Za sestre

Kada spomenemo riječ ambicija, možemo je definisati kao snažnu želju ili težnju za postizanjem nečega, a to može biti uspjeh, priznanje ili isticanje. Ako ovako, u pozitivnom kontekstu, posmatramo ambicije, možemo reći da je jedan od kur’anskih imperativa natjecanje u dobro, odnosno težnja da se uradi što više dobra: „Svako ima svoj pravac prema kojem se okreće, pa se natječite u dobrima! Ma gdje bili, Allah će vas sve sabrati. Allah, doista, sve može!“ (sura El-Bekara, 148)

I doista, sve dok ambicije idu u pravcu činjenja dobra i ne odstupaju od onoga sa čime je Allah zadovoljan, možemo ambicioznost smatrati pohvalnom osobinom. Međutim, onog momenta kada ambicioznost pređe u drugu krajnost, kao što je na primjer želja za isticanjem u negativnom kontekstu, neobazrivost, „gaženje“ preko drugih da bi se došlo do vlastitog cilja i slično, takva ambicioznost se naziva „bolesnom“ i biva štetna po pojedinca ali i društvo. Da ne govorimo o njenoj štetnosti ukoliko se kosi sa Allahovim propisima i zakonom koji je on uspostavio na zemlji.

Kada su u pitanju ambicije žene muslimanke, često se ide iz jedne krajnosti u drugu. Nažalost, danas se ličnost žene muslimanke često predstavlja u potpuno negativnom svjetlu: žena muslimanka treba da „ganja“ karijeru, hidžab se često skrnavi u cilju modernizacije i popularnosti, a porodica se stavlja u neki drugi plan. Ukoliko takav trend uzme maha, vrlo je vjerovatno da će se broj normalno funkcionalnih muslimanskih porodica svesti na minimum u dogledno vrijeme.

Druga krajnost jeste da je žena isključivo za porodicu i da čak nema pravo na svoj lični razvoj, makar on bio u potpunim granicama šerijata. Zabrane koje nemaju alternativu vrlo lahko će učiniti da se prva skupina učini dopadljivom ženama iz druge skupine, te da iz jedne krajnosti odu u drugu.

Šta je rješenje između ove dvije krajnosti?

Poredati ambicije prema prioritetima.

Prva ambicija svakog, bio muškarac ili žena, jeste da ibadet čini svome Gospodaru.

„Džine i ljude sam stvorio samo zato da Meni u ibadetu budu.“ (sura Ez-Zarijat, 56)

Ako ženu muž odvraća od Allaha, ako joj brani ibadete, ako je navodi na grijehe- zar može da joj bude preći od Gospodara? Ako njen lični rast se kosi sa Allahovim propisima – zar može da joj bude preći od Gospodara?

Na drugom mjestu jeste porodica. Toliko je mnogo hadisa koji govore o nagradi ženi kod Allaha za trudnoću, odgoj djece, poslušnost mužu… Ako se porodica shvati onako kako ju je Uzvišeni Allah uspostavio, i život u porodici biva ibadet i ne isključuje prvu i najvažniju ambiciju: ibadet Gospodaru.

Nikada žena muslimanka ne bi smjela, ni u šali, obezvrijediti vrijednost braka, porodice, potomstva. Bez obzira kakvo životno iskustvo imala, protiv Allahovog zakona na zemlji ne smije govoriti. Da, muž može biti loš. Da, djeca mogu biti teška za odgoj. Ali, Allahov zakon koji je hiljadama godina uspostavio na zemlji je najbolji izbor za čovjeka. Ako se sruši bedem porodice, u društvu će zavladati nemoral i grijesi.

Treća ambicija, koja opet ne isključuje prvu i drugu jeste rad na sebi, obrazovanje i karijeru. To znači da žena muslimanka nikada neće zapostaviti prvo dvoje radi trećeg, te da će treću ambiciju upotpuniti samo onoliko koliko joj prve dvije dozvoljavaju.

Na takav način, i treća ambicija je ibadet i upotpunjenje kompletne ličnosti koja je u pokornosti Allahu, posvećena porodici i korisna društvu. Nije cilj da muslimanka pokaže da može sve kao i ona koja ne drži do svojih principa, već da pokaže da može sve u pokornosti Allahu, na sebi svojstven i prikladan način. Nije cilj obezvrijediti vjeru trčeći za načelima koji su daleko od vjere. Cilj je pokazati ljepotu vjere kroz vlastite postupke.

Vremena su teška. Izazovi veliki. A žena, ona na kojoj stoji kuća, ona koja odgaja čovječanstvo – valja dostojanstveno da se izbori sa izazovima, čuvajući granice Uzvišenog, štiteći ljepotu vjere i pokazujući da stid i čednost će uvijek biti njeni ukrasi.