Tekstovi

Sve prisutnija je pojava javnog savjetovanja ili prozivanja putem društvenih mreža. Često se desi da se savjeti pišu direktno, ispod slika pojedinaca, ili da se posebne objave posvećuju pojedincima, te se ističu njihove mane ili grijesi. To svakako nije od islamskog edeba savjetovanja, i svaki vjernik bi trebao izbjegavati da bude dijelom toga. Svaki vjernik treba obuzdati svoj nefs kada je u pitanju javno iznošenje tuđih grijeha ili mana.

Imam Šafija, rahimehullah, rekao je: “Uputi mi svoj savjet u samoći – kloni se savjetovanja u javnosti, zaista je javno savjetovanje vid grđenja koje ne želim čuti.”

Također, Fudajl, rahimehullah, je rekao: “Vjernik skriva mahane i savjetuje, a razvratnik razotkriva i ruži.” Jesmo li se ikada zapitali kako je biti prozvana osoba? Jesmo li ikada stavili sebe na to mjesto ili nekoga iz naše porodice i nama bliskih ljudi? Da li bismo voljeli da se nama desi ono što činimo drugima?

Zašto ne govorimo o grijesima a ne o onima koji ih čine? Zašto bivamo sebebom gibeta i ružnih riječi na račun brata ili sestre u vjeri? Možda je naš grijeh koji prouzrokujemo takvim činom daleko veći od grijeha osobe koju smo prozvali. A sigurno, svako od nas ima djelo kojeg bi se mogao postidjeti. Ili djelo zbog kojeg bi mogao biti predmet diskusija drugih.

Javnim prozivanjem rijetko možemo popraviti nekoga ili napraviti neku korist. Više ćemo uzrokovati inat i međusobnu netrpeljivost. A zaista je hrabrost i mudrost, kada vidimo da neko griješi javno ili tajno reagovati mudro, ne slijedeći svoj nefs.

Primjetno je također, da osobe, iz oholosti, revolta ili slabosti, javno brane grijeh, nakon što ih neko osudi ili prozove. To povlači još jedan grijeh, jer je zabranjeno da ohalalimo ono što su naš Uzvišeni Gospodar ili Poslanik, sallallahu alejhi wa sellem, zabranili. Teško je primiti javnu kritiku, i zaista nije lijepo. Ali, trebamo se čuvati da nas pogrešan postupak jedne osobe ne dovede do pogrešne reakcija.

„I ne govorite neistine jezicima svojim: ‘Ovo je dopušteno, a ovo zabranjeno’, da biste tako o Allahu neistine iznosili. Oni koji o Allahu govore neistine – neće uspjeti.“ (sura En-Nahl, 116)

Možda naš govor nije svjesno iznošenje neistine o Allahu, ali nas ne smije nadvladati želja za samoodbranom u kojoj ne biramo sredstva odbrane. Prije nego što odbijemo savjet ili bilo šta odgovorimo, barem istražimo stavove šerijata po tom pitanju. Ako je to zabranjeno u Kur’anu i Sunnetu, nemojmo se braniti tako što ćemo ohalaliti ono što nije halal. Kada bismo na takve prozivke imali hrabrosti odgovoriti sa: „Znam da je haram, ali to je moja slabost i molim Allaha da popravi i moje i tvoje stanje“, vjerujem da bi „dežurni kritičari“ izgubili volju za onim što rade.

Ili da jednostavno odgovorimo hadisom koji Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Od čovjekovog lijepog islama jeste da se kloni onoga što ga se ne tiče.” (hadis bilježi Tirmizi)

Time ćemo zatvoriti vrata spletkama prokletog šejtana i udaljiti se od mogućih grijeha kojima nas vode bespotrebne rasprave.

Čuvajmo se društvenih mreža. Klonimo se ljudi koji nisu savladali svoj nefs kada su u pitanju društvene mreže. I ne budimo od onih koji se naslađuju spominjanju vjernika i vjerenica po grijesima i propustima. Neka nam jezik i ruke ne budu brži od pameti. Ne moramo imati za sve mišljenje. I ne moramo imati na sve komentar.

Ako nekome želimo istinsko dobro, savjetujmo ga onako kako nas uči islamski bonton. Blago, tajno, iskreno. I dovimo jedni za druge, jer istinske promjene počinju upravo dovom.