Prilozi posjetitelja

Namaz u kladionici – Džin me probudio na sabah-namaz (Priče naših posjetitelja)

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Narednog jutra, oko 4:20 moje oči su se same otvorile. Uprkos mom odbijanju da ustanem i upornim pokušajima da ponovo zaspim, san nije dolazio na oči. U jednom trenutku moja kćerkica, koja je ležala u krevetiću pored mene i mirno spavala, tako je bolno vrisnula da sam odmah skočila na noge. Potrčala sam prema krevetiću u kojem sam zatekla dijete kako mirno spava. U tom trenutku začuo se ezan za sabah-namaz…

Moja priča slična je mnogim drugim pričama, a opet posebna kao što je svaki insan posebno Allahovo stvorenje. Iako postoje mnoge mojoj slične priče, ispričat ću je jer je moja, s nijetom da nekom baš ona bude olakšanje, sebeb dobra, pouka… jer nikad ne znamo ko se, baš u ovom trenutku, bori sam sa sobom misleći da je iskušan onako kako niko drugi nije.

Rođena sam i odrasla u bošnjačkoj porodici koja je, kao i mnoge druge porodice, od islama imala samo ime, bez ikakvog vjerskog, pa čak i nacionalnog identiteta. Živjela sam životom kakvim je živjela većina omladine u mom gradu. Bila sam mlada, lijepa, vesela, zaposlena i situirana, tako da se mogla prepustiti  “uživanju u životu i mladosti”. Uprkos svim blagodatima koje sam imala, ipak nisam bila zadovoljna. Negdje duboko u meni zjapila je praznina koju ništa nije moglo popuniti. U to vrijeme mislila sam da je to zbog odrastanja u nepotpunoj porodici. Moji roditelji su se razveli kad sam bila mala. Iako se majka trudila da bratu i meni ništa ne nedostaje i, iako sam imala relativno sretno djetinjstvo, u meni je uvijek postojao neki nemir, nezadovoljstvo, tuga koje nikako nisam mogla u potpunosti definisati.

Svoja osjećanja uspješno sam potiskivala duboko u najskrivenije prostore svoje duše i prikrivala ih provodima, izlascima, prijateljima… Uvijek sam bila najomiljenija u društvu, zabavna, vesela, pokretač svake akcije. Ispod dramatične šminke i holivudskog osmijeha zjapila je praznina za koju nikada niko nije znao. U to vrijeme sa nekoliko svojih prijateljica razvila sam novi “hobi” – posjećivanje gatara. Koliko smo mi vjerovale ili nismo u to, ne bih znala reći, ali je zabava bila zagarantovana. Koliko samo čovjek može biti u zabludi! U jednoj od naših posjeta ko zna kojoj po redu gatari, otkrila sam da sam opsihrena. Tada je to bilo tako smiješno. Gatara me upozorila kako mi je napravljen sihr i kako mi u životu neće krenuti dok to ne riješim. Tada je to bila samo još jedna tema za prepričavanje…

Prošle su godine… Ja sam se udala, poprilično kasno, u četrdesetoj godini. Tada sam mislila da sam uhvatila zadnji voz, ali ni slutila nisam da sam uskočila u onaj strave i užasa…  Dobila sam zdravu djevojčicu, a onda su krenule moje noćne more. U početku nisam znala šta se dešava, mislila sam da je to nagomilani stres, bolest, sve drugo osim… onoga što je zaista bilo. Potpuno nespremna i neupućena u bilo šta od islama, počela sam obilaziti kojekakve hodže i učače rukje. Sada znam koliko je to sve bilo pogrešno, ali tada sam lutala kao izgubljena. Na jednoj od tih seansi, dotični učač rekao mi je kako moram početi klanjati. Bar neko dobro od posjeta njemu. On je već uveliko komunicirao sa džinom nastanjenim u mom tijelu. Ja ga i danas zovem podstanar… Učač se tada dogovorio sa džinom da me budi na sabah.

–  Halo! Pita li mene iko išta ovdje? Ja uopće ne znam klanjati!

 Ostali su gluhi na moje proteste. Narednog jutra, oko 4:20 moje oči su se same otvorile. Uprkos mom odbijanju da ustanem i upornim pokušajima da ponovo zaspim, san nije dolazio na oči. U jednom trenutku moja kćerkica, koja je ležala u krevetiću pored mene i mirno spavala, tako je bolno vrisnula da sam odmah skočila na noge. Potrčala sam prema krevetiću u kojem sam zatekla dijete kako mirno spava. U tom trenutku začuo se ezan za sabah-namaz. Odlučila sam klanjati. Ali kako? Znala sam da trebam uzeti abdest, ali ni to nisam znala kako. Imala sam Ilmihal. Otvorila sam ga i u kupatilo s njim. Uzela sam abdest i stala na sabah-namaz. Ne znam klanjati, ne znam ništa iz Kur’ana proučiti. Samo sam stajala na namazu i plakala, plakala, plakala… Kroz maglu se sjećam da sam pala na sedždu i plakala, plakala, plakala… Nakon toga sam legla i zaspala. Mislila sam da je to to. U podne se oglasio ezan za namaz. Moju kuću i džamiju razdvaja samo ograda. Ezane sam svakodnevno slušala, ali ih nisam doživljavala. Tog podneva ezan je bio drugačiji, po prvi put je za mene to bio poziv. Ilmihal u ruke – kupatilo – namaz. Više nije bilo ostavljanja namaza. Započeo je moj novi život – upoznavanje islama. Uslijedili su dani istraživanja islama, čitanja, slušanja predavanja i primjenjivanja naučenog. Istovremeno istražujem liječenje Kur’anom i tragam za ispravnim učačem rukje. Ja živim novi život, elhamdulillah. Ja sam ponovo rođena. Euforija!

U stvarnost me vraća opet moj vlastiti život. Udara me u glavu kao bumerang. Allahu dragi, ja radim u sportskoj kladionici, moj muž, moja majka, kompletna porodica je u šoku od moje promjene. Otpor je žestok, pogotovo majčin. Svakodnevni sukobi i prepirke me iscrpljuju. Džinski napadi su strašni, cijela porodica prolazi strašna iskušenja, ja sam bolesna, umorna, iscrpljena, izgubljena, ali istovremeno ne posustajem u islamu, to je moja slamka spasa. U kladionici sam stalno imala slušalice u ušima, igrači su mislili da slušam muziku, često me i pitali šta slušam, a ja sam ustvari slušala islamska predavanja. Stalni posjetioci su primijetili da se više ne šalim i ne pričam s njima kao prije, čim bih uhvatila malo vremena, ja sam čitala. Oni su mislili da čitam ljubavne romane, a ja sam ustvari gutala sve što mi je od islamske literature došlo pod ruku. 

Pohađala sam časove sufare, naučila učiti Kur’an. Mojoj sreći nije bilo kraja… A onda opet surova stvarnost… Dođem kući iz kladionice u jedanaest sati i naklanjam sve namaze… do trenutka kad sam naučila da se namazi ne mogu naklanjavati. Šta sad da radim? Klanjati se mora i tačka. To je bio trenutak odluke da napustim posao. Oslonila sam se na Allaha i učinila to. Muž je moje promjene relativno dobro prihvatio. Primijetio je da se osjećam bolje i to mu je bilo dovoljno da prihvati moj povratak islamu, samo da ja budem dobro. S majkom je išlo puno teže. Pravi pakao je nastupio kada sam odlučila staviti hidžab…

Danas… moja borba još uvijek traje. Elhamdulillah, u islamu sam oko tri godine, praktikujem koliko mogu, klanjam nosim hidžab, družim se s Kur’anom svakodnevno, učim ovu divnu vjeru kojom me Milostivi počastio i nastojim primijeniti sve naučeno, svakodnevno se kajem i žalim za godinama džahilijeta, ali i zahvaljujem i dovim Gospodaru da uputi moju porodicu i da mi podari snage i zdravlja da svoje dijete odgajam onako kako ja nisam imala priliku rasti – u islamu.

A podstanar? Ah, on je i dalje tu, ali više mi ne predstavlja problem. Allahovom dozvolom je ušao, Njegovim naređenjem će i izaći. Kada? Onda kad Mu se ja dovoljno približim i umilim da mi primi i tu dovu. Do tada – elhamdulillah na svakom stanju.

Tekst poslala sestra M. S. 

Ovaj tekst je stigao u nagradni natječaj “Moj povratak Islamu” (Pošalji svoju priču i osvoji 50 eura) – više o tome na ovom linku: http://www.n-um.com/nagradni-natjecaj-moj-povratak-islamu-posalji-svoju-pricu-i-osvoji-50-eura/

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: