Savjeti

Za njega/nju nema spasa, sigurno će u Džehennem, da Allah sačuva…

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

“Oduvijek sam mislila da me Bog mrzi. Stalno sam slušala da ću otići u Džehennem zbog stvari koje sam činila. Rekli su mi da za mene nema nade, nema povratka, da je uzalud čak i da dovim…jer za mene nema spasa. Poželjela sam da sve okončam, da se ubijem, da s lošim društvom zaboravim na svu bol koju sam trpila…

Danas, po prvi put, shvatila sam koliko su ti ljudi bili u krivu. Nekome sam bitna. On me ne mrzi. Allah me voli…” (Ispovijest jedne sestre pokajnice koju prenosi hfz. Merjem Amirebrahimi) Ovakva potresna ispovijest nažalost nije jedina, i samo svjedoči o velikom problemu muslimana današnjice – loše ophođenje prema drugima i nepoznavanje osnovnih principa pozivanja u Allahovu vjeru.

SubhanAllah, ko smo to mi pa da zatvaramo vrata Allahove milosti? Ko smo mi da tvrdimo da Allah neće nekom od nas oprostiti, ili da nema spasa za nekog od nas? Je li naša zadaća da odabiremo koga će Allah zavoljeti, a koga ne, koga će Uzvišeni uputiti, a koga neće? Žalosno je što sami sebi dajemo prevelika prava da raspravljamo o sudbinama drugih ljudi, tako da se ponekad stekne dojam neuzubillah da u rukama držimo ključeve Dženneta i vršimo raspodjelu: „Ovaj će ovamo, onaj će onamo…!”

Ko smo to mi, subhanAllah, i kakvu mi to ‘vlast’ imamo? Kako je moguće da vjernik poželi da Uzvišeni kazni njegovog brata, rodbinu, bližu i daljnju okolinu, samo zato jer se nisu odmah odazvali njegovom pozivu, a niti ne primijeti svoje grijehe i ponašanje? Kako mislimo ovakvim i sličnim načinom nekoga pozvati u islam, i dostaviti mu poslanicu s kojom je došao Resulullah, sallallahu ‘alejhi we sellem, kad nam jasno Uzvišeni poručuje u Kur’anu da je takva da’wa osuđena na neuspjeh i propadanje: „Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbježali bi se iz tvoje blizine. Zato im praštaj, moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s njma!” Ali Imran, 159.

Uzvišeni Allah opominje i savjetuje Svog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, da se čak i ashabi ne bi odazvali takvom načinu pozivanja i ophođenja s njima, pa kakvo je tek onda stanje našeg naroda, decenijama izloženog islamofobičnim i bezbožničkim atacima kojima je cilj da i onu malu iskricu vjere utrnu u grudima!? Sve prethodno samo ukazuje na naše greške i slabo poznavanje Allahovih zakonitosti u ovom svijetu, a jedna od njih jeste da su za prave uspjehe potrebni vrijeme i trud, a da ono što se brzo ostvari, često bude i kratkog daha.

Nije naše da brinemo o rezultatima i nekoga ‘natjeramo’ da bude vjernik, već je naše da pozivamo i učinimo ono što je u našoj moći, vodeći računa da pronađemo ključ srca tog pojedinca. Zaboravljamo li da je Kur’an objavljivan 23 godine, da je najbolji Allahov rob, Mustafa, sallallahu alejhi we sellem, pozivao u islam 23 godine, da je Nuh, alejhis-selam, pozivao svoj narod skoro hiljadu godina, a mi bismo željeli rezultate preko noći!?

Dakle, naša obaveza treba da bude da konkretno poradimo na popravku vlastitog stanja i našeg pristupa ljudima. U tom smislu, zapitajmo se: Kako to da vjernik u Allaha u svojim prsima može nositi toliku količinu pesimizma, ljutnje, mržnje, kritike, očaja, prezira, potcjenjivanja prema svakom drugom i drugačijem da bi kamen puknuo od boli?

Onaj koji je bolestan, treba da prvo sebe liječi, a tek da potom pristupa liječenju drugih. Onaj koji nešto nema ne može to ni dati; ako nisam zdrav, kako mislim pomoći drugima? U tom smislu nam da’wa nam mora biti bitna kao način pozivanja Allahovih robova k Allahu, a ne kao ‘izduvni ventil’ za naš ego i srčane probleme. Zapitajmo se, koliko nam vrijedi jedna suza, ili osmijeh osoba s kojima se susrećemo? Da li su nam i koliko bitni tuđi osjećaji, njihove potrebe, njihove brige?

I oni su ljudi kao i mi; i oni su Allahovi robovi i stvorenja; zar nam ne bi bilo drago da se našim sebebom povrate vjeri, i da ih Uzvišeni sačuva patnje i nagradi vječnim uživanjima? Zapitajmo se u čemu je problem i zašto smo baš mi, vjernici praktičari, poznati po hladnoći, odbojnosti, nepristupačnosti, nepristojnosti, nekulturi? Zašto baš mi najviše vremena provodimo po Facebooku, u besposlicama, u jalovim raspravama?

Gdje je nestala naša milost u ophođenju s ljudima? Gdje su otišli dani bratstva i ljubavi u ime Allaha? Teško je i napisati sve duševne probleme koji nas pogađaju, ali je gore saznanje da je naše stanje iz dana u dan gore, a mi, umjesto da pribjegnemo liječenju, srljamo u veće belaje.

Zašto ne bismo počeli da čistimo naša srca od bolesti, da umjesto kritika pokušamo, samo saslušati tuđe probleme, prije nego osudimo, sjetimo se da smo i mi mogli biti takvi, ako savjetujemo koristimo blage riječi, pohvalimo lijepe stvari, istaknimo dobre osobine, pokažimo drugima ljepotu islama djelom i lijepim primjerom, pokažimo im da su nam dragi, da im želimo dobro, da su vrata Allahovog oprosta stalno otvorena, da se Milostivi raduje pokajanju Svojih robova…

Nemojmo čekati neki drugi dan, neki drugi sat, već čim prije, osmijehnimo se bratu muslimanu, pomozimo staroj nani, zagrlimo sijedog starca, pomilujmo po kosi nestašnog mališana, nazovimo nekog prijatelja i upitajmo ga kako je, obiđimo bolesnika, utješimo nevoljnika, i zahvalimo se Allahu što nam je dao mogućnost da pomažemo Njegovim robovima…

Nedim Botić, prof. – SAFF

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: