Slava i bogastvo me nisu učinili sretnim

Zovem se Se’id Ez-Zijani i odrastao sam u muslimanskoj porodici. Kada sam dosao u period puberteta sanjao sam – kao i ostali moji vrsnjaci tada – o tome kako cu postici dvije stvari, koje sam tada smatrao veoma vaznim: ugled i bogastvo. Tragao sam za srecom i pokusavao doci do nje na bilo koji nacin. Poceo sam sa radom na marokanskom radiju, relazirajuci manje priloge u pauzama izmedju nekih programa. Zatim sam uznapredovao i poceo realizirati posebne programe, stekavsi tako dobro iskustvo na tom planu.

Nakon toga sam se prebacio na televiziju. Tu sam postepeno napredovao, sve dok nisam dostigao stepen prvoklasnog urednika – sto je najvise do cega moze dospjeti radnik na televiziji. Pripremao sam emisije vijesti, te mnogobrojne i raznovrsne zabavne programe za omladinu. Tako sam stekao veliku popularnost kakvu niko prije mene nije imao. Moje ime su svi spominjali, a moj glas se cuo u svakoj kuci.

Ali, pored tog ugleda, ja nisam bio sretan. U dusi sam se jako tjeskobno osjecao, pa sam rekao sam sebi: Mozda cu srecu pronaci u muzici. I stvarno, ugled na radiju i televiziji mi je pomogao da u toku jednog tv-programa izvedem jednu kracu pjesmu. Ona mi je otvorila vrata u svijet muzike. Tako sam usao u svijet muzike, postigavsi ubrzo i na tom planu veliku popularnost. Na trzistu su se pojavile hiljade muzickih kaseta sa mojim glasom.

Medjutim, i pored svega toga, ja sam i dalje bio jadan i nesretan i osjecao sam dosadu i tjeskobu u grudima. Zaista Allah, dz.s., govori istinu kada kaze: “Onome koga Allah zeli da uputi – On srce njegovo prema islamu raspolozi, a onome koga zeli da u zabludi ostavi – On srce njegovo stegne i umornim ucini kao da cini napor da na nebo uzleti.“

Tada sam sebi rekao: Glumci i glumice su sretni! – pa sam htio da i ja ucestvujem u toj sreci. Zato sam se prebacio u glumu. Ubrzo sam postao prvorazredni glumac, ucestvujuci u svim projektima samo kao glavni junak. I zaista, bez pretjerivanja, postao sam istaknuta licnost u drzavi: vozio sam se u najskupljim i najkomfornijim autima, a nosio sam samo skupocjenu odjecu. Drustveni status mi je bio vrlo visok, tako da su mi prijatelji bile najpoznatije licnosti, emiri i drugi. Isao sam od dvorca do dvorca, a vrata su mi se otvarala kao da sam ja vlasnik tih dvoraca. Medjutim, ipak, osjecao sam da nisam ostvario srecu kojoj sam tezio.

I tako jednog dana, jedan novinar je uzeo od mene poduzi intervju. Izmedju ostalog, pitao me je: “Gospodine Se’ide ez Zijani, koincidencija je da vase ime oslikava vas zivot: vase ime je Se’id (sretan), a vi i jeste sretni. Sta kazete na to?”

Ja sam mu odgovorio: “U stvari, ono sto mislite ti i drugi ljudi, zaista nije tacno. Ja nisam sretan u svome zivotu! Moje ime je jos nepotpuno, jer je ono u stvari Sa’j (sto ostane od toga imena kada mu se odbije harf D, i tada znaci: trud). Ja se jos trudim i trazim to posljednje slovo D, kako bi se upotpunilo i moje ime i moja sreca. Jos ga nisam nasao, ali kada ga pronadjem, javicu ti to.” Taj intervju sam dao kada sam bio na vrhuncu slave i bogatstva.

Zatim su prolazili dani, mjeseci, godine… Imao sam starijeg brata koji je odavno zivio u Belgiji. Bio je prosjecan covjek, samo sto se od mene vise pridrzavao vjere i vjerskih propisa. On je u Belgiji naisao na neke islamske aktiviste, koji su utjecali na njega pa se jos vise vratio vjeri. Razmisljao sam o jednoj turneji po Belgiji u okviru koje bih mu ucinio kurtoaznu posjetu, a zatim nastavio svoje putovanje sirom svijeta.

Tako sam otputovao u Belgiju i posjetio svoga brata. Medjutim, potpuno sam se iznenadio njegovim drugacijim izgledom i novim nacinom zivota i, sto je najvaznije, srecom koja je zracila iz njegove kuce i njegovog zivota. Sve sto sam vidio ostavilo je snazan dojam na mene. Uz sve to, zadivio sam se cvrstim vezama koje su vezivale muslimansku omladinu u tom gradu. Oni su me prigrlili, docekali na najljepsi nacin i pozvali me da prisustvujem njihovim skupovima i sastancima, kako bi ih dobro upoznao.

Odazvao sam se pozivu, jer sam se osjecao cudno dok sam sjedio s njima. Osjecao sam veliku srecu koja me je ispunjavala, a koju prije toga nikad nisam osjecao. Nakon odredjenog vremana produzio sam vizu kako bih se nastavila ta sreca koju do tada ne nadjoh gdje god da sam za njom tragao.

Tako sam uz te vrjedne ljude osjacao srecu, koja se svakodnevno povecavala, a tjeskoba, brige i nespokoj su se stalno smanjivali, sve dok mi se dusa nije ispunila svjetlom imana i dok nisam spoznao put ka Allahu, s kojeg sam bio skrenuo zajedno sa svojim kapitalom, bogastvom i ugledom.

Tada sam shvatio da sreca nije u tim prolaznim vrijednostima, nego u pokornosti uzvisenom Allahu: “Onome ko cini dobro, bio muskarac ili zena, a vjernik je, MI CEMO DATI DA PROZIVI LIJEP ZIVOT, i, dosita cemo ih nagraditi boljom nagradom nego sto su zasluzili.” (En-Nahl, 97)

“A onaj ko se okrene od sjecanja na Mene, TAJ CE TESKIM ZIVOTOM ZIVJETI i na Sudnjem danu cemo ga slijepa ozivjeti.” (Taha, 124)

Nakon sto sam kod brata ostao vise od dvije godine, poslao sam pismo onom novinaru koji me je pitao o sreci, i napisao mu: “Es-Selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu! Zelim te podsjetiti na intervju u okviru kojeg si me upitao o sreci. To se desilo tog i tog datuma. Odgovorio sam ti tako i tako i obecao ti da cu ti javiti kada pronadjem slovo D u svome imenu. Pa eto, zadovoljstvo mi je i cast obavijestiti te da sam konacno nasao slovo D, s kojim sam upotpunio svoje ime. Nasao sam ga u vjeri islamu, te sam tako uistinu postao sretan.”