Pokajnici

Bože, pokaži mi pravi put

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Godine 1992. rodila sam lijepu djevojčicu. Bila je nalik na meleka. Nikada prije nisam vidjela ljepšu bebu. Izgledala je prelijepo, da bi bila stvarna, a bila je. U novembru iste godine, kada je beba Tina imala pet mjeseci, umrla je od sindroma iznenadne dječje smrti (Sudden Infant Death Syndrome). Bila sam i očajna i ljuta. Nisam mogla shvatiti kako je Bog mogao uzeti moje dijete dok je u svijetu bilo beba koje su patile. Na sahrani su me ljudi tješili: ”Ti ćes nju vidjeti jednog dana u raju.” Ja bih im samo rekla: ”A kako znate da ću ja u raj?” I tako sam odlučila da pronađem pravu vjeru koja će me voditi tamo gdje ću moći ponovno vidjeti svoju kćerku.

Budući da sam odgajana kao kršćanka, ja sada više nisam mogla slijepo prihvatati neku drugu vjeru. Trebala sam odgovore, nešto što ima smisao. Svake noći, tokom dvije godine, ja sam molila za uputu od Boga. “Dragi Bože, znam da Ti znaš šta je u mom srcu, ali ja sam povrijeđena. Oduzeo si mi bebu, dok nisam pazila. Nisam uspjela ni reći: zbogom. Želim je vidjeti ponovno. Možeš li mi, molim Te, pokazati pravi put? Onaj put, kojim Ti želiš da krenem? Ne mogu vjerovati da je kršćanstvo ono što želiš za mene. To za mene nema pravog smisla. Molim Te, pokaži mi pravu vjeru. Ja sam spremna. Ah, i da li mi možeš poslati muža, pa da mogu imati više beba? Hvala, Bože, i molim Te, pazi moju bebu i reci joj da je volim i da sam je mnogo poželjela.”

Kada bi završila, budi bi u suzama. Proučavala sam mnoge vjere, ali nijedna nije zaokupila moju pažnju. Počela sam misliti da me je Bog zaboravio, da ima prečeg posla. Onda, jednog dana, dok sam radila u baru, upoznala sam ženu, koja je također tamo radila. Sprijateljile smo se i ona mi je ispričala svoj “veliki plan”. Pitala me je, da li bih ja išla u Maleziju, da uspostavim poslovne kontakte za nju. Ona nije mogla ostaviti svoju djecu i ona bi meni platila sve troškove. Rekla sam: “Kada treba da krenem?” Na aerodrom sam došla sa samo dvije torbe, novčanikom i ne znajući kako da ostvarim cilj. Nisam znala ni gdje ću stanovati.

Bila sam jako uzbuđena! U Maleziju sam stigla sredinom ramazana. Svi su bili ljubazni prema meni, a ja sam bila paranoidna. Stalno sam se plašila da će me neko prevariti ili možda nešto još gore. Ali, oni ne samo da su bili ljubazni, nego nisu tražili ništa za uzvrat. Nikad nisam srela tako divne ljude. Pitala sam taksistu zašto je svako tako raspoložen. On je rekao :”Sada je Ramazan i kada učinimo dobro djelo, Allah nas nagraduje dvostruko.” Ja sam rekla: ”Dobar taj Bog.”

U hotelu sam više puta raspravljala sa osobljem koja je vjera bolja. Islam ili kršćanstvo? Nisam dobila nijednu bitku. Oni su me pitali o mojoj religiji i nisam znala odgovoriti. A zašto sam uopšte branila svoju vjeru, u koju čak nisam ni vjerovala??? Oni bi me odveli da jedem, a oni nisu jeli. Žene su imale duge haljine i šalove. Kada bih izgubila strpljenje, oni bi samo otišli.

Ovo je bilo previše za mene. Svaki put kada sam pitala zašto su nešto uradili, sve što su mogli reći bilo je: ”Zato što nam Kur’an tako nalaže.” Pogrešan odgovor za Amerikanku poput mene. To je kao kad mi mama kaže da nisam mogla ostati kasno “zato što sam ja tako rekla”. Meni su trebali konkretni odgovori. I tako, uz pomoć malajskih prijatelja, ja sam kupila Kur’an i nekoliko drugih knjiga o islamu. Zatvorila sam se u sobu dvije sedmice. Na van nisam nikako izlazila. Čitala sam Kur’an i te knjige. Nakon 48 sati ja sam znala bez ikakve sumnje da sam našla ono što sam tražila. Ovo je to što Bog želi da budem. Ali bio je jedan problem.

To nije zbog islamskog poimanja Isusa, niti što bih trebala drugačije da se oblačim. Problem je bio kako će moja majka prihvati činjenicu da sam postala muslimanka? Znala sam da to neće biti lahko. Mučila sam se oko odluke, nesposobna da jedem, skoncentrišem se niti da mirno spavam.

Svo to vrijeme imala sam noćnu moru: melek drži moje dijete a šejtani ( džini ) iza nje. Cijelu noć borila sam se s ovim strašnim stvorenjima. Oni su tražili da ostanem na istom putu, a melek je želio da postanem muslimanka. Borili su se zbog mene. Budila sam se u znoju i suzama i često sa ogrebotinama, neznajući otkud su. Jedne noći borila sam se sa džinom i on je ogrebao moje lice. Sjećam se da sam rekla:”Oh, ne! Zar ne znaš ništa bolje, nego ogrebati lice jedne žene?” I udarila ga nogom. Onda sam se probudila vrišteći:”U redu, postaću muslimanka. I to danas.” Istog trena sam osjetila neobičan mir u cijelom tijelu. Tako nešto nisam osjetila nikad, ni prije ni poslije. Znam da je Allah bio zadovoljan sa mnom.

Sišla sam do sobara koji su mnogo nastojali da me obrate u muslimanku, da objavim da sam spremna “uzeti zalet”, a oni su rekli: ”Ne.” Rekli su mi, da islam nije nešto što se olahko shvata. Kada postaneš musliman, ti si musliman za čitav život. A onda su rekli: ”Oh, šta se desilo s tvojim licem?” Pogledala sam u ogledalo, a moje lice je bilo puno ogrebotina. Ispričala sam im o svojim snovima i to je bila moja prva lekcija o džinima. Tada su se složili da ja trebam postati muslimanka odmah, te su me odveli u Perkim, muslimansku organizaciju u Kuala Lumpuru za nove muslimane gdje sam izgovorila sehadet. Od tada se više ne osvrćem na prošlost.

Safija Johnson

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: