Zikr po komandi mujezina

PITANJE: Da li su Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi ashabi ovako u džematu, uz komandu mujezinovu, učili tespih (tespihali) poslije namaza?

ODGOVOR: Ne, oni nisu tako u džematu, zajednički tespihali, dakle mujezin nije komandovao pri tespihanju. Ashabi su učili tesbih koji i mi učimo, dakle po trideset i tri puta izgovarali subhanallahi, el-hamdu lillahi, Allahu ekber, ali su to radili svako za sebe, pojedinačno. Interesantno je da način na koji to prakticiraju balkanski muslimani i Turci, te muslimani indijskog potkontinenta (u pogledu zajedničke dove nakon sunneta), nije u skladu sa hanefijskim mezhebom, iako se muslimani na Balkanu, Turskoj, i na Indijskom potkontinentu, uglavnom, smatraju hanefijama…

Čudno je da se to ukorijenilo u tradiciju muslimana hanefijske pravne škole iako knjige, koje se smatraju izvorom hanefijskog prava, nigdje o tome ne govore. O tome ne govore ni naši ilmihali iz kojih smo u mektebu učili klanjati. To izgleda još čudnije ako znamo da je hanefijska ulema pokušavala da tu praksu iskorijeni, tako da su govorili da je po, hanefijskom mezhebu, učenje tesbiha zajednički, uz mujezinovo komandovanje, dakle onako kako se i kod nas prakticira, zabranjena novotarija (bid”˜a muharreme).

Govoreći o novotarijama poslije namaza Tehanevi, u poznatom hanefijskom djelu I”˜laus-sunen, u poglavlju o onome šta se uči nakon klanjanja farza, kaže: “Neka se Allah smiluje novatorima koji su u nekim dijelovima Indije uveli praksu da imam i muktedije ustaju odmah nakon farza, kad prouče allahumme entes-selamu, i klanjaju sunnete ili nafile, pa imam nakon Fatihe, koju uči naglas, uči dovu a džematlije izgovaraju amin. To što čine oni rade u smislu stalne obaveze i obični svijet smatra da takva dova nakon sunneta ili nafila, u džematu sa imamom, je dužnost u namazu. Oni čak zamjeraju imamu, ako malo duže klanja sunnete, govoreći: “Vidi ga, mi čekamo na završnu dovu, a on rastegao sa sunnetima…”

Mutevelije traže od imama koji službeno obavljaju tu dužnost da obavezno uče tu dovu poslije sunneta. U protivnom, oni ih optužuju i razrješavaju dužnosti. Oni neće da klanjaju za onima koji ne rade po njihovom običaju. Tako mi Allaha, to što rade je, zaista, novotarija u vjeri! Vidio si iz hadisa br. 12 navedenog u glavnom tekstu ove knjige (tj. I”˜laus-sunena): “Da je Alejhisselam dva rekata poslije džume i akšama uvijek klanjao kod kuće”. To je dobar hadis. A iz hadisa br. 13 vidio si da je Alejhisselam upitan koji je namaz vredniji: kod kuće ili u džamiji? “Zar ne vidiš kako je moja kuća blizu džamije? Da klanjam kod kuće draže mi je nego da klanjam u džamiji, osim, ako se radi o farzovima“, odgovorio je. Ovo je vjerodostojan ili dobar hadis.

U svemu tome je dokaz da je on (tj. Poslanik, sallallahu alejhi we sellem), uglavnom, imao običaj klanjati sunnete i nafile kod kuće, a ni u jednom hadisu nije navedeno da se on poslije (sunneta) vraćao u džamiju da bi učio dovu. U tome bi bila i poteškoća, što je razumljivo. Isto tako, ranije je navedeno, da ono što je preporučljivo (mendub) postaje pokuđeno (mekruh), ako se digne na stepen koji mu ne pripada. Npr, desnoj strani je lijepo davati prednost u svemu što se odnosi na ibadet, pa je Ibn Mesud, pošto se pobojao da se ne pomisli da je to stroga dužnost, rekao da je pokuđeno-mekruh (uvijek joj davati prednost). Šta tek reći za osobu koja je ustrajna u novotariji ili onome što je pokuđeno!?

Ta grupa nema potpun dokaz u nekim predanjima u kojima stoji da je Alejhisselam ponekad nafile klanjao u džamiji, kao što bilježi Tahavi u Šerhu me”˜anil-asar od Ibn Abbasa: “Da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, klanjao jaciju (kad se govori o nekom namazu uvijek se podrazumjevaju farzi, op. pr.), a zatim poslije nje klanjao toliko da je u međuvremenu sam ostao u džamiji.”, i kao što bilježi Ebu Davud od istog prenosioca: “Da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, toliko dugo učio poslije akšama da su se u međuvremenu svi koji su bili u džamiji razišli.”

Klanjanje sunneta u džamiji, uistinu, niko ne negira. Ovdje se govori o onome što je bolje i o učenju dove zajedno u džematu, nakon sunneta. Da ih je bolje klanjati kod kuće potvrđeno je riječima hadisa, a ono što je (Poslanik, sallallahu alejhi we sellem) rekao ima prednost u odnosu na ono što je uradio, tako da se njegov postupak (u konkretnom slučaju) tumači kao objašnjavanje dozvoljenosti (tj. da je sunnete dozvoljeno klanjati i u džamiji). Ni u tim hadisima, a niti u drugim, nema naznake da je Alejhisselam, nakon što je klanjao nafile (tj. sunnete, pr. pr.) zajedno sa džematlijama učio dovu. Nego, njihovo vidljivo literarno značenja upućuje da je on klanjao namaz i učio toliko da su se oni, koji su bili u džamiji, u međuvremenu razišli. Na osnovu čega se može, što oni hoće, ušerijatiti dova poslije nafila u džamiji!?

Naprotiv, pošto u tome ima vid prisiljavanja imama i muktedija da klanjaju sunnete i nafile u džamiji, a to u sebi sadrži mijenjanje onoga što je propisano i što je bolje, i pošto je u tome ograničavanje u onome u čemu je Allah dao izbor, to ima status novotarije u vjeri koja je haram. U glavnom tekstu (ove knjige) je navedeno od Ebul-Ahvesa koji prenosi od Ibn Mesuda da je rekao: “Kada imam završi (s namazom), pa ne ustane niti se okrene, a neko ima potrebu (da ide), neka ide i neka ga ostavi. Njegov namaz je završen.” Prenosioci ovog hadisa su povjerljivi.

Još eksplicitnije je to što je zabilježeno u Medžmeuz-zevaid (1-200), gdje je rečeno da su prenosioci tog hadisa vjerodostojni, da je Ibn Mesud rekao: “Kad imam preda selam, a neko ima neku potrebu, neka ne čeka da mu se poslije selama okrene licem pa makar rastavio namaz i predavanje selama.” U svemu tome postoji dokaz da muktedija može otići za svojim poslovima, nakon što imam završi (farz) namaz i preda selam.

Obvezivanjem učenja dove nakon sunneta i nafila je izmjena ove dozvole i otežavanje imamu i narodu bez razloga. Oni, uistinu, imaju po šerijatu slobodan izbor da nafile klanjaju u džamiji ili kod kuće, ili bilo gdje drugdje i mogu nakon klanjanja farza ići za svojim poslovima. Uzvišeni Allah kaže: “A kada se namaz završi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite…” (El-Džumu”˜a, 10)

Za njih nema dokaza u onome što je preneseno u smislu općenitog poticanja da se uči dova poslije svakog namaza, farza i nafile. U tome se ne određuje da ta dova bude zajednička i da jedni druge čekaju (da bi zajednički dovili).

Isto tako, nije valjan dokaz to što je rekao Eš-Š irinbilali u Nurul-idahu i komentaru, nakon njegovih riječi: “Ustajanje radi obavljanja sunneta poslije farza, a koji su vezani za farz, je sunnet”. Naime, on je rekao: “Mustehabb je imamu, nakon što preda selam da se pomakne ulijevo radi klanjanja nafile nakon farza. Mustehab je da se nakon toga, tj. nakon nafile, okrene muktedijama i da triput izgovore estagfirullah, da prouči sure El-Felek i En-Nas, zatim Ajetul-kursiju, te da kažu subhanallah, elhamdu lillah i Allahu ekber po trideset tri puta, zatim da uče dovu za sebe i muslimane podignutih ruku…”

Prethodno rečeno ne ukazuje da se to sve i dova uče u džematu (zajednički) i da se sve to radi u džamiji. To zbog toga što gramatički oblik množine, u osnovi, ne iziskuje sastajanje i pridruživanje. To su, eksplicite, istakli učenjaci u usuli-fikhu. To što je on rekao znači da muslimani trebaju poslije farz-namaza proučiti dove koje se u tradiciji prenose, da ih svako prouči pojedinačno, i da svako poslje njih dovu čini za sebe i muslimane. To zaključujemo na osnovu toga što je sam Eš-Širinbilali, prije toga, eksplicitno rekao da je vrednije sunnete klanjati tamo gdje će se moći biti dalje od rijaluka (pretvaranja) i gdje će se moći biti iskrenije i čistije, bilo u kući ili negdje drugdje.” (str. 182)

Pošto je sunnete, po njemu, vrednije klanjati kod kuće, kako se onda njegov govor: “Istigfar čine Allahu i hvale Ga…”, može tumačiti da se to radi u džamiji, zajednički? Isto tako, Eš-Širinbilali je prije toga eksplicitno rekao, prenoseći iz djela Medžmeur-rivajat, da kada neko završi namaz može, ako hoće, zikr i dove proučiti sjedeći, a ako hoće, može ih učiti stojeći. Njegove riječi: “Mustehab je imamu da se poslije nafile okrene licem prema džematu…” ne znače da se on prema njima okreće da bi učili dovu, nego znače da mu je mustehab da prestane biti džematu okrenut leđima, kako je bilo dok ih predvodio kao imam na farzu, bilo da im se okrene u sjedećem položaju na svom mjestu ili ode za svojim poslom. On je eksplicitno naglasio da imam u tome svemu ima izbor (str. 182). To zbog toga što se sa svim tim prekida biti okrenut leđima. Razumi to! Allah upućuje na Pravi put koga hoće.” (Tehanevi, I”˜laus-sunen, 3/205-207)
___ ___ ___

Iz svega navedenog očito je da zajedničko tespihanje nema utemeljenja i da to nije hanefijski mezheb. Bilo bi dobro kada bi imami skinuli odgovornost sa sebe i objasnili svojim džematlijama ovaj propis. Ukoliko su i prisiljeni da zajednički tespihaju imami nisu prisiljeni da pravilno tumače islam.

I na kraju, želim da naglasim da naši muslimani ispravno obavljaju namaz, jer je namaz ono što je između početnog tekbira i selama na desnu stranu, a tu nema ništa što je novotarija, hvala Allahu, dž.š. Š to se tiče novotarija koje se čine prije i poslije namaza, nadam se da će, vremenom, taj problem, uz Allahovu, dž.š, pomoć, a zatim uz aktivan napor učenih muslimana, biti prevaziđen.

Dr. Šukrija Ramić
__________________________________________________

Zajednicki zikr poslije namaza – novotarija ili ne?

PITANJE: Javljam se iz Sarajeva i zanima me da li bi mi hafiz mogao da odgovori na pitanje zikra poslije namaza, tj. namaskog zikra po pitanju hanefijske pravne skole. Mnogo je literature koju sam citao, ali nigdje nisam mogao da nadjem a da je potkrijepljeno dokazima iz sunneta? Da vas Allah nagradi unaprijed!

ODGOVOR:

Pitanje zikra poslije namaza je jasno kako po hanefijskom tako i po drugim mezhebima. Zikr se cini poslije farz-namaza. Nakon sto bi predao selam Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, bi tri puta izgovorio “estagfirullah”, a potom proucio: “Allahumme entesselamuve minkes-selamu tebarekte ja zel-d‘elali vel-ikram.’ Potom bi rekao: “La ilahe illellahu vahdehu la serike leh, lehul-mulku ve lehul-hamdu ve huve ala kulli sej’in kadir. La havle ve la kuvvete illa billah ve la na’budu illa ijjahu, ehlen-ni’meti vel-fadli ves-senail-haseni, la ilahe illellahu muhlisine lehud-dine ve lev kerihelkafirun. Allahumme la mani’a lima e’atajte ve la mu’tije lima mena’te ve la jenfe’u zel-dzeddi minkel-dzeddu.”

Nakon toga bi proucio 33x subhanellah, 33x el-hamdu lillahi, 33x Allahu ekber, nakon cega bi namirujuci na broj 100 rekao: “La ilahe illellahu vahdehu la serike leh, lehul-mulku ve lehul-hamdu ve huve ala kulli sej’in kadir.”

Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, je rekao: “Ko na kraju svakog propisanog (farz) namaza prouci ajetul-kursijju bit ce u Allahovoj zastiti sve do narednog namaza.” Nakon proucene ajetul-kursijje (255. ajet, sura El-Bekara) ustaje se i klanja sunnet ukoliko ga ima, a ukoliko ga nema, s ovim je namaz zavrsen. Postoje i hadisi koji govore o tome da je Poslanik sallallahu alejhi we sellem preporucivao da se poslije ovog zikra prouce i sure: el-ihlas, elfelek, i en-nas.

Ukbe b. Amir kaze: “Naredio mi je Poslanik sallallahu alejhi we sellem da na kraju svakog namaza ucim sure el-ihlas, el-felek, i en-nas.” Postoje i dodatni zikrovi koji se uce poslije odredjenih namaza, ali to nije predmet naseg sadasnjeg odgovora. Nije zabiljezen ni jedan pouzdan i jasan rivajet da je Allahov Poslanik sallallahu alejhi we sellem ucio sa ashabima zajednicki dzematski zikr, niti bilo ko iz najboljih generacija ili uleme kroz dugi niz stoljeca. Dzematski zikr kakav je kod nas uveden nije praksa hanefijske pravne skole.

Uveden je u godinama slabosti islamskog ummeta kada se umanjio broj ucenjaka. Dio ovih zikrova su djela i rijeci ljudi, a nisu kao takvi spomenuti u ispravnim seriatsko-pravnim izvorima. Time se zapostavlja sunnet Allahova Poslanika koji je prenesen u vjerodostojnim zbirkama hadisa. A onaj ko je zakasnio na prvi i drugi rekat farza biva ometan od strane mujezina koji na glas izgovara zikr. Zikr cini svako za sebe i u sebi kako bi sto skrusenije njime dozivao Uzvisenog Allaha. U brzom i takmicarskom izgovaranju rijeci subhanellah, el-hamdu lillah i Allahu ekber, kako je kod nas uvrijedjeno, se ne moze dozivjeti zikr.

Uzviseni Allah je rekao: “Moli se ponizno i u sebi Gospodaru svome, ne voli On one koji se previse glasno mole.” (El-E’araf,55) A Allah najbolje zna!

Odgovorio: hfz. mr. Senaid Zaimovic