U jednom od tekstova kojeg sam napisao poodavno, govorio sam o odnosu poslodavca prema radniku, te sam u tom tekstu upozorio na određene greške i neispravne postupke poslodavaca prema radnicima. Stoga se duboko nadam, da će oni koji budu čitali ovaj tekst to imati na umu, i da prvi komentari na ovaj tekst neće biti baš o tome kako poslodavci zakidaju radnike, zaboravljajući da sigurno ima mnogo radnika koji zakidaju poslodavce, i da je od pravde i morala ukazati i na tu stvar.

Treba znati, da kao što ima radnika koji se žale na svoje poslodavce, isto tako ima i poslodavaca koji se žale na svoje radnike.

U ovom tekstu želim da ukažem na nekoliko veoma bitnih pitanja vezanih za odnos radnika prema poslodavcu, a sve to u želji da olakšamo sebi ovodunjalučki život i da spriječimo sve što bi moglo ugroziti postizanje sreće na onom svijetu.

Radnik treba da sa najvećim emanetom i povjerenjem obavlja posao kojeg radi kod poslodavca i da voli svome poslodavcu ono što voli i sebi. Pa kao što bi volio, kad bi on bio poslodavac da su njegovi radnici odgovorni prema poslu, tako će se on identično ponašati prema svome poslodavcu i prema povjerenom mu poslu.

Radnik treba da se sa najvećim emanetom i povjerenjem odnosi prema poslodavčevom imetku. Ne smije uzimati niti trošiti od njegovog imetka ništa, osim ono za šta dobije dozvolu. Slušao sam svojim ušima da je bilo učenjaka današnjice, koji kada su obnašali neku funkciju na fakultetu, da sa olovkom koju dobiju od fakulteta nisu dopuštali drugima da u privatne svrhe zapišu tom olovkom čak i broj telefona.

Veoma često se dešava da ljudi koriste poslodavčevu imovinu u privatne svrhe, pa ćemo vidjeti da ljudi automobil firme, bez saglasnosti poslodavca koriste za obavljanje ličnih poslova. Slična je situacija i sa printerima, laptopima, kompjuterima, alatom, i mnogim drugim stvarima koje nisu radnikovo vlasništvo, već su vlasništvo poslodavca.

Slušao sam od učenika šejha Usejmina da on kada je bio predavač na fakultetu, na poseban papir vodio je veoma preciznu evidenciju o broju minuta koje je kasnio na početak časova tokom mjeseca, potom bi na kraju mjeseca to dostavio direkciju da mu to ne obračunavaju i da mu za to ne daju platu.

Nerijetko se dešava da se ljudi prema državnoj imovini odnose na neispravan način, pa ćete ih vidjeti da mnoge stvari iz fabrike, firme, državnog sektora, koriste za obavljanje ličnih poslova, što je neispravno i zabranjeno. A da ne govorimo da je otuđivanje i uzimanje poslodavčevog imetka, pa makar to bio i državni imetak, strogo zabranjeno, ali nažalost, to je postala normalna stvar za mnoge radnike. Toliko je događaja iz historije islama iz kojih vidimo kako su pravedne halife i oni nakon njih pazili na državni imetak, toliko da su se bojali da osjete miris uskladištenih namirnica prilikom ulaska u državnu blagajnu.

Radnik treba da se pridržava uvjeta na koje je pristao prilikom zapošljavanja; radno vrijeme, pauze, čuvanje poslodavčeve imovine, čuvanje poslovne tajne, preciznost u obavljanju posla, iskrenost i ukazivanje na sve što bi moglo da ugrozi poslodavca i njegovu imovinu. „Vjera je iskren odnos.“ (Hadis)

Nerijetko ljudi miješaju dva pojma: islamsko bratstvo i ozbiljnost u poslu, pa misle da ako mu je poslodavac neko ko praktikuje vjeru ili neko ko je njegov poznanik, to znači da: može kasniti na posao, biti neodgovoran, poigravati se sa poslodavčevim imetkom, bez dozvole produžavati pauze na poslu pa makar se radilo i obavljanju dobrovoljnih ibadeta, što je opet neispravno poimanje i bratstva a i odnosa između poslodavca i radnika.

U osnovi i samo islamsko bratstvo poziva tome da se obje strane paze međusobno. Ne samo da od poslodavca tražimo da on praktikuje islamsko bratstvo tako što će poštediti radnika i dati mu privilegije, već i radnik treba da se bratski odnosi prema poslodavcu, odgovornim obavljanjem posla, čuvanjem njegove imovine te iskrenim odnosom prema njemu.

Prema poslodavcu radnik bi se u osnovi trebao odnositi iskreno i sa zahvalnošću. On je taj koji je insanu pružio mogućnost da zaradi egzistenciju sebi i svojoj porodici. „Nije zahvalan Allahu onaj ko nije zahvalan ljudima“ (Hadis)

Osnova je da i radnik i poslodavac treba da se drže i pridržavaju uslova koje su postavili jedni drugima prije stupanja u radni odnos. „Muslimani se pridržavaju uvjeta koje su postavili jedni drugima.“ (Hadis) Shodno tome, i poslodavac i radnik treba da se maksimalno trude u ispunjavanju dogovorenog.

To što čovjek ima radnu obavezu putem koje zarađuje opskrbu, a ponekada je to i naporan posao, to mu ne daje za pravo da gibeti i ogovara svoga poslodavca, niti da mu laže, da ga vara, da bude neiskren prema njemu.

To što poslodavac može lakše zakinuti radnika i nanijeti mu nepravdu, jer mu je on nadređen, nikako ne isključuje mogućnost da radnik zakine poslodavca, na način što neodgovorno radi, neispravno koristi njegovu imovinu, otuđuje njegov imetak, otkriva poslovne tajne. Stoga se treba čuvati da ne bude od onih koji su tokom posla zakinuli svoga poslodavca.

Kada bi se radnici prema poslodavcu odnosili iskreno, odgovorno, ispunjavali svoje obaveze, čuvali njegovu imovinu kao što čuvaju svoju, savjetovali ga u pogledu onoga što bi moglo ugroziti njegovo poslovanje, duboko sam ubijeđen da bi se i mnogo poslodavci na bolji i korektniji način odnosili prema radnicima.

Islam je savršena vjera.

Jasno i pravedno definiše odnos poslodavca prema radniku, kako što jasno i pravedno definiše odnos radnika prema poslodavcu. Onda kada se ovi parametri zapostave logično je da će doći do nereda.

Kada poslodavac bude zakidao radnike logično je za očekivati nezadovoljstvo radnika i njihov neiskren odnos prema njemu, njegovoj imovini i prema poslu kojeg obavljaju. Kao što je logično da će se i poslodavac neiskreno odnositi prema radnicima kada vidi da ga varaju, zakidaju, lažu.

Zato, živite islam u svom životu, živjet ćete sretno i zadovoljno na dunjaluku prije ahireta.

Priredio: Pezić Elvedin