Čuvaj se okova očaja

Očajavanje znači osjećaj potpunog beznađa i tjeskobe koji prožima i podjednako obuhvata dušu i razum. U takvom stanju čovjek je ophrvan pesimizmom i gubljenjem nade, čak i onda kada ima realne mogućnosti da popravi svoje stanje. Uzvišeni je objavio: Ako čovjeku milost Našu pružimo pa mu je poslije uskratimo, on pada u očajanje i postaje nezahvalnik. (Hud, 9.)

Dvije su vrste očajavanja: očajavanje u pogledu Allahove milosti i očajavanje u pogledu stanja u kojem čovjek živi i koje proživljava.

Očajavanje je u islamu zabranjeno u svim varijantama i to direktnim slovom Kur’ana: I nikako nadu ne gubi! (El-Hidžr, 55.) I ne samo to već je Allah one koji gube nadu u Njegovu milost nazvao nevjernicima i zabludjelima objavivši: Samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost. (Jusuf, 87.) Zatim: Nadu u milost Gospodara svoga mogu gubiti samo oni koji su zabludjeli! (El-Hidžr, 56.)

Očajavanje simbolizira teške okove koji čovjeka sputavaju da slobodno i trezveno misli, djeluje i živi. Oni ga čvrsto prikivaju za zemlju i čine nemoćnim za bilo kakvu aktivnost, trud i akciju. A samo zbog jednog jedinog razloga što je očaj njime u potpunosti ovladao i što okom pesimizma gleda na sve ono što ga očekuje u budućnosti. Kada čovjek zapadne u takvo stanje, onda je to jasan znak da on ima ružno mišljenje o Allahu, da je oslabilo njegovo pouzdanje u Allaha te da se prekinula i posljednja nit nade u mogućnost ostvarivanja životnih ciljeva. Takav čovjek je prije svega sâm sebi loš primjer, jer su ga briga i tuga učinili pasivnim a očaj je u njemu ubio posljednju iskru života.

Iskreni vjernik ne smije nikada dozvoliti da ga očaj savlada. Jer, kako da očaj nađe puta do vjerničkog srca kad je on svjestan kur’anske poruke: I ne gubite nadu u milost Allahovu; samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost. (Jusuf, 87.) Ili kako vjernik može smatrati svaki trud uzaludnim a zna da se u kosmosu ništa ne dešava bez Allahove volje i odredbe, kao što stoji u ajetima: Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a koja nije, prije nego što je damo, zapisana u Knjizi – to je Allahu, uistinu, lahko, da ne biste tugovali za onim što vam je promaklo, a i da se ne biste previše radovali onome što vam On dade. Allah ne voli nikakve razmetljivce, hvalisavce. (El-Hadid, 22.-23.) Onaj ko razumije poruke ovih kur’anskih istina, udarce sudbine dočekuje snažne volje, s potpunim zadovoljstvom, iskrenom odlučnošću i traženjem izlaza u prihvatanju uzroka, prirodnih zakonitosti koje je Allah uspostavio u životu, a koji vode do uspjeha i spasa.

Kur’an u dušama vjernika usađuje duh nade i optimizma i na mnogim mjestima poručuje: Ne gubite nadu u Allahovu milost! (Er-Rum, 53.) Islamski učenjaci su kazali: “Da nije nade neimar nikada nijednu građevinu ne bi sagradio niti bi poljoprivrednik ijednu stabljiku zasadio.”

A poznati ashab Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, Abdullah ibn Mes’ud, rekao je: “Da mi stave žeravicu u usta i da se ona u mojim ustima ugasi, draže mi je nego da za neku Allahovu odredbu kažem: ‘Kakva je ovo odredba?! Da se bogdo nije desila!’” U hadisi-kudsiju koji je zabilježio Ibn Hiban, stoji da je Allah, dželle šanuhu, rekao: “Ja sam uz mišljenje Moga roba o Meni pa neka misli o Meni šta hoće.”

Komentirajući ovu predaju, imam Ševkani je rekao: “Onaj ko o Allahu misli lijepo i dobro, Allah se prema njemu odnosi u skladu s tim mišljenjem i obrnuto ko Allahu loše misli, Allah se prema njemu odnosi sukladno njegovom mišljenju o Allahu.”

Odlomak iz knjige “Tako se pobjeđuje očaj” – Selva el-Udejdan