Brak i islamska porodica

Veza Tv-a, video igara i nasilja na našim ulicama

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Posljednjih par sedmica Tuzla je bila u žiži cjelokupne bosanskohercegovačke javnosti. Nažalost, ne po dobrom. Imali smo priliku da na djelu vidimo svu okrutnost i sirovost vršnjačkog nasilja i ‘iskaljivanja’ sile od strane tri djevojke nad njihovom školskom kolegicom. Kao i u prijašnjim slučajevima, i ovaj se problem se nakon medijske pompe ubrzano zaboravlja, stavlja pod tepih sve do novog slučaja kad ćemo se ponovo zgražati, pa opet zaboravljati, i tako ukrug. Takav je slučaj nekoć bio i s nevino ubijenim Denisom Mrnjavcem, danas s djevojkama iz Tuzle, a sutra, samo Uzvišeni Allah zna…

Ma koliko pokušavali ‘pobjeći od suočavanja s istinom, nedavne i svakodnevne pojave u našem društvu nas navode da sebi postavimo pitanje: da li odgajamo našu djecu na pravi način? Dovoljno je da se osvrnete oko sebe. Dok su nekada sretne porodice bile sretna pojava, danas sve češće viđamo roditelje koji užurbano jure s jednog posla na drugi – djeca plaču, prepiru se, iživljavaju, izražavaju zlovolju, dure se dok ih roditelji grde kad se žale, ili ignoriraju svoje neposlušno, mrzovoljno dijete. Današnji svijet je prepun nezadovoljnih i nesretnih roditelja te djece koja pate, djece kojoj je dosadno, koja su nezadovoljna, nevesela, otuđena, emocionalno hladna, pa čak i nasilna.

Važnost i krivica uloge roditelja

U ovom članku se dotičemo jedne zapostavljene oblasti, a to je pitanje koliko na nasilje među djecom utječe i njihovo pretjerano korištenje interneta, video-igara i gledanja TV-a? Na ovom planu roditelji snose veliku krivicu, koji pokušavaju da nadomjeste svoje odsustvo i slabu komunikaciju kupovanjem najsavremenijih uređaja, igraćih konzola i luksuznih poklona, ili pak zbog svojih problema nemaju vakta niti da misle o tome šta radi njihov dječak/djevojčica.

Kako odrastaju naša ugrožena djeca provode sve više vremena u traženju načina na koji će se zabaviti nego na vlastito obrazovanje: u gledanju TV-a, igranju video-igara, lutanju po trgovinama, zloupotrebi kompjutera, a po uzoru na roditelje, svoju vrijednost pronalaze u posjedovanju, zahtijevajući najnovije tipove mobitela i najmodernije igraće konzole. U našoj okolini možemo primijetiti koliko je samo takve, emocionalno i duhovno, zapuštene djece s kojima niko ne razgovara, čak niti onda kada ona svojim postupcima i riječima mole ‘odrasle’ za pomoć. A onda, kada svojim ponašanjem prijeđu granice dopuštenog (poput slučaja iz Tuzle), svi oni koji su mogli primijetiti njihovu krizu i koji su im mogli pomoći, čude se kako je takvo dijete moglo počiniti zločin.

Gledanje i slušanje o nasilju dovodi do – nasilja

U jednom eksperimentu djeca u vrtiću imala su priliku promatrati dvije odrasle osobe kako se igraju s velikom lutkom zvanom “Bobo”. Jedna grupa djece promatrala je odraslu osobu koja je lutku ignorirala i mirno se igrala s jednom drugom igračkom. Druga grupa djece promatrala je odraslu osobu koja se ponašala nasilno na način na koji to predškolska djeca nikad ne rade. Osoba je lutku udarala u lice, čekićem po glavi, bacala ju ljutito u zrak i udarcima noge gurala po sobi. To je popratila i bijesnim povicima poput “Razbij mu nos!” i “Udri ga!”

Nakon toga i djeca su se mogla igrati s istom lutkom. No bila su u blago frustrativnoj situaciji, jer lutku nisu dobila odmah. Morala su ići po nju i dosta dugo hodati. Pokazalo se da su djeca koja su promatrala agresivni model i sama bila agresivna prema lutki. Štaviše imitirala su agresivno ponašanje modela. Udarala su lutku u lice i po glavi, bacala ju u vazduh, gurala nogama i pritom bijesno uzvikivala!

Dakle, promatranje agresivnog ponašanja odrasle osobe potaknulo je isto takvo ponašanje u djece. No, u ovom eksperimentu djeca su model – osobu promatrala uživo. Šta mislite da li su rezultati isti i kad je u pitanju televizija, video-igre i računari?

U jednom drugom eksperimentu djeca nižih razreda gledala su dva kratka odlomka iz filmova. Jedna grupa djece gledala je odlomak iz serije “Nedodirljivi”. To je serija o vladinim agentima koji se bore protiv organiziranog kriminala. Scena je sadržavala jednu potjeru, dvije tučnjave, dva pokušaja ubistva iz pištolja i jedan nožem.

Druga grupa gledala je odlomak o atletskom natjecanju koji je bio vrlo dinamičan, ali nenasilan. Nakon gledanja odlomaka, djeci je pokazana siva metalna kutija sa žicama koje su prolazile kroz zid. Na kutiji su bile dvije tipke: crvena, na kojoj je pisalo “povrijediti” i zelena s natpisom “pomoći”. Djeci je rečeno da u susjednoj sobi jedno dijete igra igru u kojoj treba okrenuti ručku koja je očito žicama povezana sa sivom kutijom. Svako dijete moglo je stisnuti samo jednu tipku. Ako bi stislo zelenu tipku time bi pomoglo djetetu da lakše okrene ručku, a ako bi pritisnulo crvenu tipku ručka bi postala prevruća i dijete bi se ozlijedilo.

Kako su se djeca ponašala? Pokazalo se da su djeca koja su gledala nasilne scene bila sklonija pritisnuti crvenu tipku i time “ozlijediti” nepoznato dijete u susjednoj sobi. U kasnijoj igri ta djeca su također bila i agresivnija od one koja su promatrala nenasilne scene. Ove tendencije bile su posebno izražene kod mlađe djece.

I kasnija istraživanja pokazala su povezanost između gledanja televizijskog programa s nasilnim scenama i agresivnosti, ali je otkriveno da su u igri i neki drugi faktori. Do povećanja agresivnosti dolazi posebno u djece koja su nepopularna među svojim vršnjacima, koja imaju loš školski uspjeh, izrazito se identificiraju s likovima u TV filmovima i vjeruju da ono što se prikazuje u tim filmovima odražuje stvaran život. Agresivnost je bila povećana i u djece čiji roditelji su koristili fizičko kažnjavanje. Dakle, roditelj koji udari svoje dijete zato što se ponašalo agresivno samo potvrđuje djetetov stav da je agresija pravo “rješenje” problema!

• Neki efekti televizijskog nasilja, čini se, traju godinama. Najbolja prognoza agresivnosti u 427 mladića i djevojaka čije su navike gledanja televizije bile proučavane kada su imali 8 godina, bila je količina nasilja u TV emisijama koje su tada gledali!

• Od 1982. do 1987. prikazivanje ratnih crtića na američkoj TV povećalo se sa 1.5 sat sedmično na 48 sati. Prosječno dijete vidi preko 250 takvih crtića godišnje. U tom razdoblju se prodaja ratnih igračaka povećala sedam puta!

• U jednom malom kanadskom mjestu u kojem nije bilo televizije, značajno se povećala i verbalna i fizička agresivnost nakon njezina uvođenja.

Šta se može učiniti?

Dakle, ako vaše dijete “guta” ogromne količine filmova sa scenama nasilja ili svakodnevno igra video-igre, možete mu to zabraniti. Vjerojatno nećete biti baš uspješni.

Ali možete učiniti sljedeće:

Ne buljite i Vi satima u monitor računara! Ukoliko to činite vi, isto će činiti i vaša djeca. Roditelji su za djecu, posebno za onu mlađu, najsnažniji modeli. Zapamtite da se vaša djeca ponašaju prema onomu što činite, a ne prema onomu što govorite!

Postavite granice! Doznajte koliko sati sedmično vaše dijete gleda televiziju i nemojte se ustručavati da to vrijeme smanjite. Stručnjaci preporučuju eventualno jedan do dva sata dnevno za računarom ili TV-ekranom.

Planirajte gledanje korisnog programa. Pomozite djetetu da na TV gleda kao na kino, a ne da do u beskonačnost “vrti” programe. Uključite TV kada je na programu emisija koju dijete želi gledati, a onda ga isključite. Porazgovarajte s djetetom o onomu što je gledalo.

Gledajte TV i boravite na netu zajedno s djetetom. Razgovarajte s njim o onomu što ste gledali ili posjetili od portala. Važno je naglasiti razliku između virtualne stvarnosti i stvarnog života. Možete to postići ako razgovarate s djetetom o tomu kako su pojedine scene snimljene i kako se postižu određeni efekti (eksplozije, krv, ozljede). To će djetetu biti zanimljivo i potaknuti ga da vidi razliku između filma i stvarnog života.

Ne koristite TV i računar umjesto dadilje. Iako gledanje TV-a i boravaka na internetu, može umiriti dijete i na nekoliko sati i tako vas “riješiti problema”, na duži rok imat ćete ih – više! Umjesto toga, ponudite djeci nešto drugo: izlete, igre, sport, čitanje, hobije i drugo. Od malih nogu podstičite dijete da se druži s vršnjacima. Dijete koje je popularno među svojim vršnjacima manje će vremena provoditi uz televiziju, bit će manje frustrirano, a time i manje agresivno.

Ukoliko, uza svu vašu pomoć i podršku, dijete ima loš školski uspjeh – pomozite mu da nađe neko drugo područje na kojem će se dokazati. Možda je to sport, učenje Kur’ana, crtanje, pisanje… Podstaknite dijete da se bavi aktivnošću koju voli i koja mu ide od ruke. Na taj način manje će vremena provoditi pred monitorom, upoznat će nove vršnjake i steći samopouzdanje.

Upamtite: ne može kupiti ljubav svog djeteta mobitelom ili novom odjećom; ne možete zamijeniti vrijeme provedeno s njima kupovinom nečega materijalnog i prolaznog; ne možete nadoknaditi izgubljeno vrijeme ni s čim, osim toplog zagrljaja i lijepe riječi, upravo onako kako nas islam tome uči.

Za N-um piše: Nedim Botić

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: