklo, na malo drukčiji način nego do sada… a mi nikad nismo bili nespremniji za ove zločine.

Prvo su nam kćerke odvikli od morala, otklonili sa njih stid i bacili zlim “vukovima” željnih njihovih tijela. Zatim su iz srca naših sinova hrabrost iščupali, tijela lavova hranom zečeva  hranili, a srca ljubavlju za prolaznim ispunili. Na kraju su nam želju za dunjalukom svojim podvalama potpirili, a grijesima nekad vjernička srca zapečatili. Zar postoji veći zločin? Ali, ni to im nije dosta, nije ih dovoljno zabavilo, šejtanovim slugama zla uvijek  malo…

Dok su se oni u službi šejtana zabavili time kako da nas međusobno zavade,  ummet podijele, mi smo se zabavili time kako da im što bolje u tome pomognemo. Danonoćno trošimo  svoju energiju raspravljajući o pitanjima u kojima su se razišli najveći učenjaci ummeta, ubjeđujući jedni druge u svoje mišljenje, trudeći se da se “pobijemo” argumentima, a naša omladina vrijeme provodi po diskotekama, kafanama. Zašto ne bismo jedni druge u hajru pomagali? Zašto ne bismo uložili sve moguće vrijeme i sredstva kako bismo našu djecu umjesto Ceci približili Kur’anu? Ono u čemu se ne slažemo, ostavimo po strani, jedni drugima nasihat uputimo lijepim tonom, a naučimo prihvatiti činjenicu da ne možemo svi isto razmišljati, da se oko mnogih stvari nikada svi nećemo složiti, ali uhvatimo se čvrsto zajednički onih osnovnih stvari u kojima se slažemo i zajedno krenimo u nove “pohode”.

Ummet velikim  dijelom spava, a Allah je sa razlogom jedan dio ummeta još uvijek ostavio budnim. Mi smo poput kazaljki na onome satu koji treba da razbudi uspavani ummet. Svaka radi svoj posao, brže ili sporije, ponekad se sastave na istome, a jedna bez druge ne bi pokazale na ispravno i tačno, jedna bez druge ne bi uspjele u svome poslu.

Ne dozvolimo da nas etiketiranjem zavađaju! Ne dozvolimo da budemo jedni drugima neprijatelji zbog toga što jedni dižu ruke u namazu, drugi ne…  Postoje mnogo veća pitanja koja treba da rješavamo. Imamo misiju da ummetu vratimo ponos, našim kćerkama stid na obraze, a sinovima vjernička lavovska srca. Stanje na našim ulicama je katastrofalno. Dovoljno je da se prošetamo da bismo mogli zaključiti koliko smo se udaljili od Gospodara i Pravoga puta.

Doveli su nas do tog stanja da nam, izgleda, nisu potrebni četnici da se bore protiv nas, jer imamo jedni druge da se međusobno optužujemo, odričemo jedni drugih, a pogotovo je na snazi odricanje od tih nekih “vehabija”. Time što svojim stalnim napadanjem na onu svoju braću koje nazivaš “vehabijama” želiš da se dodvoriš antiislamistima, zapadnjacima, vjeruj, nećeš uspjeti, jer takvima je dovoljno to što imaš muslimansko ime da bi imali želju da te sutra ubijaju kao i devedesetih godina, kada su nas ubijali zbog naših imena. Nisu nas ubijali samo zato što imamo hidžabe na glavama i duge brade, bili smo im svi isti, svi smo im bili “vehabije”!

Zar nije došlo vrijeme da se okrenemo jedni drugima umjesto jedni protiv drugih? Zar nije došlo vrijeme da prestanemo jedni druge ponižavati i osuđivati zato što  jedni imaju, a drugi nemaju dugu bradu, zato što jedni dižu ruke u namazu, a drugi ne dižu…?!

Jesu li svi muslimani Burme “vehabije”? Jesu li svi muslimani Palestine “vehabije”? Jesu li svi muslimani Alžira bili “vehabije” onda kada su ih Francuzi masovno ubijali? Jesu li svi muslimani Bosne bili “vehabije”?
Njima smo svi “vehabije” i bit ćemo sve dok bude ovoga svijeta. Dok nas ubijaju na sve strane dunjaluka, zbog naše vjere, mi energiju trošimo na međusobne prepirke. Oni su ujedinjeni u svojoj borbi protiv nas. A kada će biti vrijeme da se mi ujedinimo, vratimo ummetu ponos, ako ne sada?!

Ummu Sara Žužić

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: