Rekaik

Priča o djevojčici i ukrašenoj kutiji / Priča o zagorjelim kolačićima

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Priča o djevojčici i ukrašenoj kutiji

Prije par godina je jedan moj prijatelj kaznio svoju 3-godišnju kćerkicu jer je uludo potrošila čitavu rolnu ukrasnog papira. Nisu baš bili pri novcima, pa se je naljutio vidjevši da je dijete samo pokušavalo da ukrasi nekakvu kutiju. Sutradan je djevojčica tu istu ukrašenu kutiju donijela svom ocu i rekla: „Ovo je poklon za tebe, babo.“ Otac se je isprva zastidio svoje jučerašnje reakcije, ali se je ponovo naljutio vidjevši da je kutija – PRAZNA…

Zagalamio je: „Zar ne znaš da kad hoćeš dati poklon, da trebaš nešto i da staviš u kutiju!?“ Djevojčica ga pogleda s suzama u očima i reče: „O babo, pa kutija nije prazna. U nju sam stavila puno poljubaca. Sve za tebe, babo…“ Očevo se srce tada slomilo. Zagrlio je svoju kćerku i ponovo zamolio za oprost… Rekao mi je od tog dana tu kutiju čuva pored svog kreveta. Kad god se rastuži, uzme je u ruke i sjeti se ljubavi svog djeteta…

Gospodaru naš, podari nam u ženama našim i djeci našoj radost i učini da se čestiti na nas ugledaju!'” Kur’an, El-Furkan, 74.
______________________________________________

Priča o zagorjelim kolačićima

Sjećam se jednog događaja iz svog djetinjstva, koji me se posebno dojmio i naučio me važnoj lekciji. Zanimljivo je, zar ne, da baš ti neki sitni i naizgled nebitni događaji nose u sebi toliko topline i pouke, da kad ih se kasnije prisjetimo suze nam izmame? U našoj je kući bio običaj da bi se, nakon teškog radnog dana, moj otac malo odmarao u društvu ukućana, uz razgovor i slatkiše.

Tako je bilo i te ljetne noći, ali ono što je zanimljivo jeste da je moja majka iznijela pred oca kahvu i – tanjir prepun zagorjelih kolača. Odmah sam to primijetio, a kako i ne bi!? Međutim, ono što me je iznenadilo jeste što otac nije na njih obratio nikakvu pažnju, već ih je u slast jeo i još me upitao kako mi je bilo u školi. Ne sjećam se šta sam mu odgovorio, ali se sjećam da je utom majka primijetila grešku i počela se izvinjavati.

Subhanallah, očev odgovor nikad neću zaboraviti: „Draga, ja volim zagorjele kolače. Baš su ukusni, mašallah. Mmm…“ Kasnije te noći, otišao sam da poljubim oca pred spavanje, ali nisam izdržao da ga ne upitam je li on to stvarno voli zagorjele kolače, ili se samo pretvara.

Zagrlio me, onako očinski toplo, i rekao mi: „Znaš, sine, tvoja je mama danas čitav dan radila po kući i sam si vidio koliko je umorna. A šta mi fali što sam jeo te kolače, oni ne štete insanu, ali ružne i nevaljale riječi bi sigurno bolile tvoju mamu… Ni tvoj babo nije savršen, sine, niti bez mahane. Život je ovaj takav.

S vremenom ćeš se, sine, naučiti da je potrebno da budeš fin prema ljudima koje voliš, čak i ako oni pogriješe prema tebi…“

Nedim Botić 

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: