Prilozi posjetitelja

Kloni se od mene, pijanico!

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Pogubno djelovanje ružnog ponašanja

Čitajući na vašoj stranici tekst “Blagost i lijep ahlak jednog efendije kao sebeb moje upute”, sjetih se nečega što se desilo u mom životu, što samo potvrđuje koliko je važno da se čovjek lijepo ponaša prema drugima, odnosno koliko čovjekovo ružno ponašanje ili ružan postupak može imati pogubno djelovanje. Naime, tamo negdje poslije rata upoznao sam jednog sredovječnog Bošnjaka koji je bio u srpskim logorima, tjeran na prve linije da kopa rovove, da zakopava mrtve… i poslije svega toga ostale su mu teške traume i noćne more koje su ga proganjale i poslije rata, i kada bi mu bilo najteže, on bi se odavao alkoholu da sebi “olakša” na neki način.

Međutim, imao je jako lijep ahlak, bio je blag i volio je slušati kada se govori o našoj vjeri, tako da sam koristio priliku da mu pričam o islamu i toliko je to volio da je, vjerujem, bio na putu i da počne učiti kako se obavlja namaz. Ali, jedne večeri, kad sam se vraćao kući autobusom iz grada, vidio sam da u autobus ulazi ovaj čovjek, i iz daljine se moglo vidjeti da je pijan, ljuljao se čas na jednu, čas na drugu stranu. Kada me je vidio u autobusu, nasmiješio mi se i krenuo prema meni, ali ja sam ga pogledao pogledom punim prezira i osude da je on to primijetio i sjeo na prvo slobodno mjesto koje je našao. Poslije ovoga naš odnos je zahladnio i nismo se više sretali.

Koliko čovjekovo neznanje, neiskustvo i loš postupak može načiniti štete, subhanallah! Umjesto da tog čovjeka pokušam shvatiti, prijeći preko toga što je pio i nastaviti biti lijepog ophođenja prema njemu, te mu pokušati pomoći da se iščupa iz tog zla i dalje nastaviti savjetovati u pogledu vjere, ja sam na bezobziran način odbio čovjeka od sebe. Često čovjek zaboravi na činjenicu da je do juče i sâm bio u džahilijetu i da je činio mnogobrojne grijehe i da mu se Uzvišeni Allah, iz Svoje dobrote i milosti, smilovao i ukazao na Pravi put i pomogao mu da ostavi mnogo toga što nije dobro, a na drugoj strani mi sami nemamo trunke samilosti i razumijevanja prema grješnicima.

Brat I. E.
__________________

Blagost i lijep ahlak jednog efendije kao sebeb moje upute

Nije li lijep osjećaj biti sebeb nečije upute? Ne moramo ništa posebno učiniti, dovoljno je osmijeh i blaga riječ da bi se nekom smekšalo srce i otvorila prsa ka islamu. Svako sa sobom nosi priču o tome kako je primio islam, kako se vratio pod okrilje vjere. Nerijetko su razlozi nečije upute ljudi koji su za svoj put odabrali lijepo ponašanje, oni koji ne osuđuju, koji razumiju i slušaju. Ljudi koji se ugledaju na Poslanika, sallallahu alejhi ve selem, prakticirajući i oponašajući ga u svakom segmentu života pa i u odnosu prema drugima. Moja priča upravo tako počinje, vrata islama otvorio mi je efendija. Čovjek poznat po dobru, blag i pun razumijevanja, do tada meni nepoznat. Bio je učač rukije.
Nisam imao velika interesovanja za islam, ponekad bih otišao na džumu, na Bajram, ali to bi bilo sve od mog islama.

Jedno jutro vratio sam se pijan, bio sam na rođendanu svoga prijatelja.  Majka i sestre su taj dan trebale ići na rukiju, sa jednom prijateljicom i njenom majkom, pozvale su i mene. U tom stanju nisam uopšte razmišljao gdje idem, nije mi bilo bitno kakav utisak dajem niti sam se stidio svog pijanstva. Čak nisam ni znao šta je to tačno rukija. Došavši u tu kuću, uzeli smo abdest.  Nisam primjetio da me je efendija ružno gledao, čak mi se cijelo vrijeme osmjehivao i lijepo sa mnom razgovarao.  Svojim ponašanjem ostavio je veliki trag na mene. Nisam bio svjestan koliko sam smrdio na alkohol i cigare, a on mi ni u jednom momentu nije dao do znanja da sam u tako lošem stanju. Nego, gledao me pogledom punim topline i milosti, ulijevajući smiraj u moje srce.

Poslije nekog vremena, krenuo sam klanjati ali uopšte nisam osjećao slast namaza. Obavljao sam namaz na nagovor mame i sestre, osjećao sam gadost i pitao se zašto mi to treba. Ono što me pratilo godinama je sjećanje na učača rukije, dobrog efendije. Njegov glas odjekivao je u mojoj glavi, želio sam biti poput njega. Vremenom sam počeo voljeti islam, živjeti islam, disati ga punim plućima. Allahova milost spustila se u moju dušu.

Nakon nekoliko godina, sretoh svoga efendiju. Blagog i smirenog čovjeka, njegovim licem blistao je nur. Sjeli smo i porazgovarali o svemu što se izdešavalo. Rekao mi je da je bio svjestan moga stanja ali me nije htio odbiti, pokušao je uraditi najbolje što može. Da je u kojem slučaju bio grub, osor, da je pokazivao odbojnost prema meni, vjerovatno nikad ne bih bio ovdje gdje jesam, Allah najbolje zna. Pokazao mi je jednu životnu lekciju, a to je da prema ljudima treba biti blag, biti svjetlo koje će osvjetliti njihov mrak. Nikada ne znaš šta može biti sebeb nečijeg primanja islama, zato budimo blagi, budimo oni koji su milost na ovom svijetu.

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH
Close

Prijava gramaticke greke

Slijedeci tekst ce biti poslat administratorima stranice: