Tekstovi

O Novoj godini, kićenju jelki, Djeda Mrazu…

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Evanđelje po Luki (2:21) prenosi da je Isus bio obrezan osmog dana po rođenju. Kršćani vjeruju da je Isusov prepucij, obrezana kožica, jedini autentični Isusov predmet sačuvan do dana današnjeg. Brojne crkve tvrde da posjeduju svetu kožicu, a Isusovo obrezivanje i danas slave crkve širom svijeta. Smatra se da crkva u Calcati, 47 kilometara od Rima, čuva autentični sveti prepucij još od 1557. godine. Crkva u Calcati obećava deset godina oprosta grijeha hodočasnicima koji obiđu sveti prepucij. Ipak, godine 1983. svećenik je prijavio da je ukradena sveta kožica iz Calcate, ali hodočasnici i danas odlaze u tu crkvu kako bi odali počast svetoj relikviji koja je stoljećima tu čuvana. Prema publicisti Davidu Farleyu, postojalo je čak osamnaest različitih svetih kožica u evropskim gradovima. Među njima su i one iz katedrale Le Puy-en-Velay, Santiago de Compostela, grada Antwerpena, Coulumbs u biskupiji Chartres, kao i crkve u Besanconu, Metzu, Hildesheimu, Charrouxu, Conquesu, Langresu i drugdje.

Biblijski navodi, kao i crkve koje tvrde da čuvaju svetu kožicu, nesumnjivo upućuju na to da je Isus bio obrezan, što samo potvrđuje utemeljenost kršćanstva u abrahamovskoj monoteističkoj tradiciji. U judaizmu i islamu zadržalo se obrezivanje muške djece. U judaizmu je ono obavezno, dok je u islamu to također važan dio tradicije, ali ne i obavezan. Iako su se islamski učenjaci razišli po tom pitanju, najviše je mišljenja koja potvrđuju neobaveznost sunećenja, ali ističu da je to preporučljiv akt, kako zbog slijeđenja Poslanikovog, a.s., sunneta (zbog toga se kod nas naziva i sunećenje), tako i zbog higijenskih razloga.

U kršćanstvu je stvar drugačija. Naime, samo su neke kršćanske zajednice u Africi zadržale obrezivanje muške djece, dok je u zapadnoevropskoj tradiciji obrezivanje veoma rano ukinuto. Većina kršćana na našim prostorima smatra obrezivanje, prije svega muslimana, ekvivalentom krštenju, što nema nikakvog uporišta s obzirom na naredbodavnost jednog i drugog čina. Zanimljivo je da su neki zarobljenici tokom posljednje agresije na Bosnu i Hercegovinu ponekad dokazivali svoje prisustvo islamu ili kršćanstvo tako što su morali, umjesto lične karte, pokazati neprijatelju svoj spolni organ. Ako bi se ustanovilo da su obrezani, kao što je to bio i Isus Krist, mogli su biti ubijeni od onih koji su tvrdili da su Isusovi sljedbenici. Također, često se pejorativno muslimani na Balkanu nazivaju “obrezancima”, dok oni koji ih nazivaju na taj način u novogodišnjoj noći proslavljaju obrezivanje svog gospoda – Isusa Krista.

PAGANSKI OBIČAJ KIĆENJA JELKE

Kićenje jelke i lik Djeda Mraza danas su neizostavni dio božićne i novogodišnje atmosfere. Različiti kulturološki kodovi oblikovali su sliku ovih fenomena kakvu poznajemo danas. Prema etnološkim spisima, riječ je o rimskom paganskom običaju. Rimljani su vjerovali da u jelama obitavaju duhovi šuma, te su ih darivali upravo na novogodišnju noć. Uveli su i običaj sječe mladih jelki i donošenja zimzelenog drveća u kuće, što je služilo kao podsjetnik da će zima proći i da će ponovo nastupiti proljetni period buđenja prirode. Rimski mozaici u današnjem Tunisu prikazuju trijumfalni povratak grčkog boga vina i muške plodnosti Dionisa, koji nosi grančicu zimzelenog stabla.

Vikinzi u Skandinaviji smatrali su zimzelene biljke specijalnim rastinjem boga Baldera. Na sjevernoj hemisferi najkraći dan u godini (21. ili 22. decembar) praćen je vjerovanjem da zima dolazi svake godine zbog toga što se Sunce, tj. bog, razboli ili umori. Najkraći dan slavljen je kao posljednji dan bolesti Sunca i predstavlja početak njegovog ozdravljenja. Zelene grančice zimzelenog rastinja donošene su u domove kako bi označile ponovo izrastanje biljaka, onda kada bog potpuno ozdravi.

Drevni Egipćani obožavali su boga sunca Ra, koji se na dan zimskog solsticija, prema njihovom vjerovanju, oporavljao od bolesti, pa su u njegovu čast domovi bili ispunjeni zelenim lišćem palme koja simbolizira pobjedu života nad smrću. Keltski Druidi također su ukrašavali hramove zimzelenim lišćem koje je, po njihovom vjerovanju, predstavljalo simbol vječnog života.

Prvi dokazi o kićenju jelke u kršćanskoj anglosaksonskoj tradiciji potječu iz 11. stoljeća. U Njemačkoj se za Božić kitila jelka crvenim jabukama i svijećama koje su simbolizirale vječnu Isusovu svjetlost. Ovaj ritual s vremenom se proširio Evropom, a u 17. stoljeću i na tlu Amerike zahvaljujući njemačkim doseljenicima. U Engleskoj je prvu jelku okitio princ Albert 1841. godine, a krajem 19. i početkom 20. stoljeća ovaj običaj proširio se i u kulturama koje nisu bile kršćanske. Tako, naprimjer, u Bosni i Hercegovini imamo slučajeve kićenja jelke na čijem se vrhu, uz zvijezdu karakterističnu za kršćansku simboliku, nalazi i polumjesec koji upisuje sasvim nova značenja u taj paganski običaj.

DJED MRAZ ZAUZEO ISUSOVO MJESTO

Jedan od nezaobilaznih simbola Božića i Nove godine svakako je i Djed Mraz. Od Azije i Afrike do Bliskog istoka, Djed Mraz postao je dijelom prazničke slike dočeka Nove godine, čak i u onim zemljama koje nisu većinski kršćanske i u kojima se Božić uopće tradicionalno ne obilježava onako kako se to radi u SAD-u ili u Evropi. Polazna tačka za dekonstrukciju lika Djeda Mraza, piše Đermana Šeta u teksu Hladni rat oko Djeda Mraza, zasigurno je lik koji je u anglosaksonskoj kulturi poznat po imenu Santa Claus.

“Santa Claus je danas mitski lik koji donosi poklone djeci na Božić. Svakog Božića, praznika koji proslavlja rođenje Isusa Krista, Santa Claus donosi djeci poklone. Od nekoliko likova koji su se smatrali donosiocima poklona u crkvenim i narodnim tradicijama, Svetog Nikole/Sinterklaasa i britanskog Djeda Božićnjaka (Father Christmas) nastao je lik Santa Clausa. Samo ime proizilazi iz Sinterklaas, što je holandski termin za kršćanskog sveca Svetog Nikolu i u SAD ga donose prvi naseljenici koji dolaze iz Holandije. Prema tradiciji, Biskup Nikola je tokom 4. stoljeća živio u regiji Mira (današnji Demre) u današnjoj Turskoj. Zbog svoje navike tajnog darivanja i izuzetne darežljivosti prema djeci, proglašen je svetim”, piše Šeta, ističući da postoje brojne paralele između Santa Clausa i germanskog boga Odina, jednog od glavnih germanskih božanstava prije njihove kristijanizacije. Smatra se da su, između ostalih običaja, i ovaj običaj germanski narodi zadržali iz svoje ranije tradicije i stopili ga s likom Santa Clausa.

Neki kršćanski kritičari kažu da je Santa Claus zauzeo Isusovo mjesto i postao predmetom obožavanja. “Općenito, od 16. stoljeća naovamo, neke protestantske grupe, kao i Jehovini svjedoci, protive se obilježavanju Božića smatrajući ga paganskim običajem obilježavanja Saturnalije – zimskog solisticija – koji su narodi što su prihvatali kršćanstvo stopili s rođenjem Isusa Krista. Svećenik Paul Nedergaard iz Copenhagena 1958. godine izazvao je reakcije nazvavši Santu paganskim patuljkom. Neki kršćani smatraju da su plastične operacije koje su pretvorile Svetog Nikolu u Santa Clausa dovele do stvaranja njegove posvjetovljene i komercijalizirane verzije. A jedna je japanska robna kuća nedavno čak postavila kao božićnu dekoraciju Santa Clausa u prirodnoj veličini razapetog na križ”, objašnjava Šeta, navodeći da su sredinom devedesetih stručnjaci iz religijskih studija počeli s analiziranjem ideologija koje se povezuju s kapitalizmom kao jednom novom, svjetskom, hegemonskom religijom, koju su neki nazivali “religijom tržišta”.

DJED MRAZ I ISUS – SIMBOLI DVIJU KONKURENTSKIH RELIGIJA

David Loy u knjizi Religija tržišta (The Religijon of the Market) tvrdi da se tržište može razumijevati kao religija, i “to prva istinski svjetska religija koja sve više povezuje cijeli svijet u isti svjetonazor i sistem vrijednosti čiju vjersku ulogu previđamo samo zbog toga što ih neupitno posmatramo kao sekularne”. Professor Univerziteta u Južnoj Floridi Dell de Chant u knjizi Sveti Santa: Religijska dimenzija potrošačke kulture (The Sacred Santa: Religious Dimensions of Consumer Culture) nudi shematski prikaz te nove religije, fokusirajući se na njene strukturne aspekte kao što su mitovi (Michael Jordan kao primjer heroja), božanstva (Santa Claus), rituali (kupovina) i liturgijski kalendar dana u godini koji su u Sjevernoj Americi rezervirani za kupovinu. Postmoderna potrošačka kultura, prema De Chantu, vjerska je u samoj svojoj srži. On prati historijsku transformaciju Svetog Nikole od kršćanskog sveca iz 4. stoljeća do postmodernog boga konzumerizma Santa Clausa i navodi da se Isus i Santa Claus mogu najbolje razumjeti ne kao vjerski i sekularni prikaz Božića, već kao simboli dviju konkurentskih religija.

Hedonističko obilježavanje Nove godine nema nikakvog utemeljenja u autentičnom kršćanskom naslijeđu. Naprotiv. Kako je moguće Isusovo obrezivanje slaviti kao najluđu noć uz paganske običaje kićenja jelke i sveprisutnog lika germanskog boga Odina i zaštitnog znaka “Coca‑Cole”? Jedino logika kapitala, koja ne poznaje kategoriju svetosti, može pomiriti Isusov asketski život s hedonizmom paganskih tradicija predstavljajući ih kao komplementarne. Zbog toga se zapitajmo zašto slavimo taj praznik kapitalizma, globalne ideologije zbog koje velika većina slavljenika i želi tako brzo zaboraviti prošlu godinu!?

Preuzeto iz teksta: Nova godina je praznik kojim slavimo Isusovo obrezivanje

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko pronađete gramatičku grešku, OZNAČITE TEKST i prijavite tako što ćete pritisnuti Ctrl+Enter kada je tekst označen.

NA VRH

Prijava gramatičke greške

Slijedeći tekst će biti poslat administratorima stranice: