Rekaik

To je Allahova volja

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Živio i vladao jednim carstvom, vladar za kojeg se nije moglo reći da je bio nevjernik. Uz njega je uvijek bio njegov sluga. Nerazdvojni pratilac je sva zbivanja propracao riječima: «To je Allahova volja!» Time je mirno primao sve oko sebe. To je vladaru znalo i zasmetati. Ali, sluga je bio šutljiv. Rijetko je izašta drugo progovarao. A to je, već, dobra osobina. Nije li ga i odabrao zato što su mu pričalice dosadne…?

Vladar se, jednom, pozabavi s nožićem za djeljanje drveta. Tome nije bio vješt, pa otfikari dio kažiprsta. Na lijevoj ruci. Onoj kojom je pridrzavao komad drveta. Poče galamiti kad vidje da mu komadić prsta visi na noktu. Strašno se ružio. Svi uokolo poskakaše. Neki, da bi mu pružili pomoć, da ga utješe. Skoči i sluga koji se nije razdvajao od njega, pa će reći: “To je Allahova volja!” Vladar, ionako bijesan, još više se rasrdi. Naredi da slugu bace u tamnicu. Sluga to primi mirno i osvjedoči kao Allahovu volju.

Sutradan, pođe vladar u lov. Sam. Dobro mu što s njim nema onoga nerazdvojnog sluge. Nije ni znao kako je lijepo biti sam. Toliko mu je bilo lijepo da, zanesen ljepotom, zađe duboko u šumu. I to mu se dopade. Zađe i još dublje. Tada pred njeg iskočiše čudni ljudi. Uhvate. Uvežu. I ponesu ga u svoj grad.

Privezaše ga za drvo. Vladar shvati da je dopao u ruke nevjerničkom narodu. Razabra da im je sutra praznik uz koji prinesu žrtvu onome u koga oni vjeruju. I da žrtvuju čovjeka.

Vladaru ta noć prođe u najmučkijem iščekivanju. Ujutro ga odvežu. Poskidaju sa njega odoru… Namuči se i on dok sve skidoše. Na kraju, i rukavice. Desnu. Pa, lijevu. Na lijevoj se ukaza zavoj. I, koliko su god bili nestrpljivi, hajde da odmotaju i to s prsta. Tada uvidješe da je bez dijela prsta. Šukav.

Divljaci se rastrčaše u potrazi za novom žrtvom. Vladar ostade sam. Odvezan. Prepušten sebi. Oslobođen. Bolje negoli ikad, uvidje da je sve Allahova volja. To ga podsjeti na nerazdvojnoga slugu. A sluga u zatvoru. Brže-bolje, navuče na sebe nesto od razbacanih i razbucanih vladarskih krpa. Pa kroz šumu, zaobilazno, ali što je brže mogao. I dođe do svoga dvorca. Odmah naredi da se sluga pusti iz tamnice.

Izvagajte ga i toliko mu, koliko je težak, dajte zlata!
Vijerni sluga odbi. Rekne da je već nagradjen.
Kako?! – začudi se vladar.
Zatvorom.
– Kako?!
– Zato što je sve Allahova volja.
– Kako?!
– vikao je i vladar.
Da nisam završio u tamnici, oni nevjernici ne bi tražili drugu žrtvu. Oni bi i mene, koji se nikad nisam odvajao od tebe, uhvatili i danas bi mene žrtvovali.

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: