Pokajnici

Željela sam biti vojnik protiv islama

Podijeli sa drugima i zaradi sevapShare on Facebook59Email this to someonePrint this page

Do tog momenta, Kur’an je za mene bio opasna knjiga. Članovi crkve su se veoma plašili Kur’ana i sviju su upozoravali da ni po koju cijenu ne otvaraju Kur’an, a kamoli da ga čitaju

Prije nekog vremena sam se spremala da postanem kršćanski vojnik protiv islama, da se borim riječima, a ne silom. Odrasla sam na jugu, u evengelističkoj porodici, a moji roditelji su bili ljudi koji su redovno išli u crkvu. Voljela sam pisati i bila sam opsjednuta s time. Bila sam ubjeđena da će mi Bog pomoći na mome putu koji sam za sebe bila isplanirala…

Moja misija se sastojala od tri dijela: istražiti islam, predati moj život pisanju i širenju što lošijih i gorih stvari po pitanju islama, i na posljetku da doprinesem uništenju islama. Planirala sam i kovala planove, a moj oslonac na Isusa Krista je veoma rastao. Cijelo to vrijeme Bog je također kovao Svoje planove, i to kako će mi u moj život poslati jednu veoma bitnu osobu da mi pomogne da se spasim od haosa koji sam sama uzrokovala. Čitala sam svaku knjigu o kršćanskim progonima diljem svijeta, a sve te knjige su bile napisane od strane kršćana i jevreja, naravno. Bilo mi je jako teško i grčila sam se dok sam čitala kako su se ubijale nevine bebe i do temelja spaljivale crkve. Ove priče su me dotakele, ali me nisu približile Isusu.

Na kraju svake knjige, više ne bih zastajala i molila se Isusu da uništi muslimane. Umjesto toga sam počela da se pitam, šta je druga strana priče. To pitanje me držalo budnom noću, i zaposijedalo je moje misli danju. Počela sam da se obraćam Bogu u svojim molitvama, i da mu se obraćam kao Jednom, jednostavno više nisam svoje molitve upućivala Isusu. Kada bi pisala članake za kršćanske novine, za koje sam radila, u njima više ne bih hvalila Isusa, jer sam tada u svom srcu već znala da samo Bog zaslužuje hvalu. Ali kako? Isus je moj spasitelj, moja karta za raj, i razlog zašto sebe smatram djetetom božijim, isto kao što je i on dijete božije, i sva moja braća i sestre kršćani.

Pošto sam bila kršćanka praktikant, smatrala sam da treba da počnem da osjećam grižnju savijest. Moja glad za znanjem o islamu je naglo rasla. Jednu noć sam molila Boga da mi pošalje pomoć. Budući da živim u djelu Amerike koji je poznat pod nazivom “Biblijski pojas”, gdje ima više crkava nego ljudi, bila sam svjesna da je to zaista gotovo nemoguće.

Nisam mogla ništa reći mojim prijateljima iz crkve o moja osjećanjima bez da me oni ne osuđuju, a isto tako nisam mogla to reći ni svojim roditeljima, prijateljima ili bilo kome iz moje okoline. Ali ovo je dio koji je dragulj među planovima Božijim. Ako imamo dobre namjere i tražimo pomoć, On će nam je poslati! Nedugo zatim jedan arapin, po imenu Jusuf se našao u mom životu. Ja sam ga se jako plašila. Smatrala sam da su svi stranci muslimani teroristi, i da je njegov plan da me povrijedi, da me obeščasti i sve one poput mene. Pratila sam ga iz daljine par sedmica. On je bio pisac poput mene, i iznenađujuće, njegove riječi su uvijek bile tako blage. Ali, još uvijek sam ga se plašila. Iz dana u dan moja radoznalost je sve više rasla. Zar ovaj čovjek može da bude čista suprotnost od svega onoga čemu su me učili?

Bog je sve više zauzimao veliki dio mog života. Moje srce je bilo u stalnom previranju, ratovalo je samo sa sobom, ali onda sam osjetiila kao da mi Bog šapuće: ”Poslao sam ti nekog, pa šta čekaš, učini nešto?” Jedno jutro sam se odlučila da ću poslušati svoj instinkt smatrajući da je to ono što Bog želi da učinim. Poslala sam e-mail Jusufu i rekla mu da sam kršćanka te da ću se moliti Bogu za njega, i tada mi je pao ogroman kamen sa srca. Nije trebalo mnogo vremena da shvatim da je Jusuf jedan od najboljih i najčasnijih ljudi koje sam ikada upoznala u životu. Svaki dan bi mu slala pitanja o islamu, ponekad čak dodajući i neke uvrede, bazirane na mom neznanju i na osnovu mojih pogrešnih vjerskih ubjeđenja.

Jusuf je uvijek pokazao reakciju, ali nikada na ružan način. Kada bi ga izazvala s pitanjima o nasilju i zločinima u muslimanskom svijetu, on bi me na blag način podsjetio da se to dešava svugdje u svijetu, pa čak i u mom, kršćanskom svijetu. ”Loši ljudi postoje svuda,” govorio bi mi. “Pročitaj za sebe Kur’an, i shvatićeš da Kur’an to ne dozvoljava.”

Do tog momenta, Kur’an je za mene bio opasna knjiga. Članovi crkve su se veoma plašili Kur’ana i sviju su upozoravali da ni po koju cijenu ne otvaraju Kur’an, a kamoli da ga čitaju! U gradu u kojem živim nigdje nisam mogla pronaći Kur’an u knjižari kako bih ga kupila. Također, u mom gradu nije bilo džamije. U jednom drugom obližnjem gradu sam pronašla Kur’an, i kada sam pročitala prvo poglavlje, nisam mogla da zaustavim suze. Kroz čitanje ove knjige sam shvatila da mi ona unosi smiraj u moju dušu.

Usporedila sam Kur’an s Biblijom, ali sam onda imala još više pitanja. Zašto sam obožavala Isusa cijelo ovo vrijeme, kada čak i u Bibliji, Isus jasno daje upute masama ljudi da obožavaju samo Jednog Istinskog Boga, i da samo Njemu služe (Luka,4:8)? Zašto sam mislila da postoji pravo zadovoljstvo u vjeri koja podučava da postoji samo ‘jedan oprost’? Moj cijeli život sam gledala cijelu moju kršćansku zajednicu kako pati.

Toliko ljudi je vjerovalo da prihvatanje Isusa kao Boga i priznanje ovoga je sasvim dovoljno da se obožava Bog. Oni se nisu molili. Prestali su tražiti Boga. Zanijekali su sve Božije naredbe Starog Zavjeta, i okrenuli se se crkvi kao društvenom klubu, a ne kući gdje se obožava Bog! Moje oči su se otvorile kada sam shvatila u kakvom haosu je kršćanski svijet! Islam, kako sam naučila je čist i savršen. Provela sam svoj cijeli život u svirepom krugu pitanja upućenih kršćanstvu, za koje sam prihvatala odgovore, pa ih opet propitivala, samo da bih na kraju svaki kršćanski sveštenik odgovarao na moja pitanja sa riječima: ’Samo vjeruj!’. Ali šta je dobra vjera u nešto ako to ne možeš ni da odbraniš?

Nastavila sam izučavati islam, Jusuf mi je pomagao. Tražila sam moralan život, i žudila da živim u muslimanskom okruženju. Naučila sam koje su to razlike između političkog islama i islama u smislu Kur’ana. Shvatiila sam da su ljudi nad kojima su počinjena najgora nasilja na Bliskom Istoku u stvari muslimani a ne kršćani! Naučila sam da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem bio blag, mudar čovjek koji je podsticao na pravdu, mir i pomaganje. Naučila sam da je veliko zadovoljstvo živjeti život božijeg roba, a ne besmisleno tumaranje dunjalukom u ulozi “djeteta” Božijeg. Moja misija je izmjenjena. Hvala Allahu, postala sam muslimanka.

Za mene je Bog učinio predivnu stvar kada je otvorio moje srce ka putu traženja istine, ali najljepši dio moje priče je Jusufova uloga. Muslimani imaju svako pravo da okrenu leđa svemu onome što rade i govore mrzovoljni, islamofobični kršćani i jevreji ali i zapadnjaci, ali da li bi to bilo ono što Bog želi? Bog nas je stvorio s mozgom s kojim pravimo izbor i prihvatamo odgovornost da govorimo istinu. Umjesto ignorisanja mojih pitanja i okretanja leđa meni, zbog mojih uvreda upućenih na račun islama, Jusuf se prema meni ponio kao blag i strpljiv čovjek. Ovo je način na koji Bog želi da se ponašaju svi vjernici.

Moj apel vama, braćo i sestre muslimani, je da se sjetite ako budete u životu u poziciji kao Jusuf, da se ponašate poput njega. Sjetite se Božije milosti i mudrosti, a ona je najveća i iznad svega. Kad vam se neki kršćanin ili kršćanka obrate, budite blagi prema njima. Imajte strpljenja i razumijevanja. Pokažite svijetu kolika je moć Božije ljubavi i hrabrost srca muslimana i da je to ono što spašava živote, a ne “krv Isusova”.

Izvor: taqwamagazine.com
Prijevod i prilagodba za N-um.com: Selma K.

P
Podijeli sa drugima i zaradi sevapShare on Facebook59Email this to someonePrint this page

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH
Close

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: