Kur'an

Zapisivanje Kur’ana i uloga Ebu Bekra (I dio)

Podijeli sa drugima i zaradi sevapShare on Facebook25Email this to someonePrint this page

Rana faza objave i zapisivanja Kur’ana

Tokom perioda poslanstva Muhammeda, s.a.w.s., pismenost arapa bila je u svojoj začetničkoj fazi, „jer je arapski alfabet bio tek izumljen u vrijeme njegove mladosti u El-Anbar regionu, sjeverozapadno od Bagdada od trojice ljudi: Murmit b. Murveh, Aslam b. Sidrah i Amir b. Hidrah.“

Prema tvrdnjama El-Nedima (umro 995.), u svojoj bibliografiji El-Fihrist navodi da je arapsko pismo nastalo od nabatejskog rukopisa i himajaritskog slovnog sistema. Pismenost u ranoj fazi Muhammedove, s.a.w.s., misije bila je prava rijetkost, te je svega sedamnaest Mekkanaca bilo u stanju da čita i piše. Međutim, ono što je odlikovalo arape bila je veoma razvijena sposobnost memorisanja, o čemu svjedoči zavidan nivo pjesništva, a Kur’an kao mudžiza, bio je pravi izazov za tada nadarene arapske pjesnike. Čvrsta memorija ide u prilog da su mnogi muslimani veoma dobro poznavali Kur’an, a mnogi od njih su znali čitav Kur’an.

Kada bi neki kur’anski ajet bio objavljen, Muhammed, s.a.w.s., bi naredio da se zapiše. „Lično je odredio nekolicinu ashaba kojima je dao zadaću da zapisuje objavljene ajete ili sure koje bi im on izravno diktirao. Među njima su bili najpoznatiji Zejd b. Sabit, četverica halifa, Ubejj b. Ka’b, Muavija b. Ebi Sufjan, Amr b. ‘As, Halid b. Velid, Sabit b. Kajs i drugi.“

Kur’an je zapisan i sakupljen na jedno mjesto još za vrijeme života Muhammeda, s.a.w.s., s tim što nije zapisan na istovrsne listove. Kur’an je zapisivan na različite materijale. „Spominju se dijelovi kože ar’riqa, palmini listovi – al-‘usub, kamene pločice – al-lihaf, drvene plohe – al-‘aqtab, te plećke deve ili sitne stoke – al-‘aktaf. Zatim su ti fragmenti bili pohranjeni u Muhammedovoj, s.a.w.s., kući.“

Recitiranjem Kur’ana od strane Muhammeda, s.a.w.s., Kur’an je pohranjen u memoriju muslimana, ali i također zapisan na različite materijale na koje su se muslimani mogli opozvati.

Uloga Ebu Bekra u sabiranju Kur’ana

Ako je Kur’an zapisan za vrijeme Poslanika, s.a.w.s., šta je prethodilo i koja je bila uloga Ebu Bekra u sabiranju Kur’ana? Događaj koji je ponukao ashabe na sakupljanje Kur’ana u jednu zbirku jeste Bitka na Jemami u kojoj je poginulo sedamdeset hafiza.

„U djelu Megazi Musa b. ‘Ukbe prenosi da je Ibn Šihab rekao: „Pošto se na muslimane sručio veliki musibet na Jemami, Ebu Bekr se uplašio i pobojao da nestane dio Kur’ana. Onda su ljudi počeli donositi ono što su imali zapisano od Kur’ana sve dok, za vrijeme Ebu Bekra, Kur’an nije sabran na listove. Ebu Bekr bijaše prvi koji je sakupio Kur’an u mushaf.“

Vijest o stradanju velikog broja hafiza djelovala je zastrašujuće na zajednicu muslimana. Pojavila se bojazan da bi se određeni dijelovi Kur’ana mogli potisnuti u zaborav, ili potpuno nestati, jer u to vrijeme, Kur’an, iako zapisan za vrijeme Poslanika, s.a.w.s., nije bio sakupljen u jednu cjelinu. Na inicijativu Omera, Ebu Bekr, je počeo sa sakupljanjem Kur’ana u jednu cjelinu, koju danas nazivamo mushaf.

„U početku je Ebu Bekr iskazivao određenu rezerviranost spram Omerovog stava, bojeći se da bi takav potez mogao značiti vjersku novotariju, ali je nakon izvjesnog vremena, shvatio da se radi o historijski značajnoj odluci za islam i muslimane pa je pozvao prvog pisara Objave Zejda b. Sabita i naložio mu da Kur’an objedini u jednu zbirku.“

„Izbor Zejda b. Sabita nije bio slučajan. Spadao je u red najvrsnijih hafiza Kur’ana, bio je glavni pisar Objave, dva puta je proučio Kur’an pred Poslanikom, a.s., u godini njegovog preseljenja na ahiret, bio je poznat po svojoj učenosti, skromnosti, lijepom ahlaku, čvrstoći vjere i povjerljivosti.“

Bez obzira na svoju učenost i detaljno poznavanje Kur’ana o čemu svjedoči i učenje pred Muhammedom, s.a.w.s., Zejd b. Sabit je koristio nekoliko principa prilikom objedinjavanja Kur’ana u jednu zbirku. Prvi princip je bio:

– Poziv svakom pojedincu koji je imao nešto zapisano od Kur’ana da dođe u džamiju Poslanika, s.a.w.s., i priloži ispisani materijal.

Drugi princip je bio:

– Sve priloženo od pisanih dokumenata, treba da bude potvrđeno od strane dva svjedoka.

Postoji jedan slučaj koji je prihvaćen bez potvrđivanja dva svjedoka, a to je kraj sure Bera’etun koji se nalazio kod Huzejmea b. Sabita, ali je Zejd b. Sabit prihvatio zapisano kraj sure, iz razloga jer je Poslanik, s.a.w.s., njegovo svjedočenje smatrao ravnim dvojici svjedoka.

Međutim postoje i drugačija shvaćanja šta se podrazumjeva pod „dva svjedoka“, tako Ibn Hadžer Al-Askalani dva svjedoka vidi u značenju materijalnog dokumenta koji treba biti potvrđen hifzom, dok Sahavi smatra da je riječ o dvojici svjedoka koji treba da posvjedoče da je pisani trag nastao u prisustvu Poslanika, s.a.w.s., Sujuti, međutim, tvrdi da se radi o dvojici svjedoka koji treba da posvjedoče da su pisani fragmenti ono što je Poslanik, s.a.w.s., proučio pred melekom Džibrilom, a.s., u zadnjoj godini svoga života.

Pripremio: Resul Mehmedović

Podijeli sa drugima i zaradi sevapShare on Facebook25Email this to someonePrint this page

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH
Close

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: