Kur'an

Prije nego što razmotrimo kur’anski opis oblaka, postavimo jedno jednostavno pitanje: Koliko zapravo teži oblak?

Kada pogledamo oblak koji lebdi na nebu, lahko možemo steći utisak da je gotovo bez težine. Međutim, oblaci se sastoje od ogromnog broja veoma sitnih kapljica vode i kristala leda, pa njihova ukupna masa može biti iznenađujuće velika.

U Kur’anu se na dva mjesta oblaci opisuju kao teški:

„On je Taj Koji šalje vjetrove kao radosnu vijest milosti Svoje; a kad oni pokrenu teške oblake, Mi ih prema mrtvom predjelu potjeramo, pa na njeg kišu spustimo…“
(El-A’raf, 57)

I na drugom mjestu:

„On je Taj Koji vam pokazuje munju, da se uplašite i ponadate, i On daje da nastaju teški oblaci.“
(Er-Ra’d, 12)

Savremena meteorologija pokazuje da ovaj opis odgovara stvarnoj fizičkoj osobini oblaka: oni zaista mogu sadržavati ogromnu masu vode.

Američki geološki zavod (USGS) navodi primjer kumulusnog oblaka zapremine približno jednog kubnog kilometra. Ako takav oblak sadrži oko 0,5 grama vode po kubnom metru, ukupna masa njegovih kapljica iznosi približno:

500.000 kilograma, odnosno oko 500 tona vode.

To odgovara približno 20.000 vreća brašna od po 25 kilograma.

Veći i razvijeniji oblaci mogu sadržavati znatno veću količinu vode.

Kako tako težak oblak ostaje na nebu?

To ne znači da se stotine tona vode nalaze na nebu kao jedna velika masa. Voda je raspoređena u ogromnom prostoru u obliku sićušnih kapljica i kristala leda.

Kapljice u oblaku mogu biti veličine svega nekoliko stotinki milimetra i veoma sporo padaju kroz zrak. Kretanje i uzdizanje zraka dodatno ih održava u oblaku. Kada kapljice postanu dovoljno velike i teške da ih zračne struje više ne mogu održavati, počinju padati kao kiša.

Zbog toga nema nikakve suprotnosti između velike ukupne mase oblaka i činjenice da ga vidimo kako „lebdi“ na nebu.

Kur’anski izraz „teški oblaci“ posebno je zanimljiv kada znamo koliko vode jedan oblak može sadržavati. Kur’an ovim ajetima opisuje vjetrove, oblake i kišu kao dio procesa kojim Allah daje vodu zemlji i njome oživljava predjele koji su bili suhi.

Za vjernika je to povod za razmišljanje o veličini i uređenosti stvaranja:

oblak koji nam izdaleka izgleda lagan i gotovo bestežinski može iznad nas nositi stotine, pa kod velikih oblaka i mnogo više tona vode.