Prilozi posjetitelja

Tražila je najbolji mehr (vjenčani dar)

Podijeli sa drugima i zaradi sevapShare on Facebook453Email this to someonePrint this page

Svidjela mi se jedna djevojka. Dugo vremena sretao sam je u čaršiji i u džamiji na svakom vaktu, i odlučio sam otići njenom babi. Primili su me iako sam došao sām. Fina porodica, bogobojazna, Allah im dao svako dobro, baš su me lijepo ugostili… I uz dugi razgovor i sva ta ispitivanja: ko sam, šta sam i odakle sam, babo je pristao da mi dā svoju kćerku, naravno, ako se i ja njoj budem dopao. Emina, krupne oči, osmijeh, Allaha mi, pokupio sav sjaj dunjaluka, stidna kao i uvijek, sjela je pored svog babe, pa kao da je zablistala kad me vidjela, ili mi je to šejtan došaptavao da me umisli.

Znala je šta je u pitanju, jer je njena mati, dok smo njen babo i ja uz kahvu razgovarali, otišla po nju. Sigurno joj je i rekla da sam došao da je prosim. Malo sam se začudio kad ju je babo odveo u drugu sobu, rekavši meni da želi da s njom nasamo popriča. Obuzeo me neki strah, možda sam pogriješio što ne povedoh gradskog hodžu da priča umjesto mene, iako je babo izgledao oduševljen kad je čuo moju priču. Kad eto ti babe, ali bez Emine. Onako, s nogu, reče mi: “Pristala je.”

U istom trenutku srce mi skoči haman za kragnu košulje, iste one što sam pozajmio od Meše, sav sretan, kao da mi je dao cijeli dunjaluk, ali kako me usreći njegova prva rečenica, strah u kosti zadala mi je njegova sljedeća rečenica: “Za nekoliko dana pozvat ćemo te, inšallah, da ti kažemo za mehr. Otad me drži neka mučnina i bojazan, koliko će reći, jer, iako radim, nemam prebijene pare osim nešto sitno na banci što sam čuvao za fakultet koji sam imao nijet upisati. Ali, bio sam spreman i njega žrtvovati za Eminu, o kojoj bih mogao danima pričati. Nikada se tako nisam zaljubio…

Prošlo je sedam dana i zvali su me. Nisam se baš toliko sredio kao prvi put, ali sam opet stavio svoj najdraži misk i ovaj put obukao svoju bijelu košulju i hlače na peglu, koje mi baš i nisu pristajale jer sam previsok, ali je bilo bitno da izgledam dotjerano. Ovaj put babo me dočekao na avliji, ipak je ljeto, dani, hvala Allahu, svi potaman topli, baš osvježavajući . Malo smo prošetali kroz njihovu, Boga mi, poveliku avliju i nije me pitao ništa novo, osim kako je na poslu i kako je moj babo, za kojeg sam mu rekao da ga nisam dugo vidio i da je bolestan. Moji odgovori bili su kratki, primijetio se strah.

“Znaš, sinko”, reče mi, “moja je kćerka odredila mehr i nadam se da ti neće biti plaho…”, i već tada su mi se noge odsjekle. “Ona bi da, kad se vjenčate, obećaš da ćeš napamet naučiti sure El-Bekara i El-Kehf, jer su joj to najdraže sure…” Nije ni završio, a ja sam ga zagrlio kao svog babu kad mi donese sa posla neke čokoladice i smoki, kao da mi je opet ponovo dao cijeli dunjaluk, subhanallah! Emina, koja je mogla tražiti sve bogatstvo koliko je lijepa, baš ta Emina od mene traži da naučim sure koje već upola znam. Subhanallah, hanuma moja…

Tekst poslao A. C.

______________________________________

Ne volite nešto, a ono može biti dobro po vas…

Živim u jednoj zapadnoj zemlji i bio sam daleko od Stvoritelja i od vjere, ali sam, Njegovom milošću, izveden na Pravi put. Moj povratak na Pravi put počeo je jednog ljeta kada sam se sa svojom suprugom i tada petogodišnjim sinom spremao za odlazak na odmor. Nekoliko dana prije polaska na odmor, dva sata poslije ponoći, probudili su me jaki bolovi u predjelu stomaka, toliko jaki da nisam mogao da dišem. Odmah su me odveli u bolnicu i hitno mi je operirana zučna kesa. U tim trenucima osjećao sam ljutnju zato što je moj odmor propao, ne znajući da Gospodar svih svjetova ima drugačije planove sa mnom.

Nakon operacije, jednostavno mi je došlo da razmišljam o Stvoritelju, Jedinom. Nisam mogao prestati razmišljati i odmah sam znao da se nešto događa sa mnom, jer je to bilo preko noći: sve moje misli i sva moja razmišljanja bila su o Njemu. Nisam se mogao osloboditi tog razmišljanja i već tada sam znao da sam drugačiji, više nisam razmišljao o svojoj operaciji, zdravlju, o posjetama koje su dolazile, već sam bio željan Stvoritelja nebesa i Zemlje, i da ostanem sam u sobi i da učim o islamu, jer to zadovoljstvo, sreću i mir koji sam osjećao, nije se moglo mjeriti ni sa čim na svijetu i nisam želio da to izgubim, a još je bio mjesec ramazan, u kojem Najmilostiviji upućuje najviše.

Jedva sam čekao da izađem iz bolnice da mogu nastaviti sa učenjem, jer sam dobio na poklon nešto najvrednije, a to je islam. Allahova je milost velika! Iz bolnice sam izašao kao potpuno drugačiji čovjek i nikada ne znamo šta je dobro, a šta loše po nas.

Za mene su bolnica i operacija bili nešto najbolje što mi se moglo dogoditi jer tu me Allah, dželle šanuhu, uputio i Svoju milost spustio i sve što nas u životu zadesi, treba da znamo da je od Njega. I kada sam došao kući, hvala dragom Allahu, brzo sam naučio sve i počeo prakticirati Allahovu vjeru. Petnaest dana poslije izlaska iz bolnice, moja supruga mi je rekla da i ona mora klanjati iako ništa nije znala o vjeri, ali je htjela da Stvoritelju padne na sedždu i da Mu bude pokorna i tako smo oboje za nepunih mjesec dana i u mjesecu ramazanu, uz Allahovu milost, postali pokorni Svevišnjem Allahu.

Od mog vraćanja vjeri prošle su tri godine, i od tada do sada nisam propustio nijedan namaz, a moja je supruga stavila hidžab i postali smo pokorni Allahovi robovi. I ovaj poklon – uputu od Gospodara svih svjetova, koji smo dobili, čuvamo tako snažno jer to je najvrednije što čovjek može dobiti. Nadam se da će ova moja priča mnoge učvrstiti u vjeri i da svi zajedno ustrajemo u onome što je drago Stvoritelju nebesa i Zemlje! Uzvišeni Allah kaže: “Ne volite nešto, a ono može biti dobro po vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. Allah zna, a vi ne znate.“ (El-Bekare, 216)

Tekst poslao brat S. J.

Podijeli sa drugima i zaradi sevapShare on Facebook453Email this to someonePrint this page

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH
Close

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: