Dozvoljene vrste ogovaranja

Kaže Imam Muhjiddin Ebu Zekerijja Jahja en-Nevevi -rahmetullahi te’ala alejhi-:

“U cilju očuvanja vjere, ogovaranje je dozvoljeno u šest sljedećih slučajeva:
1. Kada je nekome nanesena nepravda dozvoljeno mu je da se požali vladaru, sudiji ili nekome drugom od vlasti i utjecaja na onoga ko mu je nepravdu nanio. Takav može reći: ‘Taj i taj mi je nanio nepravdu, ili taj i taj mi je to i to učinio.’

2. Kada se traži pomoć da se nešto što ne valja promijeni, a onome ko ga čini pomogne da se popravi. Tada je dozvoljeno nekome od utjecaja redi: ‘Taj i taj čini to i to, pa ga spriječi da to više ne čini.’ ili tome slično.

3. Kada se traži nečije mišljenje, npr. muftijino, pa mu se kaže: ‘Taj i taj, ili moj otac, ili moj brat, ili moja žena, učinio (la) mi je takvu i takvu nepravdu. Ima li on (ona) to pravo i kako da se od njega (nje) spasim, svoje pravo ostvarim.’ Bolje je reći: ‘Jedan čovjek, ili jedna žena, ili jedan otac, ili jedno dijete učinilo je to i to.’ Međutim, ako je potrebno, dozvoljeno je osobu imenovati.

4. Kada se muslimani trebaju upozoriti na neko zlo. Ovdje se, svakako, misli na davanje savjeta, nikako na uznemiravanje i činjenje nereda.

5. Kada se neko javno raskalašeno ponaša ili ne krije novotarije kao što je pijenje alkohola, nepravedno uzimanje imetka od drugih i slično, dozvoljeno ga je spomenuti takvim kakvim se javno pokazuje. U drugim stvarima to je zabranjeno, osim ako ne postoji drugi opravdan razlog.

6. Kada je neko općepoznat pod nekakvim nadimkom, dozvoljeno ga je pomenuti po takvim nadimkom u cilju njegova raspoznavanja od drugih ljudi, osim ako se time htio poniziti, jer je to zabranjeno. Ukoliko ga je moguće raspoznati po njegovom imenu, bolje bi bilo da se ne spominje njegov nadimak ili neka njegova osobina po kojoj je poznat među narodom.”

(Komentar Muslimovog Sahiha od Imama en-Nevevija, 16/132,133)