Allah me je sačuvao od poročnog mladića

Predivna priča jedne sestre o njenom povratku Islamu

To je bilo dovoljno da on shvati da nisam djevojka za njega. Sjećam se vrlo dobro da mi je rekao da sam žena kao stvorena za brak, i da mu je vrijeme da se ženi, da me ne bi pustio da „odem“, ali pošto nije i pošto on želi da sa nekom djevojkom smiruje svoje strasti tu je bio kraj našeg bilo kakvog kontakta. Išla sam tada gradom sama, i plakala, plakala, neumorno sam plakala, slijevala suze niz svoje lice. Sad znam da su to bile suze koje su me pripremale za novi život…

Moj život prije islama nije se mnogo razlikovao od života djevojaka koje danas možete vidjeti čim izađete na ulicu. Pretjerano uljepšavanje, uska odjeća, druženje sa muškarcima, izlasci po diskotekama itd. Jedino po čemu sam se, skupa sa svojom bliskom prijateljicom izdvajala bilo je to da nas dvije skoro pa nikad nismo imale momka, a kako i bi, kada je „gdin. savršeni“ morao da bude baš savršen, barem što se tiče fizičkog izgleda. Za dobrotu duše tada zaista nisam marila. Često sam u razgovoru s prijateljicama o tim stvarima znala reći: „šta će mi dobar u duši, neću ga vodati naizvrat“.

Što se tiče islama u mom tadašnjem (ne) životu, bila sam onako tipična „sezonska muslimanka“. Ramazanom bih postila (sama od moje peteročlane porodice), što sam naučila od svoje nane, Allah joj se smilovao, koja bi mi godinama za Ramzan kucala na prozor da idem kod nje jesti, da ne bih propustila post. Kasnije, kad sam malo odrasla išla sam redovno u džamiju na sabah i ikindiju jer se tada učila mukabela, i naravno nisam propuštala ni teravije. Ponosno sam svojim krajem hodila sa hidžabom (tada tzv.„modernim hidžabom“).

Uspješno sam završila gimnaziju, i bilo je vrijeme da se upišem na fakultet. Pri izboru fakulteta jedini kriterij mi je bio da upišem onaj fakultet sa kojim ću kasnije moći zaraditi najviše para, smtarajući da ja sa prosjekom ocjena od 5.0 koji sma imala tokom cijelog školovanja mogu samo tako da završim bilo koji fakultet. I naravno, u obzir je dolazio jedan jedini grad, Sarajevo. Upisala sam jedan od najtežih fakulteta, i tada polahko ali sigurno počinje moja preobrazba iz samouvjerene i umišljene djevojke u stidnu i povučenu osobu. Razlog je to veliki grad u kojem više nisam bila ni najljepša, ni najpoznatija, niti sam plijenila poglede, osmijehe, a ni na fakultetu se nisam najbolje snašla.

Povukla sam se u sebe. Prestalo mi je važno biti „glavna“ i više sam voljela biti u sjeni svega. Osjećala sam nostalgiju za rodnim krajem, za roditeljima, za srednjom školom… Na fakultetu me je držalo samo to što su moji roditelji imali jaku želju da ga završim, a ta njihova želja je bila ista kao i ona moja s kojom sam i upisala fakultet-da imam što više od dunjaluka.

Stiglo je proljeće, ona moja bilska prijateljica s početka priče pozvala me k sebi u Mostar za vikend. Ona je tamo studirala. Premorena od svega, odlučila sam si dati oduška i otići, unatoč tome što sam imala dosta gradiva za učiti. Razlog više da odem u Mostar bio je i koncert jedne meni tada jako drage muzičke grupe, pa sam već u petak požurila na voz za Mostar. Tamo me je dočekala prijateljica i istu noć smo otišle na taj koncert. Očekivanog raspoloženja nije bilo, bila sma mrzovoljna i ljuta na sve ljude okole sebe. Svi su mi djelovali glupi, momci i djevojke. Nisam mogla pojmiti da je u Mostaru „normalno“ da djevojke piju pivu, i to iz flaše. To je baš ostavilo snažan utisak na mene, što mi je kasnije pomoglo da lahko zamrzim sva takva mjesta i sve takve ljude. U početku je to bila mržnja, a sad ih iskreno žalim zbog takvog načina života koji vode. Sutradan smo šetale gradom, jele sladoled, posjetile Stari most, i došlo je vrijeme da se i ja vratim u Sarajevo.

Ponovo samo na stanici, i pošto se pruga na jednom dijelu puta renovirala, taj dio smo trebali preći autobusom, a onda put nastaviti vozom. Pozvala sam prijateljicu da uđe sa mnom u bus, i da sjedne pored mene dok vozač ne upali autobus da ne bi neko slučajno sjeo pored mene, jer će mi „puhati“ u mene. Nije me bilo briga što će neko stajati više od sahat vremena, bitna sam ja. Tako je i bilo, ušla je u bus, i nakon što je vozač krenuo, ona je brzo izašla, a u tom trenu je u autobus ušao mladić koji je umalo zakasnio, i tražeći slobodno mjesto stigao je do mog sjedišta i pitao da sjedne pored mene. Mrzovoljno sam rekla da može i okrenula glavu ka prozoru. Iako tijekom vožnje nisam mogla vidjeti ništa drugo do goli krš, nisam se okretala da vidim ko sjedi pored mene.

U jednom trenu sam pogledala pravo i krajičkom oka sam vidjela njegove ruke. Bile su tako nekako bijele i čiste, uredne. Od tad sam svako malo pokušavala da vidim o kome se radi, ali se nisam htjela direktno okrenuti, sve dok me u tom mom pokušaju da vidim ko to ima tako lijepe ruke nije prekinuo njegov glas. Upitao me je li meni muka od vožnje. A ja, jedva dočekala da počnem razgovor odmah sam se raspričala. Imali smo za početak tu jednu zajedničku temu, oboma nam je bilo muka od vožnje, s tim što je njemu vidno bilo teže. U jednom trenu prekinuo je priču rekavši mi da on sada hoće da dovi Uzvišenom Allahu da mu olakša. Ja sam ostala bez riječi. Znala sam i ja za Allaha, ali nisam baš znala da mogu da Mu dovim kada mi je i muka od vožnje.

Tada sam snažno, iz dubine duše počela i ja da molim Uzvišenog Allaha da mu olakša. Ubrzo smo prešli u voz, pa smo mogli nastaviti razgovor jer su mučnine u vozu znatno smanjenje. Saznala sam da je završio medresu, da je dugo vremena imao djevojku, pokrivenu, a kasnije sam saznala i da je fizički bio prisan sa tom djevojkom, pa sam se pitala kako je to moguće ako je ona pokrivena, jer sam mislila da su sve pokrivene djevojke časne poput Hatidže, Aise…i ostalih majki pravovjernih. No dobro. Slučajno sam zavrila u svoj ruksak, i našla svesku koja mi je bila kao dnevnik koji i nisam baš često pisala.

Pošto je on cijelo vrijeme pričao, a ja tek po potrebi, i pošto me je stalno pitao zašto mu ne kažem nešto sebi, a ja jednostavno nisam imala snage da mu pričam iako sam to silno željela, pa sam ugledavši tu svoju svesku, dala mu da pročita jednu stranicu na kojoj sam ukratko napisala svoj život, tj. tugu od svog života.. Pitao me je smije li mi napisati odgovor u tu svesku, pa sam mu dozvolila i napisao je. Bio je to tekst koji mi je odmah izazvao suze. Bilo mu je žao što me je rasplakao.

Ubrzo je voz stigao u Sarajevo, i ja sam tu trebala izaći, a on će nastaviti do Zenice jer je tamo studirao. Cijelim putem od stana išla sam pješe i čitala taj njegovo odgovor meni. Vidjela sam da mi je ostavio i svoj broj telefona. Cimerka me je nagovorila da mu se javim i tako je bilo. Nraednih 15ak dana smo se čuli, i vidjeli 2 ili 3 puta. To je bilo dovoljno da on shvati da nisam djevojka za njega. Sjećam se vrlo dobro da mi je rekao da sam žena kao stvorena za brak, i da mu je vrijeme da se ženi, da me ne bi pustio da „odem“, ali pošto nije i pošto on želi da sa nekom djevojkom smiruje svoje strasti tu je bio kraj našeg bilo kakvog kontakta.

Išla sam tada gradom sama, i plakala, plakala, neumorno sam plakala, slijevala suze niz svoje lice. Sad znam da su to bile suze koje su me pripremale za novi život. Došla sam u stan, i pošto sam već bila počela redovno obavljati namaz, klanjala sam i dovila Allahu, dovila Mu, Uzvišenom da mi olakša i da me uputi.

Kada je jedna moja kolegica čula da klanjam, a čula je od cimerke koja me je zbog toga zezala, a koja i sama danas obavlja namaz, hvala Allahu, počela ja sa mnom da se intenzivnije druži. Odvela me je u džamiju, pričala mi o vjeri, o namazu, a ja sam sve to kao spužva upijala i potajno se nadala novom susretu sa maldićem iz voza, koji, usput ni po kojim fizičkim mjerilima nije bio moj „gdin.savršeni“. Nadala sam se sve dok nisam počela da sama intenzivno učim o vjeri, dok nisam naučila šta znači blud u islamu, šta znači nedozvoljeni pogled, a kamoli dodir.

Tada sam počela iskreno da se zahvaljujem Allahu što me je sačuvao tog mladića, i što ga je u moj život doveo tek toliko koliko je bilo dovoljno da njegovim sebebom postanem časna muslimanka. U Sarajevu sam išla na mnoga vjerska predavanja, upoznala mnogo sestara od kojih sam naučila šta je to zapravo hidžab i kakv treba da bude, osjetila šta znači ljubav u ime Allaha, i još mnogo, mnogo prelijepih stvari mi se desilo.

Završila je se godina fakulteta, došla sam kući na ljetni raspust. Dolazila sam u džamiju, iako nije bio Ramazan. Majci je s prva bilo drago što klanjam, ali kada sam spomenula pokrivanje, počeo je rat u kući. O tome bi bih opširno pisala, jer svako ta iskušanja poznaje. Te sam u nekakvoj sekti „vehabijskoj“, te sam zalutala, te nisam normalna jer više ne idem u diskoteke, jer nosim širu odjeću, jer slušam Kur an, a ne muziku i sl. Ne trebam ni spominjati reakciju kona, koje su joj punile glavu o tamo nekakvim izmišljenim pretučenim ženama od strane muževa koji nose bradu i sl.

Samo Allah zna kako mi je tada bilo teško, i samo na Allaha sam se u tim trenutcima i oslonjala, jer drugačije ne bih uspjela. Došao je Ramazan, tri dana su prošla i ja sam se pitala da li će i ovaj Ramazan proći kao i ostali do tada u mom životu, a to nisam željela.

Četvrtu noć Ramazana nisam spavala, krenula sam da stavim mahramu i da požurim da stignem prva na sabah namaz. U jednom trenu sam se pogledala u ogledalo i rekla sebi da ću od sad pa nadalje ovakva da izgledam, tj.da nosim hidžab. Majci sam rekla poslije ikindije, i tad naravno sve i svašta ju je momentalno zabolio, nazvala je oca koji je radio u Hrvatskoj, pa mi je on od tamo prijetio da moram da skinem hidžab, ali ja sam iako vidno uplakana taj moj prvi dan sa hidžabom, duboko znala da je to to, i da nema povlačenja. Bila sam ravnodušna na prijetnje mojih da će me izbaciti iz kuće, jer sam znala da pod Allahovim nebom ima mjesta za mene.

Nije prošao ni mjesec dana, a moji roditelji su se već bili privikli na moj novi izgled i način života, majka je počela da klanja i ona, a babo je još uvijek pomalo „tvrd orah“, ali i kamen puca pred strahom od Allaha, „puknuti“ će i moj babo akoBOGda uskoro (ti koji ovo čitaš sjeti ga se u dovi, možda baš zbog tvoje dove Allah uputi mog babu). Nekako sam ih uvjerila i da taj fakultet nije za mene, i da ja ne želim da studiram na takvom mjestu, sa takvim ljudima, pri takvim uslovima.

U džamiji, u mom mjestu, u koju sam godinama dolazila upoznala sam svog sadašnjeg muža. Bio je to odgovor na moje dove Uzivšenom Allahu. Čuli smo se, i zatim sam ga pozvala k sebi, sjedili smo skupa s mojom majkom, i to je bio naš prvi susret, drugi put je došao kada je babo stigao iz Hrvatske da ga pita za dozvolu da me oženi. Babo je pristao elhamdulillah. Nekoliko dana poslije uzeli smo se. Iako ni on nije bio moj „gdin. savršeni“ što se tiče fizičkog izgleda, pouzdala sam se u Allaha i udala se samo na osnovu njegove vjere koja mi se tada najviše svidjela.

Prvi dan sam ga zavoljela neopisivom jačinom, subhanallah, mogla bih početi plakati, to je zaista bio dar od Allaha. Sve o čemu sam maštala od kako sam krenula putem islama po pitanju braka, ostvarilo mi se, hvala Allahu. Zajednički namazi, zajednički post, zajednička tajna i javna akoBOGda dobra djela, učenje Kur ana, ispravljanje jedno drugog, zajedničke šetnje, planovi, i moje ruže koje dobivam. Trenutno sam i u „džihadu“ : ), čekam da mi se rodi hafiz, ako Bog da.

Allahu moj, utječem Ti se od toga da izgubim blagodati koje si mi Ti podario, da se izmjeni blagostanje koje si mi Ti darovao, od toga me nesreća zadesi i utječem Ti se od Tvoje srdžbe i Tvoje ljutnje, amin!

Priču posala sestra A.