Gospodaru, sačuvaj nas nemara!

Iz dana u dan, svjedoci smo jako teških scena u Gazi. Iz dana u dan, svjedočimo smrti desetinama i stotinama ljudi, žena i djece. Većina tih prizora su toliko bolno, da vjerujem da nema osobe zdravog razuma i žive duše, a da na nju ne ostave ogroman trag. Ništa nije kao što je bilo prije Gaze. I ništa više neće biti kao prije. Vjerujem da će u svakom od nas do kraja naših života živjeti tuga i bol. I onaj osjećaj nemoći, da živjeli smo kao svjedoci najbrutalnijih zločina protiv čovječnosti, a da ih nismo mogli spriječiti…

Dok danas svjedočim jednom od takvih videa, gledajući zapremna kola kako prevoze desetak ljudi i maleno dijete koje se na putu hidžre vratilo svome Gospodaru. U jednom momentu mi prođe kroz glavu misao koliko im je smrt blizu. Prosto, visi im nad glavama. Zamislih se duboko, pokušavajući dokučiti jedno: kako je živjeti svakodnevno suočen sa smrću, u iščekivanju vlastite…

A onda se sjetih da smo svi zapravo u istom, samo što nam Gospodar svjetova daje jasan dokaz i poruku za razumom obdarene. Svako od nas, ama baš svako, u svakom momentu može umrijeti. Bez obzira što se ne puca, što nije rat, u svakom trenutku melek smrti može da nas posjeti. Međutim, mi to volimo zaboraviti, staviti po strani. Opustiti se. I ne samo od pomisli na smrt u svakom trenutku, već od sjećanja na smrt uopšte. Koliko puta posvjedočih onom ljudskom „nemoj nas plašiti smrću, daj neke vedrije teme“. A smrt je jedina istina u koju svi vjeruju, bez izuzetaka. Jer, znaju da joj umaći ne mogu.

“Ono što je u vas – prolazno je, a ono što je u Allaha – vječno je. One koji su trpjeli Mi ćemo sigurno nagraditi mnogostrukom nagradom za ono što su činili.“– kaže Uzvišeni Allah u Kur’anu Časnom, u 96. ajetu sure Al-Nahl.

Tako je i za svaku drugu blagodat pored smrti. Tu je sve. Ali, ništa nije naše. Ništa ne mora biti i sutra tu. Koliko je ljudi na dunjaluku do sada zanoćilo sito a osvanulo gladno.

Koliko je ljudi imalo sve, a u trenu ostalo bez ičega.

Koliko je osmijeha, od prije koji minut, postalo bolni vrisak.

Ili, gubitak najmilijih. Onih što smo ih do jučer podrazumijevali. Jer eto, porodica se podrazumijeva. Suprug, supruga. Roditelj, dijete. Brat, sestra. Koliko puta ih i ne pogledamo. A jeste li se ikada zapitali šta bi majka Palestine dala da može vratiti svoje dijete? Ili dijete majku? Ili suprug suprugu?…
___________________

Jesmo li se ikada zapitali kako je leći večeras u topal i udoban krevet, a ujutro se probuditi u ruševinama ispod zemlje?

Ili, kolika je samo blagodat mir, sigurnost. Slobodno vrijeme. Gledam djevojku u Gazi, sjedi u srušeno kući, na ciglama. Uči Kur’an.

Gledam medicinski tim u Gazi. Pored kola hitne pomoći, klanjaju svoj namaz. Kakvo je naše opravdanje? Šta ćemo mi reći Allahu na Sudnjem danu? Evo ih, ljudi iz Gaze, svjedoci za nas ili protiv nas.

Ne možemo im pomoći. Ali, možemo pomoći sebi.

Šta je promijenila Gaza kod mene- treba da se svi pitamo. Od srca, iskreno. Ko zna šta nas čeka, ali budimo sigurni da nam je smrt blizu, svima. Da nas sve čeka. Sada da umrem- sa čim idem Gospodaru. Koje je moje opravdanje za nemar spram vremenu, životu, blagodatima…

Koliko god osjećam bol zbog svoje nemoći, toliko isto osjećam strah i grižnju savjest zbog nemara spram darova Njegovih. I strah od Dana kada ću račun polagati.

Gospodaru, sačuvaj nas nemara. Daj da pouku primimo. Da sa ličnim promjenama započnemo. Gaza nam je pouka, pa nam se smiluj. Molimo Te. Amin.