Moj povratak islamu

Moj djed bio je hafiz, a nena je nosila feredžu, tako da mogu reći da su neki članovi moje porodice bili u islamu. Kao dijete, osjećala sam tu povezanost sa islamom. Kad bih nekog čula da opsuje, to bi me naljutilo. Jednom prilikom moj mali brat je opsovao, ne znajući ni šta to znači, a sam ga za kaznu zatvorila u kupatilo. Moj otac je znao dosta o islamu, dosta i sura, čak mi je pričao da ima čudne snove i tako je i dan-danas. Međutim, nikad nije klanjao, ali, iako se odao alkoholu, slao nas je u mekteb. Moja braća nisu pokazivala neku veliku želju da odlaze u mekteb, ali ja jesam, srcem sam osjećala da to želim. Za Kur’an sam čula da postoji jer mi je djed bio hafiz, ali mi nismo imali Kur’an niti su mi roditelji govorili o njemu. Za Poslanika sam samo čula, ali oni su samo malo znali o poslaniku. U ilmihalu sam čitala ono malo što je pisalo o njemu, voljela sam mevlud.

Poslije smo odselili u inostranstvo. Otac se posvetio dunjaluku, nisu vodili računa o namazu, jedino kad bi nastupio ramazan, majka bi me privoljela da postim i da klanjam, ali samo u tom mjesecu. Nakon izvjesnog vremena došla sam u Bosnu kod svoje nene, s majčine strane. Poslije sam se udala za svog sadašnjeg supruga. Tad mi nije bilo bitno da li pije i kakve je naravi, nisam obraćala toliko pažnju na njegov ahlak. Njegovi su psovali, postili su, ali nikad nisu klanjali kad su postili. Meni je to bilo čudno, mada iskreno ja tad nisam postila, ali kad sam se odijelila, počela sam pomalo da klanjam, ne svaki namaz, ali klanjala sam. Nisam znala kako se klanjaju svi namazi pa sam preko nekog malog ilmihala učila. Nakon nekoliko godina napustila sam to mjesto i vratila se sa suprugom u njegov rodni kraj. Kada sam poslije nekoliko godina ostala trudna, klanjala sam svaki vakat. Tada nas je posjećivao amidžić mog supruga i pričao nam o Kur’anu, a u meni se javljala sve veća želja za Kur’anom.

Jednog dana on mi je donio Kur’an s prijevodom i počela sam čitati. Osjećala sam slast. Dok sam čitala, u mnogim ajetima nailazila sam na dosta toga što je bilo zabranjeno, a što smo radili i ja i moja porodica. U tim trenucima počeo je moj povratak Allahu i sve više me vuklo da čitam. Svaki put kad bih pročitala ajet u kojem se spominje Džehennem ili Džennet, moje bi tijelo prožimali trnci i počela bih plakati. Dva puta sam pročitala prijevod i dosta sam toga zapamtila iz Kur’ana.

Jedne večeri, dok sam spavala, u snu sam vidjela Kur’an: zatvoren, korice zelene boje, a Kur’an lebdi. Najedanput se otvori i vidjeh arapska slova, a poslije treće noći neko u snu me posjetio i ispitivao me koje sam vjere, ko je moj Gospodar, ko je moj poslanik. Sve sam mu rekla.  Nakon porođaja, stalno sam razmišljala o tim snovima. Kad sam saznala da mi jedno dijete neće biti potpuno zdravo, dovila sam Allahu da podari, ako je suđeno da moje dijete bude sa posebnim potrebama, da to onda budu male posljedice i da mi Allah podari kćerku i ovom djetetu blagu narav, i da ih blagoslovi. Allah je moje dove primio. Od tada se moj iman još više učvrstio i sve više sam bila zahvalna Allahu na tome.

Nakon svega, sve sam više razmišljala o svom snu. Pošto sam imala dijete sa posebnim potrebama, svakog dana vodila sam ga u školu u grad, i tada se sjetim da pitam u Islamskoj zajednici za učenje sufare. I uključila sam se da učim, a i svog sam sina vodila da klanja. Sa radošću sam učila sufaru, koju sam brzo naučila. Dok sam išla u džamiju, osjećala sam neki mir i spokoj. Klanjala sam namaze osjećajući veliku pokornost i poniznost prema Allahu. Sve više sam se mijenjala.

Jednom prilikom jedan moj komšija donio je islamske knjige Osnove vjerovanja i Žena u okrilju islama. Čitajući, pokušavala sam izbaciti sve što sam uvidjela da je loše u mom životu. Mom suprugu to se toliko nije svidjelo, smatrao je, a to i dan-danas smatra, da me džamija promijenila i govorio je da se kaje što mi je dozvoljavao da odlazim. Poslije sam od drugog komšije donijela još knjiga. Najveći utisak na mene je ostavila knjiga o poslanicima i knjiga Put na ahiret u kojoj se opisuje smrt i svijet u berzehu i tad sam odlučila da ću da stavim hidžab i da nisam potpuna bez njega. Moj suprug se protivio tome, ali ja sam se pokrila, elhamdulillah.

Sad imam želju da obavim hadž. Toliko plačem i toliko želim da posjetim mjesto gdje je bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Moja želja i nijet da obavim hadž toliko je jaka da ne mogu opisati. Kad vidim da neko ide na hadž, moje srce zatreperi i ne mogu suzdržati suze.

Tekst poslala sestra D. S.