Ubade bin Samit, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik Muhamed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko voli susret s Allahom i Allah voli susret s njim, a ko mrzi susret s Allahom i Allah mrzi susret s njim.” Aiša, radijallahu anha, reče: – Nama zaista smrt nije draga. Na to joj Poslanik, alejhissalatu vesselam, odgovori: – Ne razumije se to tako. Vjernik na samrti bude obradovan Allahovim zadovoljstvom i počastima, i ne bude mu ništa draže od onoga što je pred njim pa želi susret s Allahom, a i Allah želi susret s njim. A nevjernik na samrti bude obaviješten o Allahovoj patnji i kaznama pa mu ne bude ništa mrže od onoga što je pred njim, pa mrzi susret s Allahom, a i Allah mrzi susret s njim.”

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, pripovijeda da je Resulullah, s.a.v.s, rekao: ”Zaista smrti prisustvuju meleki (anđeli), ako je čovjek bio dobar, kažu joj: – Izađi, o ti dobra dušo! Kada izađe duša vjernika presretnu je dva meleka (anđela) i s njom se popnu na nebesa.” Rastavljanje tijela od duše za vjernika je lakše nego za nevjernika.

Bezzar u Musnedu od Ebu Hurejre bilježi da je Resulullah, s.a.v.s, rekao: “Mu’minu na samrti, dodju meleki (anđeli) s posudom u kojoj je miris miska i rejhana i duša izadje poput dlake iz tijesta, kaže joj se: “O ti smirena dušo vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan.” Na takvu se dušu stavi miris miška i rejhana, prekrije se svilom i ode se s njom do mjesta sretnih (illijjun). A nevjerniku, na samrti, dodu meleki s posudom u kojoj je vatra užarena i grubo mu dušu išcupaju. Kaže se: – O dušo pokvarena, izlazi ljuta sa srdžbom na sebi prema Allahovoj kazni i patnji. Takva se duša stavi na vatru užarenu, poklopljena u toj posudi ide do mjesta nesretnih (sidždžin). Kelbi veli: “Melek smrti uzima dušu iz tijela, potom je preda melekima milosti, ako je umrli bio vjernik, ili melekima (anđelima) kazne ako je umrli bio nevjernik.”

Prenosi Ibn Mubarek od Ebu Ejjuba el-Ensarije da je rekao: “Kada se uzme vjernička duša dočekuju je oni Allahovi robovi koji su ranije preselili, a kojima je milost ukazana (stanovnici Ilijjuna), kao što se dočekuje onaj što radosnu vijet donosi. Pohitaju joj, govoreći jedni drugima: – Ostavite vašeg brata dok se ne odmori, bio je u teškoj agoniji. Nakon toga priđu mu i pitaju: – Šta je uradio taj i taj, i šta je sa tom i tom, je li se udala? Kada ga upitaju o čovjeku koji je prije njega umro, rekne: – Umro je (zar nije s vama?) Oni odgovore: – Svi smo Allahovi i Njemu se vraćamo. Otišao je majci propasti, zle li matere i lošeg li odgoja (nismo ga vidjeli jer je otišao tamo gdje se duše muče, postao je stanovnk Sidždžina). Njima se predoče djela njegova (umrlog), pa ako budu dobra, radosni kažu: – Gospodaru naš, ovo je tvoja blagodat Tvome robu, pa mu je učini stalnom. Ako vide loša djela, kažu: – Gospodaru naš, ispitaj svoga roba.” U drugoj se predaji navodi da reknu: – Gospodaru naš, oprosti mu.

Stav ehli sunneta vel džemata o ovom pitanju je da meleki dušu umrlog podignu Allahu, i da je On ispita. Ako je bila od sretnih, kaže im: – Idite sa njom i pokažite joj njeno boravište u Džennetu. Odu sa njom u Džennet za toliko vremena koliko je dovoljno umrlog okupati. Kada umrlog okupaju, i u kefine umotaju, duša se vrati i smjesti izmedu kefina i tijela. Kada ga ponesu na tabutu on čuje razgovor ljudi, onih što spominju njegovo dobro i njegovo zlo. Kada se stigne do kabura i kada se dženaza klanja duša se vrati u tijelo, dodju mu dva meleka(andjela) u grob (kabur) i ispituju ga.

Gospodaru naš, učini nam smrti čas lahkim, kabur prostranim i svijetlim, ispitivanje uspješnim, smiluj nam se i nastani nas u Dženneti firdevsu sa precima i potomstvom našim, u društvu vjerovjesnika, šehida i istinoljubaca, o Ti Koji si od plemenitijih najplemenitiji i od milostivih najmilostiviji. Amin!