Kako se u islamu liječi anksioznost (tjeskoba)

Pet islamskih recepata za liječenje anksioznosti (tjeskobe, paničnog straha)

Božija knjiga Kur’an i Poslanikova tradicija Sunnet nude nam korisne lijekove za tjeskobu (anksioznost) i duševni stres, a oni su:

1. Traženje utočišta (pribježišta) kod Allaha, džellešenuhu. Ko se, u bilo kojem iskušenju, iskreno i od srca obrati Allahu, dželle šenehu, On će mu sigurno dati neki izlaz. Ja’kub, alejhi selam, se iskreno obratio Allahu, dželle šenuhu, kada je iskušan gubitkom njemu najdražeg djeteta, Jusufa, alejhi selam, pa mu je to Allah, džell šenuhu, na najbolji način vratio (pronašao je svoga sina, koji ga je zajedno sa majkom i braćom odveo u Egipat, gdje su pod njegovom vlašću, sretno proživjeli ostatak svog života, u sigurnosti i izobilju). On je svojim sinovima, kada su ga obavijestili o nestanku Jusufa i njegovog najmlađeg sina Benjamina, rekao: “Ja tugu svoju i jad svoj pred Allaha iznosim, a od Allaha znam ono što vi ne znate.” (Prijevod značenja, Jusuf, 86.).

2. Obavljanje propisanog i dobrovoljnog namaza, za kojeg je Poslanik, sallallahu ‘aljehi ve sellem, rekao da je ”njegova istinska radost i pravi odmor za dušu.” Govoreći o dunjalučkim ukrasima i ljepotama, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je istakao da su mu od dunjalučkih ukrasa najdraža dva: žene i lijep i ugodan miris, ali da i pored toga istinsku sreću i radost osjeća samo u namazu. (Ahmed, Nesai od Enesa, radijallahu ‘anhu)

3. Zikr (spominjanje Allaha). Uzvišeni Allah, dželle šenuhu, u tom smislu, kaže: ”Nevjernici govore: “Zašto mu Gospodar njegov ne pošalje čudo?” Reci: “Allah ostavlja u zabludi onoga koga On hoće, a k Sebi upućuje onoga ko Mu se pokajnički obraća, one koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spomene, smiruju – a srca se doista, kad se Allah spomene smiruju!” (Prijevod značenja, Er-R’ad, 27., 28.). Ovdje posebno treba istaći poznati ”Junusov zikr”, kojeg je propisano učiti u napadima tuge i brige i u iskušenjima, a koji glasi: ”La ilahe illa ente subhaneke inni kuntu mine-z-zalimin”,što u prijevodu na bosanski jezik znači: ”Nema Boga osim Tebe, Slavljen neka si Ti i čist od onoga što ti ljudi pripisuju, ja sam se prema sebi ogriješio (počinio sam nepravdu).”

4. Učenje i čitanje Kur’ana sa razmišljanjem. To bi, uz Allahovu dozvolu, trebalo imati pozitivan i čudotvoran efekat na ljudsku dušu, donijeti joj smiraj i spasiti se je od propasti, bola i tjeskobe, a o čemu Uzvišeni kaže: ”Mi objavljujemo u Kur’anu ono što je lijek i milost vjernicima, a nevjernicima on samo povećava propast.’‘ (Prijevod značenja, El-Isra, 82.).

5. Upornost i ustrajnost u dovi, koja ima za cilj da čovjeka, koji je iskušan tjeskobom i duševnim bolom, što više približi Allahu, dželle šenuhu, i tako mu priskrbi Njegovu pomoć i milost. Približavanje Allahu, dželle šenuhu, dovom inače je jedan od najsigurnijih i najbržih načina približavanja Allahu. On nije otvorio vrata dove ni zbog čega drugog do zbog njenog primanja i uslišavanja. Allah najbolje zna!

Vijeće za fetve islamskog portala www.islmaweb.com – saff.ba

___________________________

Od Ibn Mes’uda, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nikada nijedan vjernik neće reći ove riječi kada ga pogodi briga ili žalost: Allahumme inni ‘abduke, ibn ‘abdike, ibnu emetike, nasijeti bi jedike, madin fijje hukmuke, ‘adlun fijje kadauke, eseluke bi kulli ismin huve leke semmejte bihi nefseke ev enzeltehu fi Kitabike ev ‘allemtehu ehaden min halkike ev iste’serte bihi fil-‘ilmil-gajbi indeke, en tedž ‘alel-Kur’ane rebi’a kalbi ve nure sadri ve dželae huzni ve zehabe hemmi! (Allahu, ja sam, doista, rob Tvoj, sin roba Tvoga, sin robinje Tvoje. Moj položaj je u Tvojoj ruci, ja sam podložan i nada mnom se sprovode propisi, pravičnost po mene je odluka Tvoja, zato, prizivam Te svim Tvojim imenima kojima si Sebe nazvao ili ih u Svojoj Knjizi objavio, ili ih nekom od Svojih stvorenja saopćio, ili ih, pak, zadržao kod Sebe kao znanje nedokučivo, prizivam Te da mi Kur’an učiniš proljećem srca mog, svjetlom grudi mojih, razbistrenjem tuge moje i otklanjanjem briga mojih), a da Allah neće odagnati njegovu brigu i umjesto žalosti podariti mu radost.”

Prisutni ashabi su upitali: „Allahov Poslaniče! Je li neophodno da naučimo ove riječi?!“ Odgovorio je: „Svakako! Neophodno je da svaki onaj koji ih čuje, da ih i nauči!“(Sahih: Ahmed, 3704, 4306)