Rekaik

Nemoj braniti svom djetetu da čini dobro!

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Vjerski službenik dalje nastavlja:“Evo, ni sam ne znam koliko puta mu je otac došao u posjetu a da još ga nije pogledao u oči, ne može, jednostavno ne može. Njegov otac sad kad uđe u džamiju, vidi njegove drugove u prvim safovima, onaj upisao fakultet, onaj hafiz Kur’ana, onaj se oženio..a svi sretni, zadovoljni u svojoj vjeri a njegov sin? Usamljen, tužan, sam među čeiri hladna zida, iščekiva smrtnu kaznu, kaznu na koju ga je nagovorio i natjerao njegov vlastiti otac.“

Iako živimo u svijetu tehnologije i modernizacije, ipak naša djeca, hvala Allahu, prije svega omladina, svoja lica okreću ka vjeri. Ali, isto tako, ako se omladinac probudi iz dubokog sna neznanja i zablude, te želi da se posveti praktikovanju vjere, često se zna desiti da mu roditelji, iako muslimani, brane da svoj život posveti propisima vjere.

Zašto? Iako mi se neki odgovori kao razlozi motaju po glavi, kao ne znam navodni „ekstremizam“ i sl., neka znaju da nisu u pravu, jer vjera islam ne poznaje riječ ni djelo zvano ekstermizam ni radikalizam, vjera islam je savršenstvo duše i milost sa kojom je došao posljednji Božiji Poslanik, Muhamed, s.a.v.s.

Ovom prilikom, želim da spomenem jedan slučaj, koji se desio upravo jednom takvom sumljičavom roditelju, roditelju koji je po svaku cjenu htio da svoje dijete odvoji od džamije i vjere i na kraju je ipak uspio, ali ne onako kako je zamišljao. Pročitajmo!

Šejh Muhamed el-Arifi redovno ima predavanja u zatvorima Saudijske Arabije. Jednom je održao predavanje za nekoliko stotina zatvorenika, međutim među njima nisu mogli da budu zatvorenici koji su osuđeni na teške kazne za teška krivična djela,kao što su ubistva i sl. Šejh el-Arifi je tražio da se vidi i sa njima te da se i njima obrati. Vjerski službenik u zatvoru ga je odveo do čelija gdje su oni boravili.

U svakoj čeliji je bio po jedan zatvorenik. Čelija sa tri zida i na četvrtom su velika željezna vrata. Slušali su ga kroz mali otvor na tim vratima. Nakon kraćeg predavanja, htio je šejh el-Arifi da se sa svakim od njih poselami.

Dok se sa njima selamio, došao je do čelije u kojoj je bio mladić od nekih 17 godina. Izgledao je miran, na njegov upit kako je, mladić je kroz osmijeh odgovarao da je dobro, zamolio je šejha da dovi za njega.

Vjerski službenik koji je bio sa njim u pratnji, rekao je šejhu kako je on osuđen na smrt jer je ubio čovjeka. SubhanAllah, tako mlad. Šejh el-Arifi reče:“Ali mi tako izgleda raspoložen, pun vjere, samopouzdanja, iskrenosti, jel moguće da je on takav, mislim kriminalac i ubica?“ Službenik odgovori:“U pravu ste, nije on takav, ali je ovo od njega napravio njegov otac. Naime, mladić kad je bio V razred osnovne škole, upisao se školu za učenje Kur’ana napamet. Redovno je posječivao časove i sa ostalim učenicima obavljao namaz u džamiji.

Takav pravac kojeg je izabrao njegov sin, nije se svidio njegovom ocu. Stalno je na njega galamio i odvraćao od te omladine i škole. Plašio ga je riječima kako su to opasni momci, kako su radikalni, kako će završiti u zatvoru, kako može da postane terorista. Dječak ga nije slušao nego je i dalje nastavio.

Kad je bio II razred srednje, stasao je u pravog mladića, koji je bio na dobrom putu da postane pravi vjernik. Međutim, njegov otac nije odustajao, po svaku cijenu je htio da sina odmakne od džamije i mladića koji praktikuju vjeru. Znao je na što omladina danas pada, pa je htio da na taj način „kupi“ svoga sina. Kupio mu je nov automobil a ključeve objesio na zid u kući. Kad se sin vratio iz škole, rekao mu je:“Vidiš auto vani i ove ključeve, uzmi, tvoje je, ali ako mi obećaš, da ćeš se malo više opustiti, malo više sa drugim vršnjacima izlaziti, da vidiš i drugu stranu života, jer ovako, bojim se za tebe, stalno džamija i namaz.“

Momak ko momak, najluđe godine, poslušao je oca i počeo polako da se druži sa po očevom mišljenju „normalnijim“ osobama. Sve je rjeđe i rjeđe, navraćao u džamiju. Međutim, pošto je bio naivan, za kratko vrijeme je upao u kandže zla i pokvarenog društva. Počeo je da koristi sve, do alkohola do droga. Tako je jednom, sa jednim od njih otišao do plaže da piju i nakon što su popili, nešto su zakačili i došlo je do sukoba u kojem je ovaj nesretni mladić, otrčavši do svog auta, uzeo nož te ubio svog prijatelja. Policija ga je uhapsila, te je osuđen na smrt jer je ubio čovjeka.“

Vjerski službenik dalje nastavlja:“Evo, ni sam ne znam koliko puta mu je otac došao u posjetu a da još ga nije pogledao u oči, ne može, jednostavno ne može. Njegov otac sad kad uđe u džamiju, vidi njegove drugove u prvim safovima, onaj upisao fakultet, onaj hafiz Kur’ana, onaj se oženio..a svi sretni, zadovoljni u svojoj vjeri a njegov sin? Usamljen, tužan, sam među čeiri hladna zida, iščekiva smrtnu kaznu, kaznu na koju ga je nagovorio i natjerao njegov vlastiti otac.“

Saudin Cokoja

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: