Tekstovi

Koliko smo samo puta srcem željeli da nam Uzvišeni Allah podari nešto. Dovili, sanjali o tome, a onda, kada nam je Gospodar uslišao, shvatili da to nije ono što smo mislili i očekivali. Jedna mi je prijateljica kazala: “Toliko sam dobila za ovo a sada mi je tako teško. Strah me je da sam nezahvalna sada kada mi je uslišeno.” I zbilja, koliko god je iskušenje neispunjena dova, toliko isto, a možda i više, iskušenje je uslišana dova.

Poznajem, također, devojku koja je toliko dovila i Gospodara molila da se uda za momka kojeg je voljela, a onda se od njega razvela nakon manje od jedne godine braka, noseći sa sobom teret nepravde i boli koju joj je nanio. Njen iman je vremenom oslabio. A različite brige su je pritiskale. Ponekad se pitam: šta bi se desilo da joj dova nije primljena? Koliko bi dugo žalila i ljutila se što joj Gospodar ne daje ono što želi?

Jer, koliko smo samo puta u životu plakali za onim što nam nije dato, ne znajući da je upravo to odbijanje bila najveća Allahova milost prema nama? Mi vidimo samo ono što je pred našim očima — trenutnu želju, prividnu sreću i sjaj koji nas zaslijepi. Ali On, Koji poznaje i skrivene tajne i ono što tek dolazi, vidi sve, i javno i skriveno, i prošlo i buduće.

Sjetimo se poučne priče o Musau, alejhisselam, i Hidru i onih situacija u kojima nam se, ljudskim okom, odluke Uzvišenog u datom trenutku čine nepravednim ili teškim. Lađa probušena na moru, ubijeni nevini dječak… A u konačnici, one su najbolje za nas, samo što naše skromno znanje toga nije svjesno.

Uzvišeni Allah u Kur’anu Časnom kaže: “Možda nešto ne volite, a to je dobro po vas; možda nešto volite, a to je zlo po vas! Allah zna, a vi ne znate.” (sura El-Bekara, 216)

Koliko je samo puta neostvarena želja bila štit od propasti? Koliko zatvorenih vrata pred kojim smo očajavali u suzama, jadikujući nad svojom sudbinom, zapravo su nas sačuvala od musibeta koji bi nas dočekali iza njih?

Zato je najveći dar koji vjernik može tražiti od svoga Gospodara –  predanost i zadovoljstvo Njegovom odredbom. Kada naučimo da spustimo ruke nakon dove i kažemo: “Gospodaru, ja želim ono što moje srce sanja, ali Ti znaš bolje od mene šta je za mene hajr” – tada u naše srce spoznaje istinski mir i zadovoljstvo svojim Gospodarom. Jer, ako nam nešto uskrati, to čini zato što za nas čuva nešto mnogo ljepše. A ono što nam podari, molimo Ga da nam bude blagoslov, a ne teret koji lomi naša pleća i uništava naš imam i naš Ahiret.

Sinoć sam, razmišljajući o svojoj prošlosti i svemu što mi se desilo kroz život tiho šaputala svome Gospodaru: “Čuvaj me od mojih dova koje nisu hajr za moj iman. Čuvaj me od mojih želja koje me vode u propast.”

I možda sam po prvi put u životu osjetila veću zahvalnost za dove i želje koje mi nije ispunio od dova i želja koje mi je ispunio. Iako čovjek često zapada u šejtanovu zamku živeći sa uvjerenjem da on sam najbolje zna šta je dobro za njega i zaboravljajući da njegovom sudbinom upravlja Onaj koji je o svemu obaviješten i čije znanje obuhvata baš sve.