Prilozi posjetitelja

Život jednog konvertita

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Razne smicalice sam radila kako ne bi primijetili da postim. Na primjer, kada oni završe sa ručkom ja odem u kuhinju i namjerno zveckam tanjirom, escajgom, šerpom kako bi čuli da uzimam hranu. I onda to odnesem u sobu, hranu prebacim u drugu činiju koju sakrijem u fioku, a tanjir posle nekog vremena vratim prazan kako bi mislili da sam jela…

Dobila sam najljepši poklon. Allah mi je poklonio islam. U tim momentima kao da mi je neko skinuo mrežu sa očiju i odjednom sam vidjela svijet potpuno drugačije. Čudila sam se kako sam toliko godina živjela a nisam znala da ovo postoji. Svo to more informacija je bilo tu, a ja nisam znala. Kao da sam cijelo vrijeme živjela u nekom paralelnom svijetu. Nakon prihvatanja istine srcem i jezikom, došla su na red djela koja pokazuju koliko smo iskreni i koliko zaista volimo Allaha. Jedno vrijeme sebi sam govorila da je prosto nemoguće da ja ovdje, tajno, klanjam. Ali kako sam sve više postajala svjesna Allaha i budućeg svijeta, nisam imala mira. Gušilo me je to što znam za istinu, a ne radim po njoj.

Pošto nas ima dosta u kući, mislila sam da je neizvodljivo da klanjam svih pet namaza. Zato je moja prva odluka bila da klanjam samo jedan namaz dnevno. Ali, Allah nije dao da mu izmaknem. Već posle prvog namaza sam htjela još, nisam mogla ni sačekati sledeći farz pa sam klanjala i nafilu. Nisam se mogla zaustaviti. Ljepota stajanja pred Uzvišenim Allahom me od prvog momenta osvojila, i to mi je postao najljepši dio dana. Sve terete dunjaluka skinem sa sebe, na sve zaboravim na tih par minuta i pričam sa Onim koji me razumije bez da išta i kažem. Onaj koji me poznaje bolje od mene same. I Onaj koji kroji moj život bolje nego što bih ja za sebe izabrala. Milion puta sam se u to uvjerila.

Mojima sam rekla da sam počela da treniram pa da se iz tog razloga zaključavam u sobu. Dosta puta nisam ni imala gdje da obavim molitvu pa bih morala u kupatilu. Ispod bademantila sakrijem svu “opremu” i nekako se prošunjam tako. Uvijek je sve kroz stres, ali nisam posustala niti izgubila volju za namazom. Allah mi i dalje daje da u tome uživam iako bude poteškoća.

U početku nisam imala ni čime da se pokrijem, pa bih sve i svašta nabacala na sebe samo kako bi mi cijelo tijelo bilo pokriveno. Kasnije sam dobila svoj prvi himar i to mi je jedan od najljepših trenutaka. Kada sam vidjela sebe u tome, kao da sam tek tada zapravo ja bila ja. Nisam mogla skinuti osmijeh sa lica, htjela sam da izletim iz kuće i skakućem po ulici u tome. Kao da sam tada pronašla sebe, kao da mi je cijelog života falio hidžab, baš kao i islam. Srce je htjelo da mi iskoči iz grudi. To je taj Džennet koji Allah daje prije pravog Dženneta. Molim Allaha da mi podari i taj drugi Džennet obećan njegovim iskrenim robovima.

Prvih mjesec dana nisam klanjala sabah jer sobu dijelim sa bratom, tako da bih mogla jedino u dnevnom boravku, a tu sam na udaru čim bi se neko probudio. Osjećala sam veliku prazninu i sa nestrpljenjem čekala da nastava na fakultetu počne kako bih otišla od kuće i bila sama, te mogla klanjati bez ikakvih stresova i napetosti. Taj trenutak sreće nikad neću zaboraviti. Navila sam alarm i čim je zazvonio izletjela sam iz kreveta sa neopisivom srećom. Allah me pozvao u periodu kada svi drugi spavaju. Meni je dozvolio da stojim pred Njim kada je sve druge oko mene ostavio nemarne. A ja idem da pričam sa mojim Allahom. Kakva je to čast! Dan je ljepši kada ga započinješ prvo razgovorom sa Stvoriteljem, pa tek onda sa stvorenjima.

Kada sam osjetila tu ljepotu jutarnje molitve, više nisam dozvolila sebi da je propuštam ni kada sam kući. Više me nije zanimalo da li će me neko vidjeti. Oslonila sam se na Allaha, pa kako On odredi da je najbolje. Ako je određeno da me ugledaju – tako će biti. Izgasim sva svjetla kako bih bila manje upadljiva ukoliko neko izađe iz sobe, osluškujem kako bih imala vremena da skinem maramu i tihim koracima prelazim preko stana.

5 dnevnih namaza koji nam oduzmu svega sat vremena od 24h je minimum koji od nas Allah traži. Danas se muslimani “čude” da neko klanja i odmah ga smatraju veoma pobožnim, a to je zapravo minimum svih minimuma koji nas drži u okvirima islama. Po čemu se musliman razlikuje od nevjernika? Po namazu! To ne kažem ja, to kaže naš voljeni Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

Zaista je sramotno da nam je teško ustati na sabah, a bez problema ustajemo za posao. I sramotno je da za sve drugo imamo vremena tokom dana, sate ostavljamo na beskorisna čavrljanja, TV, druženja… a nemamo sat vremena dnevno za Allaha. Bilo bi zaista čudno da pričamo sa svima, osim sa Onim ko nas je stvorio. Ibadet ne bi trebalo da doživljavamo kao teret i obavezu, već da uživamo u njemu. Ibadet je naš kontakt sa Gospodarom. Namaz je potreban nama. On je odmor od dunjalučkih briga, razlog brisanja grijeha i najbolja zaštita od šejtana i naše duše. Ako tu zaštitu skinemo sa sebe, čemu da se nadamo osim propasti. A grijesi ništa drugo ne donose osim nesreću i tjeskobu, to sam osjetila na svojoj koži, a i vidjela na primjeru drugih ljudi.

Oko mene su samo nevjernici i veliki grešnici, i na licima im se vidi nemir. Niko od njih nema lijep život koliko god se zavaravali i koliko god da imaju i bogatstva, i djece, i svega na svijetu. Njihovi životi su ispunjeni stvarima koje je Allah zabranio, a Allah te stvari nije zabranio tek tako, već zato što nam štete, pa makar nam i izgledale primamljivo i u prvi mah ne osjetili njihove posledice. Svi ti grijesi donose samo probleme u životu. Dugovi od kamata, neželjene trudnoće, abortusi, prevare, razvodi… Zaista nema sreće ako ne slijedimo Allahovu uputu. Jedino tako ćemo se sačuvati svih ovih belaja.

********

A Ramazan… On mi odiše nekom tugom. Čeznem da osjetim ramazansku atmosferu, da sa porodicom iftarim, sehurim, da zajedno iščekujemo namaze. Da vidim majku kako svome Gospodaru pada na sedždu. Nekad mislim da bi mi srce puklo od sreće da to moje oči vide… Ljudi koji su rođeni u muslimanskim porodica možda nisu ni svjesni kakvu blagodat im je Allah podario. Oni mogu za svoje roditelje da dove nakon što umru i mogu da se nadaju ponovnom susretu. Jer smrt nije istinski rastanak. Istinski rastanak je kada jedno završi u Džennetu, a drugo u Vatri. Moja najveća želja jeste da nas Allah usmrti na islamu i sastavi tamo kao što nas je ovdje sastavio. Samo zamislite da više nikada ne ugledate majku, oca, brata, sestru, bračnog druga, dijete… To je neopisiva tuga.

Čeznim i da čujem ezan, da čujem kako me Allah 5 puta dnevno zove na spas. Kakav li je to osjećaj, da tad sve ostaviš i pohrliš Njemu. Zaista su to stvari koje ljudi uzimaju zdravo za gotovo. I sam islam često doživljavaju kao nešto obično. A u islam treba biti zaljubljen jer je on zaista nešto posebno. Treba ga čuvati svom snagom jer nam ga Allah može svakog trena oduzeti ako ga ne cijenimo. A onda smo izgubljeni na oba svijeta.

Post je još jedan sladak izazov. Mislila sam da je nemoguće da ispostim cijeli Ramazan a da ostanem neprimjećena, jer me moji stalno tjeraju da jedem i nadgledaju jesam li gladna, to im je boljka. Ali odlučila sam da probam. I ispostavilo se kao nevjerovatno lako. Istina je da Allah olakša onome ko želi nešto iskreno da uradi u Njegovo ime. Posle se pitaš zašto si se toliko plašio i zašto ti je djelovalo nemoguće. I shvatiš da si dozvolio šejtanu da te zavarava i plaši te situacijama do kojih najčešće ni ne dođe. I tako je za ama baš svaku stvar kada čovjek odluči da je uradi radi Allaha. Tada treba prosto bez razmišljanja napraviti taj korak, ne ostaviti prostora raznim mislima jer ćeš onda zasigurno odustati od nauma. Šejtan je tu ekspert. Zna svačiju slabu tačku i nezaštićena vrata… Nekom je to novac, nekom ljubav, nekom ugled kod ljudi. Neka se svako zagleda u sebe i zaštiti tamo gdje je slab, jer naš neprijatelj koristi svaku situaciju.

Razne smicalice sam radila kako ne bi primijetili da postim. Na primjer, kada oni završe sa ručkom ja odem u kuhinju i namjerno zveckam tanjirom, escajgom, šerpom kako bi čuli da uzimam hranu. I onda to odnesem u sobu, hranu prebacim u drugu činiju koju sakrijem u fioku, a tanjir posle nekog vremena vratim prazan kako bi mislili da sam jela. Do sada je uvijek upalilo.

********

Onda su tu i praznici. Prvog Uskrsa dok još nisam primila islam, htjela sam da sve ovo što sam otkrila ostavim po strani, da se pravim kao da je sve isto, i proslavim taj praznik. Ali Allah mi nije dozvolio da učinim nešto tako odvratno. Tog jutra sam sanjala jedan gromovit glas kako mi govori: ALLAHU EKBER!!! Istog momenta sam se probudila i osjetila potrešeno. Shvatila sam da je ovo znak od Allaha, Allaha koji je veći od svega što ljudi obožavaju. Nisam više mogla da prevalim preko usta: “Srećan Uskrs, Hristos vaskrese” jer sam znala da je to najveća nepravda i najveća prljavština. I licemjerno bi bilo od mene da ljudima čestitam nešto za šta znam da ih vodi u Vatru.

Svaki put novu foru smislim kako ne bih morala čestitati porodici i prijateljima. Izjutra se napravim pospana i samo prođem pored mojih pa i ako mi čestitaju, ja se napravim da sam toliko umorna da nisam čula. Za prijatelje – nekada izgasim telefon pa kažem da nisam imala interneta. Ili da sam bila bolesna, Ili da jednostavno nisam vidjela poruku. Ovog Božića sam svima umjesto slova slala ⌷⌷⌷⌷⌷⌷⌷⌷ kako bi mislili da sam nešto napisala, ali im telefon nije učitao :’)

Par puta nisam mogla izbjeći goste. Oni mi čestitaju i očekuju isto i od mene, a ja sve to zanemarim i samo veselo kažem: “Zdravoo, kako ste?” Tetka mi je jedne prilike rekla: “Ti kao da si komunista” :’)

Bude neprijatna atmosfera i čudno me pogledaju, ali bitniji je Allah. Svaku neprijatnost zaboraviš jer ti On usadi slast u srcu zato što si mu bio pokoran. To je jedna velika istina. Kad god bih uradila grijeh i dodvoravala se ljudima, ne bih od toga dobila ništa, samo tjeskobu i potištenost. A kada god bih stavila Allahovo zadovoljstvo na prvo mjesto, bude mi svejedno hoće li cijeli dunjaluk biti protiv mene jer imaš Njega, a to se jedino računa. Pa i ako ti bude teško u početku, sve to prođe, a ne ostane ti grijeh. Isto tako je i u obrnutoj situaciji – prođe ti zadovoljstvo, a ostane ti grijeh.

*********

Za svinjetinu sam rekla pred svima jer to nije moglo da se krije. Majka me tada upitala: “Da nisi to postala jevrejka?” iako znam šta je zapravo htjela reći, ali ne može ni u šali da tu riječ prevali preko usta. I što se toga tiče, veoma me poštuju. Za mene zasebno odvajaju hranu kako se ne bi pomiješala sa svinjetinom, iako me nikad nisu ispitivali zašto sam donijela tu odluku. Majka možda misli da sam sada Jehovin svjedok, a ostale vjerovatno ni ne interesuje. Iako mi je tata jednom kroz šalu rekao: “Ti više ne jedeš slaninu? Pravi si mudžahedin” A kada nisam dozvolila da mi stave ikonu u sobu, rekao je: “Pravi si bogohulnik” :’)

Moja promjena u oblačenju im je zasmetala, što me je začudilo. Umjesto da roditeljima godi što dijete neće da mu izlazi polugolo na ulicu, oni se ljute. Otac mi je rekao da sam kao časna sestra (što bi zapravo trebala biti pohvala). Tužno je kada shvatiš da više nema ljubomore među očevima i muževima. Muževima više prija da svi vide šta on ima pored sebe, umjesto da to ljubomorno čuva, kao što bi čuvao nešto najvrednije što ima.

Govore mi kako je jedna mladost, da ću se kajati što sam je protraćila. Kao da će mi život biti manje prolazan ukoliko se svima pokažem. Šta dobijam od toga? Svakako će sve proći i ni od čega nećemo imati koristi osim onog što smo uradili radi Allaha. I razgolićenost se ne može mjeriti osjećajem blizine Allahu.

Sestro, svaki put kada na ulicu izađeš sređena i uljepšana, razmisli da li bi voljela da tvoj muž sretne djevojku koja je kao ti, pa nju da zagleda kao što tebe zagledaju tuđi muževi.

********

Za arapsko pismo sam dvije godine sebi nalazila razne izgovore: nisi u mogućnosti, kako ćeš, gdje, provaliće te. Posle sam shvatila da nikada nijedan razlog nije istinsko opravdanje. Ništa nam to neće značiti na Sudnjem danu. Zapravo, ko nešto zaista želi – on za to nađe način. Ne zavaravajmo sebe. Allah nikada od nas ne bi tražio nešto što je nemoguće, samo se treba potruditi. I samo je problem u nama ako to ne uradimo.

Oslonila sam se na Allaha i prijavila na online kurs. Nisam htjela da razmišljam. I opet se ispostavilo mnogo lakše nego što mi je to šejtan prikazivao cijelo vrijeme. Časovi su bili jednom sedmično i tada bih išla u auto kako bih odgovarala. Domaći zadatak sam snimala u jednoj teretani u mojoj zgradi, izjutra dok nema nikog. I eto – uspjela sam! Sada znam čitati Allahov govor! Bruka je da dođemo pred Njega, a nismo znali našim jezicima izgovarati ono što je On izgovarao, ono što je objavio samo radi nas i naše koristi! Kakva je to onda naša ljubav prema Njemu…

*********

Sve nas će kad-tad prekriti zemlja. Zastani na trenutak i zamisli to. Bićeš prekriven zemljom, u tami, sam. Dugo, dugo vremena. Stotinama i hiljadama godina. Mnogo više nego što si proveo iznad zemlje. Pa zar vrijedi da zbog onog što je trajalo svega treptaj oka izgubimo vječnost? To može samo odabrati onaj koji nema razum. I tada će ti praviti društvo ili grijesi ili dobra djela. Ti biraš…

Allah mi je svjedok da ovaj tekst nisam pisala sa željom da pričam o sebi. Cilj mi je da svi shvatimo da je moguće da uradimo ono što Allah od nas traži. A kada ne uradimo, znajmo da postoji neki problem u nama koji treba liječiti. Svi mi imamo slabosti i propuste, ali Allah nas i dalje održava u životu – a to nije slučajno. On nam zapravo i dalje daje priliku da se pokajemo i popravimo. Učini to sada. Ako ne klanjaš – počni! Ako ne postiš Ramazan – počni! Ako ne znaš čitati Allahov govor – ne čekaj više ni sekund! Garantujem ti da ćeš osjetiti sreću i zadovoljstvo koju nigdje drugo ne možeš pronaći. Svi drugi pokušaji su samo iluzija koju ti šejtan uljepšava. Odaberi jesi li na njegovoj ili Allahovoj strani.

Vaša sestra

Pošaljite nam i vi vašu priču na adresu: Prilozi_posjetitelja@mail.com

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: