Namaz

I ko bude od vatre udaljen…

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Dva teksta koja neče ostaviti ravnodušnim one koji su nemarni prema namazu

Nekoliko primjera osoba, muslimana koji nisu u životu nikada Allahu pali na sedždu, pročitajmo ih, zahvalimo Allahu što je naša srca okrenuo ka namazu a prenesimo ih svojim komšijama, prijateljima i rodbini koji namaz još nisu počeli da obavljaju

Zamislite ljude, koji za sebe kažu da su muslimani, vjeruju u Allaha i Njegova poslanika, s.a.v.s., a nikad Allahu nisu na sedždu pali. Na koji način on se zahvaljuju Allahu na svemu što im je podario? A podario im je toliko blagodati da ih ne mogu nabrojati. Čitav život a nikad niti jednog namaza, zbog čega? Kako misliš da ćeš završiti? Da li se oslanjaš na svakodnevnu izjavu: “Allah je milostiv, oprostit će On.“ Ili, još češća: “Mah, nemoj ti nikome zaviditi, činiti zlo, budi pošten, kud ćeš bolje a koliko ih ima da klanjaju, a svašta od njih „otpada“.“

I jedno i drugo je istina, Allah jeste Milostiv ali je Allah i Pravedan. Treba da se bude pošten, da se ne zavididi i da se zlo ne čini, ali to nije način zahvale Allahu na svemu što ti je podario iz svoje milosti, a isto tako, žalosna je istina da ima dosta vjernika koji klanjaju a desi se da slažu, zavide, ogovaraju i sl., međutim, ne možemo islam i njegove propise da gledamo kroz ponašanje pojedinaca, svako za sebe će da odgovara, islam i njegovi propisi su savršeni, bez mahana a izvršavanje istih čovjeka približava Allahu i čine ga sretnim.

Nekoliko primjera osoba, muslimana koji nisu u životu nikada Allahu pali na sedždu, pročitajmo ih, zahvalimo Allahu što je naša srca okrenuo ka namazu a prenesimo ih svojim komšijama, prijateljima i rodbini koji namaz još nisu počeli da obavljaju.

Prvi slučaj: Medina, grad Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Mladić, 23 godine. Primjer u svom naselju. Svaka je majka željela da ima takvo dijete. Tih, povučen, skroman, pomagao siromašne, obilazio bolesne, bio pokoran roditeljima, lijepog ponašanja. Svi su mu se divili i svako je želio da bude sa njim u društvu. Iznenada je umro. Velika je žalost zavladala, bio je to veliki gubitak. Kad su ga htjeli okupati u gasulhani, prilikom kupanja, lice od ovog mladića je odjednom postalo crno. Poscrnilo je, kao da si uzeo crnu boju i premazao mu lice.

Imam koji ga je kupao, napustio je prostoriju u strahu, jer je ovo prvi put vidio. Pozvali su njegovog oca da vidi. Kad ga je otac vidio, zaplako je a onda rekao: “Moj sin nikada u životu nije namaz obavio, nikada. Sve ovo vrijeme sam ja to jedini znao u porodici, moj sin je bio munafik, glumio je sve te dobre osobine ali u stvarnosti nije bio takav, posebno je mrzio namaz!“ SubhanAllah…

Drugi slučaj: Meka, mjesto gdje se nalazi naša Kibla i Ka’ba. Dedo, 83 godine, umro. U gasulhani su ga okupali, stavili na tabut te ponijeli ka Haremu da mu klanjaju dženazu. Inače, poznato je da se umrli donese pred Ka’bu a onda mu se pred njom klanja dženaza. Kad su ga ponijeli i kad su stigli pred jedan od ulaza u Harem, i kad su pokušali da uđu, nisu mogli. Ljudi koji su nosili tabut su mogli da prođu, međutim, tabut nije mogao da bude pronešen kroz vrata. Pokušavali su na ostalim ulazima, ali bezuspješno. Jednostavno, kao da neka nevidljiva prepreka stoji i brani da tabut bude unešen.

Nazvali su tadašnjeg muftiju, šejh Ibn Baza, rhm. Šejh ibn Baz im je rekao, da je taj starac sigurno neki težak grijeh učinio pa meleci ne dozvoljavaju da mu se klanja dženaza. Otišli su su do njegovih sinova da vide kako je njihov otac živio. Onda su od njih čuli nešto nevjerovatno a to je, da je ovaj starac koji je rođen u Mekki i koji je sve te godine živio blizu Harema, NIKADA nije ušao u njega i namaz obavio, NIKADA, za 83 godine svoga života, njegova noga nije kročila u Harem. Kad su ponovo nazvali šejha ibn Baza, one rekao da mu se dženaza ne klanja te da ga zakopaju negdje u pustinji.

Treći slučaj: Opet Medina, mladić u najljepšim godinama. Poznat je bio da nikada nije htio da klanja, znali su to njegovi roditelji, imam njihove džamije, komšiluk. Kad bi zauči ezan, on bi sjedni u auto, pusti bi muziku i napravi bi nekoliko krugova dok namaz ne prođe. Znao je često da dok ljudi klanjaju u džamiji, da sa glasno pojačanom muzikom ometa vjernike na namazu. Dok je jednom tako se vozao i dosađivao Medinom, doživio je saobraćajnu nesreću i na putu do bolnice umro. Kad su ga donijeli u gasulhanu da ga okupaju, imam i njegovi pomočnici su to odbili, rekavši da pošto nije klanjao nikad namaz, za njega nema dženaze.

Otac njegov je došao u gasulhanu i molio ih da ga okupaju. Oni su bili čvrsti u svom stavu. Kad je vidio da ne odustaju, tražio je da mu nazovu šejha ibn Baza, rhm. Kad su ga nazvali, otac od ovog momka je rekao šejhu da neće da okupaju njegovog sina. Šejh je pitao za razlog a on je rekao da neće zbog toga jer mu sin nije klanjao. Šejh ga je upitao: “A da li je tvoj sin ikada klanjao, bilo u kući ili u džamiji?“ Otac je rekao da nije nikada.

Onda mu je šejh Ibn Baz rekao: “Da li si svjedok na ovom svijetu i da li ćeš da budeš svjedok na onom svijetu za to što si rekao?“ Otac reče da je spreman svjedočiti. Zatim mu je šejh rekao: “Slušaj me brate, tvoj sin se ne kupa, njemu se ne klanja dženaza i ne ukopava se u greblje muslimana.“ Razgovor je završio. Otac se pomirio sa stanjem. Uzeli su njegovog sina, odvukli ga u pistinju, iskopali rupu i u nju je ubacili te zakopali.

Rekao je Uzvišeni: “Ovo su samo čovjekove riječi. U Sekar ću ja njega baciti. A znaš li šta je Sekar? Ništa on neće poštedjeti, kože će crnim učiniti, nad njim su devetnaestorica.” (Al-Muddesir, 25-30).

A onda je Allah, s.w.t., objavio: “Šta vas je u Sekar dovelo? Nismo- reči će- bili od onih koji su namaz obavljali!“ (Al-Muddesir, 42,43).

Gospodaru naš, učvrsti naša srca i podari nam ljubav prema stubu islama, namazu, amin!

Saudin Cokoja
_______________________________________________

SABAHSKI EZAN

Imala sam sestru koja je većinu svog vremena provodila u ibadetu. Stalno je učila Kur’an. Ako bih je tražila, mogla bih je naći na mjestu na kome je obavljala namaz. Vidjela bih je na ruku’u ili na sedždi ili kako podignutih ruku prema nebesima, upućuje dove Gospodaru nebesa i zemlje. Takva je bila jutrom i večeri kao i sredinom noći te dok bi obavljala noćni namaz. Nije napuštala ibadete niti se zamarala.

Ja sam joj bila sušta suprotnost. Pratila sam modne časopise i gubila vrijeme čitajući knjige o romantičnim ljubavnim pričama mladih ljudi. Veliki dio svog slobodnog vremena posvećivala sam filmovima i televiziji. Tog jutra veoma važnog za mene ugasila sam televiziju nakon tri sata gledanja raznih filmova. U tom trenutku začuh sabahski ezan koji razli svoj zov sa munare obližnjeg mesdžda. Glas mujezina je odzvanjao kroz sabahski sumrak pozivajući na djelo koje je vrednije od spavanja. Međutim, pored toga, legoh u postelju.

Do mene je došao topli glas moje sestre Munnevere: “Nemoj spavati dok ne klanjaš sabah.” Mršteći se odgovorih joj : “Imam još čitav sat vremena do zore. Ovo je bio tek prvi sabahski ezan.” “Dođi i sjedi pokraj mene,” reče mi šapatom kojim je govorila otkako ju je opaka bolest bacila u postelju. Osjećajući iskrenost i dobrotu njena glasa, odazvah se njenom pozivu: “Evo, sjela sam. Šta želiš?”

Tihim glasom proučila je ajet: “Svako živo biće će smrt okusiti i samo na Sudnjem Danu dobit ćete u potpunosti plate vaše…”. (Prijevod značenja Alu Imran, 185.) Na kratko je zastala, a zatim me upita: “Da li vjeruješ u smrt?” Odgovorih: “Naravno da vjerujem”. Da li vjeruješ da ćes polagati račun za svaki mali i veliki grijeh?” Rekoh: “Naravno, ali Allah je Milostiv i mnogo prašta a isto tako i život je dug.” Začuđena naivnošću moga odgovora reče: “Sestro! Zar se zaista ne bojiš iznenadnog dolaska smrti?!

Zar nisi vidjela Mejru koja je bila mlađa od tebe a preselila je u saobraćajnoj nesreći?” Počela mi je nabrajati i druge slučajeve ljudi kojima je smrt došla u njihovoj mladosti, rekavši na kraju: “Smrt ne poznaje godište čovjeka. Godine nisu mjerilo smrti.” Odgovorih joj preplašeno, jer je njena soba bila u mraku: “Znaš da se bojim mraka i još me plašiš smrću. Mislila sam da ćemo govoriti o putovanju u toku ovog godišnjeg odmora.”

Iznenada njen glas postade promukao, tako da mi je srce zadrhtalo. “Vjerovatno ću ove godine ići na dalek put…. Na drugo mjesto … možda, Lejla …… Životi su u Allahovoj ruci…”

Puno je plakala. Pomislila sam na njenu opaku bolest i na činjenicu da su doktori tajno skrenuli pažnju mome ocu da ona vjerovatno neće još dugo živjeti. Međutim, ko ju je obavjestio o tome…. Ili je to ona pretpostavljala? Upitala sam je: “Šta ti je? O čemu razmišljaš?”

Progovorila je ovaj put snažnim glasom: “Možda misliš da ovo govorim zato što sam bolesna? Nikako, možda ću duže živjeti od onih koji su zdraviji od mene. Dokle ćeš ti živjeti? Možda još 20 god….Ili 40. A šta onda? Među nama nema razlike, jer ćemo svi krenuti na dalek put i ostaviti ovaj dunjaluk da bismo ušli u Džennet ili vatru. Zar nisi čula govor Allaha: “… I ko bude od vatre udaljen i u Džennet uveden taj je postigao ono što je želio.” (Prijevod značenja Alu Imran, 185.)

Dok sam odlazila od nje u ušima mi je odzvanjao njen glas: “Neka ti Allah ukaže na pravi put…” Osam je sati ujutru. Čujem kucanje na vratima. Ovo nije uobičajeno vrijeme mog buđenja. Čujem plač, tužne glasove. Sva uplašena pitam: “Šta se desilo?” Uskoro saznadoh da se Munneverino stanje pogoršalo i da je otac otišao s njom u bolnicu. “Allahovi smo i njemu se vraćamo!”- odzvanja po kući. Majka uči dove: “Allahu olakšaj Munneveri. Uvjek je bila dobra i pokorna kći. Nikad je nisam vidjela da gubi vrijeme.” Nije mogla sakriti suze.

Sa zalaskom sunca tog tužnog dana zavlada tišina u našoj kući. Ubrzo počeše dolaziti rođaci i prijatelji. Glasovi se pomiješaše. Kuća je sve punija. Ali, ja znam samo jedno-Munnevera je umrla. Nisam više mogla razlikovati one koji su došli. Ne znam ni šta su govorili. Misli su mi kružile kao talasi po uzburkanom moru: “Bože ! Gdje sam to ja? Šta se događa?” Nisam bila u stanju više ni da plačem. Obavjestiše me da otac želi da se poslijednji put oprostim sa sestrom. Poljubila sam njeno hladno čelo.

Dok sam je gledala ispruženu na smrtnoj postelji, samo bih se sjećala riječi koje mi je često navodila: “… I noga se uz nogu savije. Tog dana će Gospodaru tvome priveden biti.” (Prijevod značenja El-Kijama, 29-30.) Te večeri sam dugo sjedila na mjestu gdje bi ona obavljala namaz. Tada sam se sjetila koliko su je brinule moje brige. Sjetila sam se ko bi pomogao u otklanjanju mojih problema, ko je dovio Allahu za moju uputu, čije su oči suzile dok bi mi duge noći skretala pažnju na smrt i polaganje računa.

Allahu se utječemo i od Njega pomoć tražimo. Ovo joj je prva noć u kaburu. “Molim te, Bože, smiluj joj se i osvijetli joj kabur. Ovo je Mushaf iz kojeg je učila, a ovo je njena sedžada. Tu je i njena prelijepa haljina za koju mi je rekla da će je čuvati za svoga muža kada se uda.” Sjetila sam se nje i grčevito sam zaplakala nad izgubljenim danima. Molila sam Allaha da mi oprosti ono što je prošlo i da mi se smiluje. Molila sam Allaha da je učvrsti u kaburu kao što je i ona molila.

Odjednom upitam samu sebe: “Šta bi bilo da sam ja ta koja je umrla? Kakva bi bila moja sudbina? Dali Džennet ili Vatra?” Nisam smjela tražiti odgovor na ova pitanja zbog straha koji me je obuzeo. Suze su mi lile još jače: ALLAHU EKBER!!! ALLAHU EKBER!!! Čula sam sabahski ezan. Ovaj put ga nisam zanemarila. Dok sam ponavljala mujezinove riječi, osjećala sam smirenost u duši.

Ogrnula sam svoj ogrtač i ustala da klanjam sabah. Klanjala sam namaz kao onaj koji se oprašta od dunjaluka. Klanjala sam namaz kao što ga je i moja sestra klanjala. To joj je bio poslijednji namaz. Od tada, kada osvanem, ne očekujem da ću zanoćiti, a kada zanoćim, ne očekujem da ću osvanuti. Hvala Allahu Uzvišenom.

NE PROPUSTITE OVAJ DIVNI VIDEO O NAMAZU:

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: