Odgovori

Tri pitanja i odgovora

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

1. MASTURBIRANJE ZA VRIJEME POSTA

Pitanje: Selam alejkum! Da li se smije mastrubirati za vrijeme posta?

ODGOVOR: AlejkumusSelam. Masturbiranje ili samozadovoljavanje nije dozovljeno mimo posta a za vrijeme posta je dodatni grijeh. Ka to uradi za vrijeme posta pokvario je post tog dana i obavezan je da ga naposti uz prethodno učinjenu tevbu. Treba učiniti tevbu zbog grijeha masturbiranja, grijeha mršenja dana Ramazana i narušavanja njegove svetosti sa grijehom. A da je samozadovoljavanje zabranjeno na to ukazuju riječi Uzvišenog kada govori o…

osobinama mu’mina koji će biti spašeni On kaže da je jedna od tih osobina da stidna mjesta svoja čuvaju osim od žena svojih i robinja svojih, a da oni koji mimo toga traže nešto drugo oni u griješenju granice prelaze. Pa kaže Uzvišeni: “…i koji stidna mjesta svoja čuvaju, osim od žena svojih ili onih koje su u posjedu njihovom, oni doista prijekor ne zaslužuju, a oni koji pored toga traže, oni u griješenju sasvim pretjeruju” (Sura El-Mu’minun 5-7). Prema tome Allah, subhanehu ve te’ala, sve intimne radnje mimo naslađivanja i polnog odnosa sa suprugom ili robinjom ubraja u griješenje sa kojim se prelaze granice dozvoljenog.

Takođe, u hadisu kojeg bilježi Buharija i Muslim kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “O omladino, ko je od vas u (materijalnoj) mogućnosti neka se ženi, jer sa tim se više obara pogled i u tome je veća zaštita za polni organ. A ko nije u mogućnosti na njemu je da posti, jer mu je to zaštita“. Da je samozadovoljavanje zaštita za polni organ od upadanja u zinaluk Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi ga naveo kao izlaz i rješenje jer je ono lakše od posta.

Prema tome, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije uputio omladinu na samozadovoljavanje (onanisanje) a da u tome bilo hajra pojasnio bi im to. Nego im je dao izbor između dvoga: ženidbe i posta.

Ova dva šerijatska teksta su dovoljni argumenti zabrane samozadovoljavanja i onanisanja uz pomoć ruke ili nekih drugih pomagala. Ova zabrana se odnosi i na ženu i na muškarce. Na ovom stavu je ogromna većina učenjaka ovog Ummeta. A od onih učenjaka od kojih se prenosi dozvola, kod većine njih se misli na dozvolu u nuždi, tj. bojazni da se upadne u zinaluk. A neznatan dio učenjaka od kojih se prenosi uopštena dozvola ili pokuđenost, u njihovom stavu nema ibreta jer je oprečan gore spomenutom ajetu i hadisu.

Ono što se prenosi od hanefija o dozvoli samozadovoljavanja pod određenim šartovima treba napomenuti, kao što kaže šejh Mustafa El-Zerka da je osnov kod hanefija zabrana samozadovoljavanja, s tim da se dozvoljava ako se ispune tri šarta:

1 – da osoba nije oženjena (udata),

2- da se boji da će stvarno učiniti zinaluk ako to ne uradi i

3- da mu nije namjera da uživa u tome nego samo da se riješi nabujale strasti.

Prema tome, hanefijski mezheb nije dozvola samozadovoljavanja nego je ono što oni smatraju ustvari šerijatsko pavilo da nužda dozvoljava zabranjeno, tj. ako se čovjek boji za sebe stvarnom i realnom bojaznošću da će upasti u zinaluk koji je veći haram od samozadovoljavanja, takvom je dozvoljeno da učini manje od dva zla. A ostala tri mezheba, malikije, šafi’ije i hanabile, jasno su naglasili da je samozadovoljavanje zabranjeno, a kod hanabila onaj ko to radi zaslužuje kaznu, i složni su da nije dozvoljeno osim u nuždi. Ovo je što se tiče šerijatskih dokaza.

Sa druge strane, znanstvenici medicine potvrđuju da upražnjavanje samozadovoljavanja šteti tjelesno i psihički, prazni tjelesnu snagu i uzrokuje brigu i sikiranciju. Samozadovoljavanje odvraća od obaveza i često vodi u nemoral. Mnogi ljudi obole od impotencije (slabe seksualne moći) zbog prethodnog upražnjavanja samozadovoljavanja a ovo se najbolje pokazuje pri ženidbi. Takođe, mnogi kojima je samozadovoljavanje postalo navika nastave to raditi i nakon ulaska u brak i dobijanja djece i neprestano nastoje da nađu načina kako da se toga riješe. Dok djevojka koja praktikuje ovaj loši običaj može izgubiti djevičanstvo odnosno probiti djevičansku opnu, kao što to potvrđuju ljekari.

Takve osobe, one koje upražnjavaju samozadovoljavanje, žive u nekom svom zamišljenom svijetu. Takođe, sposobnost uživanja u polnom odnosu se u dobroj mjeri poremeti, te takve osobe često ne doživljavaju polni užitak kao one koje nemaju taj običaj. Bivši egipatski muftija Husejn Mahluf kada je upitan o ovoj temi, nakon što je naveo stav većine učenjaka koji zabranjuju samozadovoljavanje i pojasnio štetnost ovog lošeg običaja na živce, spolnu moć i razum, spomenuo je stvari koje pomažu osobi koja je upala u to da se riješi tog lošeg običaja. Pa između ostalog kaže da su od najbitnijih stvari koje pomažu sljedeće:

1- rano stupanje u brak bez komplikovanja i pravljenja od toga bauka,

2- umjerenost u jelu i piću kako bi se strast umanjila, zato nije slučajno oporučeno u hadisu da onaj koji nije u mogućnosti da se oženi da posti,

3- udaljavanje od svega što pobuđuje spolnu strast poput gledanja pornografije, nemoralnih filmova ili uopšteno žena (a za ženu muškaraca),

4- druženje sa osobama koje praktikuju vjeru, zaokupljanje što više sa ibadetima i nedozvoljavanje da se preda i prepusti mašti i mislima koje često navode na pobuđivanje strasti koje onda treba isprazniti,

5- bavljenje sa stvarima i aktivnostima koje odvode misli od razmišljanja o polnom odnosu,

6- izbjegavanje susreta i mjesta u kojima se miješaju muškarci i žene, a naročito ona gdje se žene oblače izazovno ne vodeći računa o šerijatskom oblačenju.

Ovi i slični primjeri čine spolnu potrebu umjerenom i ne navode čovjeka da traži izlaz u samozadovoljavanju koje šteti tijelu i razumu i vodi u nemoral.

Rezime gore spomenutog je da opća šerijatska pravila zabranjuju ovu praksu jer ona nije prirodan put zadovoljavanja spolne strasti nego se smatra devijacijom i iskrivljavanjem ljudske prirode što je dovoljno da bude pokuđeno i zabranjeno. A masturbirati za vrijeme posta je dodatni grijeh sa kojim se kvari post, te onaj ko to uradi dužan je pokajati se zbog tog grijeha i narušavanja svetosti mjeseca Ramazana i napostiti taj dan. Ve billahi tevfik.
________________________________

2. UČENJE DOVE I KUR’ANA U STANJU HAJZA

Pitanje:

– Esselamu alejkum. Prije svega sve pohvale za Vaš dosadašnji rad. Imam pitanje vezano za upućivanje dove Allahu dž.š. od strane ženske osobe u stanju hajza. Da li je ženi koja je u stanju hajza halal da dovi, i da izgovara ajete iz Kur’ana, s obzirom da je prije toga preporučljivo uzimanje abdesta, okretanje prema Kibli itd. I da li, ukoliko je dozvoljeno, to umanjuje mogućnost da joj Svevišnji usliši dovu (tj. da li se umanjuje vrijednost njene dove zbog te neprijatnosti)? Da Vam Allah podari svako dobro za Vaš trud i rad!

ODGOVOR:

Alejkumusselam. Nije mi poznato da postoji razilaženje među učenjacima oko dozvole upućivanja dove Allahu dž.š. od strane ženske osobe u stanju hajza. Na dozvolu upućivanja dove u stanju hajza ukazuje hadis od Aiše, radijallahu anha, kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu u kojem ona kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spominjao Allaha u svakom stanju. Nema sumnje da pod “spominjanje Allaha” ulazi upućivanje dove. Nije došlo u nekom šerijatskom tekstu da na umanjivanje uslišavanja dove utiče hajz, niti da je mustehab ženi da dovi u stanju mimo hajza.

A oko učenja Kur’ana od strane žene u stanju hajza, tj. izgovaranja ajeta iz Kur’ana, islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.

Prvo mišljenje je da ženi u stanju hajza uopće nije dozvoljeno da uči Kur’an, svejedno dirala Mushaf ili učila napamet. Ovo je zvanični stav tri mezheba: hanefijskog, šafijskog i hanbelijskog. Argument sa kojim dokazuju svoj stav je hadis od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne uči džunub niti žena u stanju hajza ništa od Kur’ana”. Hadis bilježe Tirmizi i Ibn Madže, a Tirmizi navodi da ga je imam Buhari ocijenio slabim. U njegovom senedu je ravija Ismail ibn Ajjaš čiji se hadis ne prihvata kod muhadisa kada prenosi od stanovnika Hidžaza a ovaj hadis je od njih.

Takođe, Ebu Hatim smatra da su ovo riječi Ibn Omera, radijallahu anhuma. Prema tome, hadis je veoma slab zbog slabosti ravije Ismaila i zbog toga što su to riječi ashaba. Još ako se tome doda da se slabi ravija Ismail izdvojio sa ovim hadisom tako da ga niko drugi ne prenosi, dolazi se do rezultata da je hadis veoma slab i da ne može biti argument po ovom pitanju.

Stavovi ova tri mezheba se po ovom pitanju u nekim detaljima međusobno razlikuju. Pa je tako kod hanefija ženi u stanju hajza je dozvoljeno učiti Fatihu ili neku drugu suru koja ima značenje dove ako se izgovara kao dova a ne učenje Kur’ana, a nije joj dozvoljeno učiti sureta koja nemaju značenja dove poput sure Mesed (Tebettjeda). Takođe, oni dozvoljavaju mualimi u stanju hajza da poučava Kur’anu ali da uči riječ po riječ razdvajajući jednu od druge.

Dok šafije zabranjuju učenje Kur’ana ženi u stanju hajza pa makar i dio ajeta, s tim da joj dozvoljavaju učenje Kur’ana srcem bez pomjeranja jezika ili uz pomjeranja jezika ali da se ne čuje glas, kao i da gleda u Mushaf.

Hanabile zabranjuju učenje jednog čitavog ajeta pa naviše, dok dozvoljavaju učenje jednog dijela ajeta, takođe dozvoljavaju razmišljanje o kur’anskim ajetima i učenje Kur’ana pomjeranjem usana pod uslovom da se usnama ne naznačavaju slova (harfovi). Takođe, dozvoljavaju ženi u stanju hajza da izgovara neke riječi koje su u Kur’anu ali ne sa ciljem učenja Kur’ana, poput riječi: BISMILLAH, ELHAMDULILLAHI RABBILALEMIN, INNA LILLAHI VE INNA ILEJHI RADŽI’UN i slično.

Naravno, za ovakve detalje nema dokaza u šerijatskim tekstovima kao što u osnovi nemaju vjerodostojnog dokaza da je ženi u stanju hajza uopće zabranjeno učiti Kur’an.

Drugo mišljenje je da je ženi u stanju hajza dozvoljeno učiti Kur’an dok joj ide krv hajza, svejedno bojala se da će zaboraviti nešto iz Kur’ana ili ne, a kada joj prestane teći krv hajza nije joj dozvoljeno učiti Kur’an sve dok se ne okupa jer je tada u mogućnosti da se okupa. Ovo je stav malikijskog mezheba, a dokazuju ga vjerodostojnim hadisom kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je činio zikrullah (spominjao Allaha) u svakom stanju“. A učenje Kur’ana je zikr jer Uzvišeni Allah naziva Kur’an na nekoliko mjesta u Kur’anu zikrom.

Treće mišljenje je da je ženi u stanju hajza dozvoljeno da uči Kur’an ako se boji da će zaboraviti nešto iz Kur’ana, čak u tom stanju joj je vadžib da uči jer je fikhsko pravilo da ono bez čega se ne može izvršiti jedan vadžib ono samo postaje vadžib. Ovo mišljenje se pripisuje ibn Tejmiji i zastupaju ga mnogi drugi učenjaci.

Odabrano mišljenje je stav onih učenjaka koji uopćeno dozvoljavaju učenje Kur’ana ženi u stanju hajza bez ikakvih ograničenja. Na tom stavu su Ibn Tejmije i Ibnul-Kajjim a izabrali i mnogi savremeni učenjaci. A da je ovaj stav ispravan ukazuje sljedeće:

– nema šerijatskog dokaza koji zabranjuje učenje Kur’ana ženi u stanju hajza,

– a sa druge strane imamo vjerodostojan hadis u kome se kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, činio zikrullah, u što ulazi i učenje Kur’ana, u svim stanjima.

Prema tome, nema nikakve smetnje da žena u stanju hajza dovi Uzvišenom Allahu i da pri tome izgovara (uči) ajete iz Kur’ana. Ve billahi tevfik.
___________________________________________

3. ŽIVLJENJE SA MUŽEM KOJI PSUJE ALLAHA

Pitanje::

Selam alejkum!

Ja imam par pitanja imam veliku muku pa želela bi ako može da mi odgovorite na pitanje. Ja sam udata žena imam ćerku iz prvog braka i dva sina iz sadašnjek braka ali nikako ne ide ovaj brak jer moj čovek ima preveliku jezičnu manu, šta to znači da svaka druga reč mu je psovka. Bilo šta ga pitam on psuje i to bez granica, znači majku Allaha dž.š., ma take psovke sto ne mugu da se izgovore. Ako ga deca nešta pitaju on odgovara sa psovkom.

I pitam šta da radim, da li je hram je ili ne, ali ja sa ovakim čovekom ne mogu da živim, jer psihički sam obolela, a i moja deca. Druge reči u našoj kuću se ne čuju, samo psovka. A sto je najgore što se ja ljutim i vičem da je bolje da nauči kelime i šehadet i kad mu dođe to da rekne da to izgovori. A on je isto musliman, ali kako vidim samo na imenu a ne u duši i jeziku, šta da radim?

ODGOVOR:

AlejkumusSelam.

Odgovor na tvoje pitanje se vraća na propisa onog ko psuje Allaha kao i na propis življenja muslimanke u braku sa kjafirom, jer ovo dvoje je najbitnije u ovom pitanju zbog toga što to utiče na validnost braka.

Naime, od riječi koje izvode iz vjere Islama su vrijeđanje i psovanje Uzvišenog Allaha, svejedno činilo se to u šali, u zbilji ili sa ciljem ismijavanja. Nema razilaženja među učenjacima da osoba koja opsuje Allaha automatski izlazi iz Islama. Razišli su se učenjaci da li se onome ko vrijeđa i psuje Allaha prima tevba, većina učenjaka je na stavu da se prima kao i kod ostalih razloga otpadništva od vjere. Pod vrijeđanjem i psovanjem se misli na omalovažavanje, proklinjanje, pripisivanje mahane i nedostatka i tome slično.

Pod vrijeđanjem Allaha se ne misli samo na bukvalnu psovku poznatu kod nas. A s obzirom da tvoj muž psuje Allaha kako sama tvrdiš, ako uzmemo da je bio musliman mada on ne praktikuje ništa od vjere pa mu nije ni potvrđen islam, sa psovanjem Allaha on (tvoj muž) je kjafir u što nema sumnje.

Takođe, nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta da muslimanki nije dozvoljeno da se uda za bilo kojeg kjafira, kršćana, Židova, međusiju, budistu i slično. Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: “One (muslimanke) njima (mušricima) nisu dopuštene, niti su oni (mušrici) njima (muslimankama) dopušteni“, (El-Mumtehine, dio 60. ajeta) i kaže: “Ne udavajte vjernice za mnogobošce dok ne postanu vjernici; uistinu je rob-vjernik bolji od mnogobošca, makar vam se i dopadao“. (El-Bekare, dio 221. ajeta)

Sa ova dva ajeta Uzvišeni je zabranio da se muslimanke udaju za nevjernike i učinio taj brak ništavnim. Kaže Kurtubi: “Idžmau’ Ummeta je na tome da apsolutno nije dozovoljeno da mušrik ženi mu’minku zbog toga što je u tome poniženje za Islam”. Kaže Šejhul-islam Ibn Tejmije: “Muslimani su složni da kjafir ne nasljeđuje muslimana niti kjafir ženi muslimanku”. Kaže Vehbetu Ez-Zuhajli: “Idžmau’ učenjaka je na zabrani ženidbe kjafira muslimankom”. Udaja muslimanke za kjafira bilo koje vrste je ništavna i uopće se ne ubraja u udaju po idžmau’ učenjaka. Šerijatski status ovog braka je da se smatra zinalukom i vadžib je da se njih dvoje razdvoje.

Pa tako na osnovu ovog propisa, žena muslimanka koja se iz neznanja uda za kjafira, ili oboje budu kjafiri pa ona primi islam, ili oboje budu muslimani pa on ostavi islam, ona je obavezna da kada sazna za propis zabrane življenja muslimanke u braku sa kjafirom, da smjesta prekine intimni odnos sa njim, zatim da čeka tri mjesečna pranja da vidi hoće li njen muž primiti islam. Naravno, ona ga na prihvata treba podsticati da se prihvati vjere. Pa ako do kraja ideta (tri mjesečna pranja) on ne primi islam, tj. ne vrati se vjeri, njen brak sa njim je ništavan, tj. obavezna je da se razvede od njega jer joj nije dozvoljeno da živi u braku sa kjafirom.

Prema tome, pošto je tvoj muž kjafir a muslimanki nije dozvoljeno da živi u braku sa kjafirom, ti trebaš postupiti onako kako je je gore pojašnjeno. Ve billahi tevfik.

Mr. Zijad Ljakic

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: