Odgovori

Tri nova pitanja i odgovora

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

1. Ženidba hanefije sa sufijkom

Pitanje: Es Selamu alejkum! Zanima me da li je muslimanu koji slijedi Hanefijski mezheb dozvoljena ženidba djevojkom koja pripada jednom od sufijskih pokreta – tarikatu? Da vas Allah nagradi svakim hajrom, Es Selamu alejkum.

ODGOVOR:

Alejkumusselam.

Da bi brak bio šerijatski ispravan mora da ispuni sljedeće ruknove i šartove:

Što se tiče ruknova to su:

1- da supružnici nemaju šerijatske prepreke za ženidbu, poput rodbinstva po mlijeku,
2- ponuda i pristanak.

A šartovi ispravnog braka su:

1- određivanje supružnika,
2- zadovoljstvo sa obje strane,
3- dozvola velija (staratelja),
4- dva pravedna svjedoka muslimana ili razglašavanje da je brak sklopljen.

Dok je po ispravnom stavu učenjaka mehr (vjenčani dar) vadžib a ne šart valjanosti braka. Svaki brak koji ispunjava ove ruknove i šartove je ispravan, a ako nedostaje bilo koji od njih brak je neispravan. Naravno, oko nekih šartova valjanosti braka (poput dozvole staratelja) postoji razilaženje među mezhebima, s tim da to nije predmet ovog pitanja.

Sa druge strane, muslimanu je dozvoljeno da od žena ženi muslimanku i kitabijku (uz ispunjenje određenih šartova koji su spomenuti u suri El-Maide). A muslimanka može da bude ona koja praktikuje vjeru ili ona koja je nemarna u izvršavanju vjerskih obaveza ali sebe smatra muslimankom. Pa ako je od onih koje su nemarne u obavljanju namaza ili ga uopće ne obavljaju, ne poste i slično i ne ostavljaju jasne harame, Islam takve “muslimanke” je jako upitan te treba izbjegavati ženidbu sa njome. A muslimanka koja praktikuje vjeru može biti od onih koja je na ispravnoj akidi Ehli sunneta vel džemata (oko čije ženidbe nema spora) ili može da slijedi neku novotariju u akidi poput sufizma.

A pošto sufizam kao zabludjela skupina i sekta ima svoje razne stepene dalaleta, tj. neki od njih samo praktikuju novotarski sufijski zikr i tome slično, dok su drugi u svojoj stranputici otišli skroz daleko pa čak i u kufr, ženidba sa ženom koja slijedi neki sufijski tarikat zavisi od njenog stanja, tj. od stanja dalaleta na kom se nalazi.

Pa tako sufijka koja je na akidi Ibn Arebija, Haladža, Ibn Seb’ina i njima sličnih, tj. akidi ITIHADA (vjerovanja da sve što postoji da je dio bića Uzvišenog Allaha) i HULULA (vjerovanja da se Uzvišeni Allah utjelovio u nekom od svojih stvorenja), takvu sufijku nije dozvoljeno ženiti jer je na akidi koja je izvodi iz Islama. Sve druge sufijke čiji sufizam ih ne izvodi iz Islama je u osnovi dozvoljeno ženiti i sa njima je brak valjan, s tim da to nekada može biti haram, pokuđeno ili da bude preče da se ne ženi ovisno od stanja same sufijke.

Tako ona koja samo prisustvuje sufijskim zikrovima a ne poziva u sufizam i nije čvrsto ubijeđena u njihovu akidu nije poput one koja je ogrezla u slijeđenju određenog šejha i koja smatra da je pravi istinski Islam ustvari taj tarikatski, sufijski.

Zato savjetujem svakog onoga ko dođe u situaciju da ženi djevojku koja je pod uticajem sufizma da ako je u stanju da je odvrati od sufizma, sufijskih druženja, šejhova i zikrova, njihove literature i slično, da nema smetnje da takvu muslimanku ženi. U protivnom, ako je ta sufijka toliko “zagrizla” u sufizam da je teško da će ga ostaviti, a da ne spominjemo onu koja se učvrstila na tome, poziva u sufizam i koja je sufijski daija, ženidbe sa takvom se u najmanjem treba kloniti zbog mogućih negativnih posljedica na akidu samog muža, njegove rodbine i djece.

A što se tiče toga da li je običan musliman sljedbenik nekog fikhskog mezheba i da li je musliman uopće obavezan da slijedi neki određeni fikhski mezheb, o tome je već bilo govora pa nema potrebe da se ponavlja. Ve billahi tevfik.
________________________________________

2. ŠPIJUNIRANJE KAO ZANIMANJE I IZVOR ZARADE

Pitanje:

Esselamu alejkum.

Radim kao radnica na kasi u supermarketu, imam skromnu platu, i od toga izdržavam sebe i svoju bolesnu sestru, ja sam i muško i žensko u kući. Bila sam kratko u nepodnošljivom braku odakle sam pobjegla. Majka je prije nekoliko godina umrla i sad smo nas dvije same, a brat se brine o svojoj porodici. Čula sam da jedna privatna detektivska agencija nudi dobru platu svojim uposlenim, pa vas pitam jel mi grijeh raditi za njih. Ja bih pratila određene osobe, kud hodaju i šta rade, a ne bih se sastajala s njima, ne, nikako! Da ne posmislite ne daj Bože da se radi o bludu. Znači, samo praćenje i prikupljanje informacijama o datim osobama. Nadam se što skorijem odgovoru od vas, jer mi je jako hitno! Allah vas nagradio na dunjaluku i Ahiretu. Esselamu alekjum

ODGOVOR:

Alejkumusselam.

Aktivnost detektivskih agencija je špijuniranje ljudi, a špijuniranje i uhođenje ljudi se posebno tretira u islamskom pravu i ima različite propise shodno stanju i okolnosti samih špijuna i ljudi koje uhode. Špijuniranje se definiše kao praćenje vijesti i istraživanje privatnog života pojedinaca i porodica, unutrašnjeg uređenja i života vojski, država i slično. Špijuniranje može biti haram (zabranjeno), vadžib (obavezno) i mubah (dozovljeno).
Špijunirati muslimane je u osnovi zabranjeno. Dokaz te zabrane su riječi Uzvišenog: “O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su zaista grijeh. I ne uhodite jedni druge” (El-Hudžurat, 12).

Takođe, na zabranu špijuniranja muslimana ukazuju riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu: “Čuvajte se sumnjičenja, zaista je sumnjičenje najlažniji govor. Ne uhodite (ne špijunirajte), ne zanimajte se privatnostima ljudi i nemojte se međusobno mrziti, budite braća“.

Kao i hadis od Ibn Omera, radijallahu anhuma, kojeg bilježe Tirmizi i Ibn Hibban a Tirmizi, Albani i Šujajb Arnaut ga ga ocjenjuju dobrim, u kojem je došlo: “O vi koji ste povjerovali svojim jezicima a u čija srca nije ušao iman, ne bavite se privatnostima muslimana, jer onaj ko se bavi privatnostima muslimana Allah će se baviti njegovom privatnošću sve dok ga ne osramoti pa makar u sred njegove kuće“.

U osnovi je propisano skrivanje privatnog života ljudi. Kaže učenjak Ibn Vehb: “Skrivanje (privatnog života ljudi) je vadžib osim pred imamom (vladarom), vladarevim namjesnikom i jednom od četvorice svjedoka zinaluka“. Špijuniranje (uhođenje) je vadžib u slučaju otkrivanja kradljivaca (lopova) i drumskih razbojnika kako bi se uhvatili i shodno njihovom kriminalu i zločinu kaznili. Ovo se prenosi od malikijskog učenjaka Ibn El-Madžšuna.

Špijuniranje (uhođenje) je propisano, mubah (dozovljeno), preporučeno ili obavezno shodno okolnostima, u ratu između muslimana i kjafira. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kako se prenosi u vjerodostojnim predajama, bi slao uhode koji bi pratili stanje neprijateljske vojske, oni bi ga obavještavali o njihovoj brojnosti, oružanoj i moralnoj snazi. Takođe, dozovljeno je špijuniranje od strane imama ili namjesnika osoba optuženih da čine neke šerijatske prekršaje u njihovim privatnim posjedima, poput pijenja alkohola, zinaluka i slično.

Nije dozvoljeno uhoditi muslimane u korist kjafira, svejedno bilo to u ratu ili miru, s tim da je šteta i opasnost u ratu veća i gora. Šijuniranje muslimana u ovom slučaju može biti od strane muslimana, zimije (kjafira koji živi u muslimanskoj zemlji i plaća džizju) ili kjafira koji je u ratu protiv muslimana. Nema razilaženja među učenjacima da se špijun kjafir (koji je u ratu protiv muslimana) ubija kada se uhvati na tom djelu osim ako je u suprotnom veća korist za muslimane. A oko propisa zimije i kjafira kome je data sigurnost (boravišna viza i slično) kada se uhvate u špijuniranju učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Ebu Jusuf od hanefija, kao i neki učenjaci malikijskog i hanbelijskog smatraju da se ubija, dok ostali učenjaci imaju drugačiji stav.

Takođe, oko propisa špijuna musliman (koji špijunira za korist kjafira) jedni smatraju da se ubija, na čemu je hanbelijski mezheb, dok drugi da se ne ubija nego samo kažnjava shodno težini prijestupa, na čemu su Ebu Jusuf i Muhammad od hanefija, i što je malikijski i šafijski mezheb. U osnovi je zabranjeno muslimanskom vladaru (namjesniku) da špijunira i uhodi svoje podanike osim ako to zahtijeva otkrivanje i hvatanje prijestupnika i kriminalaca.

Prema tome, na osnovu gore spomenutog ono čime se bave privatne detektivske agencije, a to je špijuniranjem privatnog života ljudi, to je šerijatski zabranjeno našto ukazuju opći šerijatski tekstovi u kojima se zabranjuje uhođenje ljudi. S toga, tebi nije dozovljeno da se baviš tim poslom. Ve billahi tevfik.
________________________________________

3. Izrazi istigfara, vrijeme i situacije u kojima se čini

Pitanje:

Es selamu ‘alejkum we rahmetullahi we berekatuhu.

U jednom hadisu sam pročitao kako se u jednom danu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem znao pokajati i to 70 puta. Moje pitanje je: na koji način je to radio naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, i na koji način nam je on preporučio da radimo? Da li to znaci da naprimjer učimo dove na sedždi kao što je na primjer dova < – “La ilahe illa Ente, subhaneke inni kuntu mine-z-zalimine” > ili bilo koja od dova koja u sebi ima molbu za oprost ili tome slično?

ODGOVOR:

Alejkumusselam.

Hadis o kojem govoriš je mutefekun alejhi, a u rivajetu kod Buharije je došao u sljedećem tekstu: “Tako mi Allaha, ja činim istigfar i tevbu Allahu u jednom danu više od sedamdeset puta“, dok kod Muslima glasi: “O ljudi, činite tevbu i istigfar Allahu jer ja činim tevbu u jednom danu sto puta“. Istigfar znači tražiti od Allaha da oprosti grijehe, a tevba znači pokajati se Allahu, dželle še’nuhu, za učinjeni grijeh, tako da se njihovo značenje vraća na isto iako ima među njima razlike.

Činjenje istigfara je u osnovi mustehab, tj. preporučeno jer čovjek može tražiti oproste za grijehe a da nije učinio grijeh. S tim da istigfar može biti vadžib a to je kada čovjek počini određeni grijeh, na što se odnose mnogi ajeti gdje je došla naredba od Allaha, dželle še’nuhu, da činimo istigfar. A istigfar zabranjeno činiti za kjafire jer kaže Uzvišeni: “Vjerovjesniku i vjernicima nije dopušteno da mole oprosta za mnogobošce, makar im bili i rod najbliži, kad im je jasno da će oni stanovnici Džehennema biti“. (Et-Tevbe, 113)

Od osnovnih oblika izražavanja istigfara su riječi koje su došle u hadisima koje bilježi Ebu Davud: “Estagfirullahe ve etubu ilejhi” i “Estagfiruke ve etubu ilejke“.

A od najboljih riječi sa kojima se čini istigfar je ono što je došlo u vjerodostojnom hadisu da se prvo izrazi zahvala Allahu, dželle še’nuhu, onda prizna počinjeni grijeh a zatim da zatraži od Allaha magfiret i oprost. Sve ovo je došlo u tzv. hadisu Sejjidul-istigfar. Naime, prenosi se od Šeddada ibn Evsa, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najbolji istigfar je da rob kaže: Allahumme ente Rabbi, ve ene abduke, la ilahe illa ente, halakteni ve ene abduke, asbahtu ala ahdike ve v’adike mestet’atu, euzu bike min šerri ma san’etu, ve ebu’u leke bi ni’ametike alejje, ve ebu’u leke bi zunubi, fagfir li innehu la jagfiruz-zunube illa ente (Allahu moj, Ti si moj Gospodar a ja sam Tvoj rob, nema božanstva osim Tebe, Ti si me stvorio a ja sam Tvoj rob, osvanuo sam na ugovoru i obećanju prema tebi koliko sam u stanju, utječem ti se od zla kojeg sam počinio, priznajem Ti Tvoje blagodati prema meni, i priznajem Ti svoje grijehe, oprosti mi jer zaista ne prašta grijehe niko osim Tebe)“. Hadis bilježi Buharija u svom Sahihu.

Takođe, bilježi Buharija i Muslim u svojim Sahihima dovu istigfara koja se uči u namazu: “Allahumme, inni zalemtu nefsi zulmen kesira, ve la jagfiruzzunebe illa ente, fagfir li magfireten min indike, verhamni, inneke entel-gafurur-rahim (Allahu moj, ja sam sebi veliku nepravdu učinio, a grijehe ne oprašta niko osim tebe, pa mi oprosti Svojim oprostom, smiluj mi se jer zaista si Ti Onaj koji puno prašta i koji je Milostiv)“.

Od riječi istigfara se takođe u vjerodostojnim hadisima prenosi sljedeće:

– “Estagfirullahe elezi la ilahe illa huve el-hajju el-kajjumu ve etubu ilejhi (Tražim oprosta od onoga osim koga drugog boga nema Živog i Vječnog i tražim oprosta od Njega)” (Ebu Davud),

– “Allahummagfir lena verhamna, ve tub alejna, inneke ente et-tevabur-rahim (Allahu naš, oprosti nam i smiluj nam se i primi naše pokajanje, zaista si Ti Onaj koji puno prašta i Milostiv si)” (Nesai u Es-Sunenul-kubra),

Od prilika u kojima je prenešeno da se čini istigfar su sljedeće okolnosti: činjenje istigfara prilikom ulaska i izlaska iz mesdžida, u namazu, nakon namaza, u noćnom namazu, u namazu za kišu, u toku obreda hadža, činjenje istigfara za umrle, zbog gibeta, pred spavanje, prilikom kihanja, nakon završetka sijela i slično. Naravno, za svaku ovu situaciju su prenešeni posebni tekstovi činjenja istigfara a što se može naći u zbirkama dova i zikrova (poput knjige Hisnul-muslim).

A od najboljih vremena u kojima se čini istigfar je zadnja trećina noći, nakon svakog počinjenog grijeha kao i u starosti i pred smrt. Ve billahi tevfik.

Mr. Zijad Ljakic!

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: