Upozorenje na fondaciju “Sulejmanija” tzv. Sulejmandžije na Balkanu / Ispovijesti bivših učenika

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Moj boravak kod Sulejmanija prve 3 godine srednje škole u Novom Pazaru.

#SULEJMANIJE su još jedan od sufijskih zabludjelih pravaca koji kriju svoju akidu-vjerovanje i svoj menhedž-pravac pred širim masama, već to iznose samo onima koji uđu u njihove domove, a to su uglavnom momci koji pođu u srednju školu u nekom od gradova i onda kada uđu u njihove internate zbog jeftinog konaka i besplatne hrane, onda oni počnu da ih truju sa svojim zabludama nakon što im prvo pojasne stvari oko kojih se slažemo, a to je obavljanje namaza, post ramazana itd., nakon toga kreću sa svojim posebnim ibadetima koji su zasnovani na slabim ili izmisljenim hadisima.

Prvi ibadet koji nema utemeljenja u Kur’anu i sunnetu je zikr na jedan poseban način. Uobičajen je srijedom, tada bi se okupili u halke i onda su se učile određene sure i zikrovi. Bilo je određeno koliko se puta uči sura Ihlas (1000 puta shodno broju prisutnih u halki podijelilo bi se koliko će ko puta da prouči), nakon toga bi još nešto učili i zajedničku dovu na kraju. Zikr nije poput klasičnih sufijskih zikrova da se uči naglas već se tiho učilo. Običaj je bio da se glava pogne ka srcu i da se ‘povežemo’ sa hazreti ustazom Sulejmanom Hilmi Tunahanom(njihov šejh), a onda on sa onim imamom koji je bio prije njega od kojeg je kao naslijedio ovaj zikr, i sve tako do ebu Bekra, radijellahu anhu, a on sa Poslanikom, a Poslanik sa Allahom, i tako dobijajući nur od Allaha. I govorili bi nam efendije da pogledamo sliku ustaza Sulejmana na internetu i da ga onda zamišljamo dok zikrimo kako bi bili skrušeniji u zikru. I ovo je njima poseban ibadet.

Ovo dokazuju izmišljenim ‘hadisom’, a to je priča da je ebu Bekr kad je bio sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, u pećini Sevr, kada su pošli put hidžre rekao je ebu Bekru da priđe i on je prišao i seli su i spojili kolena uz kolena i on ga je podučio ovom zikru, pa su oni zikrili na spomenuti način i tako s’kolena na koleno preko 31og imama do ustaza Sulejmana se prenio ovaj način zikra.

Drugi ibadet jeste namaz za kojeg postoji jako slaba predaja, i učenjaci hadisa smatraju da taj namaz nema osnove, da ne može da se radi po toj predaji u kojoj je spomenut, a to je tesbih-namaz, za koji su govorili da ko ga bar jednom u životu obavi, biće mu oprošteni grijesi. I on se takođe obavlja na svojstven način, učio se jedan od nama poznatih zikrova i na kijamu i na ruku’u i na sedždama, a još način obavljanja tog namaza ne omogućava ti skrušenost zbog brzine učenja. Vrijeme tog namaza je bilo nedeljom kad učenici dolaze posle vikenda i često bi dobijali kritike svi koji ne dođu na taj namaz.

Treći od ibadeta jeste petkom nakon sabaha, jedan od efendija bi učio neke zikrove i dove koje tada zbog nepozanvanja arpaksog jezika nismo razumjeli, i to je od stvari na koje su nas primoravali da prisustvujemo, a svima je to bilo čudno.

Još jedna opasna stvar jeste govor jednog od efendija da Allah ne može bez svojih evlija pomagača, već mora da ima pomagače koji su mu u službi i koji će ga izvještavati o nekim stvarima koje On Uzvišeni ne znam, da nas Allah sačuva ovakvog govora, da nas Allah sačuva širka.

Također, sve namaze a puno puta i džume smo obavljali u internatu, iako nam je džamija bila na 50 metara od internata i još nekoliko džamija su nam bile u blizini, ipak smo namaze obavljali tu u mesdžidu internata.

Takođe jednog ramazana sam boravio u internatu zbog ramazanske prakse u jednoj od džamija, tada je jedan efendija bio u itikaf u internatu, i to je kod njih adet da neki efendija boravi u itikaf u internatu.

I ovo su braćo neke stvari koje samo tada vidjeli, sta se još praktikuje, ne bih mogao detaljno da objasnim jer neke stvari tada nisam razumeo, kao što je zikr koji imaju četvrtkom, taj zikr bi po nekad organizovali u Tutinu kad bi išli četvrtkom u njihovom internatu kojeg tamo imaju dok u Pazaru toga nije bilo.

Takođe želim da spomenem da smo nakon prve godine boravka u internatu, imali ekskurziju u Turskoj da posjetimo i vidimo rad tog džemata.

Moram reći da su bili jako gostoprimljivi prema nama, lijepo smo dočekani u svim domovima u kojima smo bili u toku tih 10 dana boravka u kojima je vladala posebna disciplina, ali i tamo kao i u N. Pazaru smo vidjeli da se praktikuju svi ti ibadeti koji nemaju osnove u Islamu. Takođe jako čudan susret je bio sa glavnim predstavnikom ovog džemata Ahmet Arif Denizolgun(unuk Sulejmana kako su nam rekli) u glavnom internatu po imenu Imranija. Svi smo bili obučeni u odijela po naredbi, samo par momaka nisu imali odijela već pantalone na peglu i košulje sa kratkim rukavima, pa su efendije koji su nas vodili u tu posjetu, a posebno glavni efendija našeg internata toliko bio naljutio na te momke da to ne mogu da opišem, a sve iz razloga kako da idemo pred Ahmet abijem tako nepristojno obučeni. Iako je bio običaj da svi nose plave kapice, kad se ide kod njega skidaju ih svi, efendije su drhtale u tom susretu sa njim, kao da idu kod nekog ko će da ih baci u tamnicu ili da ih bičuje.

Takođe smo išli na kabur Sulejmana Hilmi Tunahana, i tamo su mu pored Fatihe učili jos neke sure u i zikrove uspostavljajući vezu sa njim. Onda smo išli na kabur Juša’a, i tamo su bili zikrovi i dove kod kabura.

Nuđeno nam je i da idemo u tekamul, na dopunsko učenje na taj njihov fakultet 3god. a da ćemo kada se vratimo imati posao efendije u njihovim internatima. I ovo za posao nije neistina, svako ko završi tamo može ako hoće da radi kao efendija u njihovim internatima. Na veliku žalost nekoliko naših momaka je otišlo i završilo tu njihovu školu.

A njihovo shvatanje novotarija u islamu je klasična priča jednog neukog insan, a to je da dođe i kaže; pa i telefon je novotarija, nije bio za vrijeme Poslanika, tako i ovi naši zikrovi koji nemaju svugde, to su lijepe novotarije kao i telefon i auto i mnoge druge stvari.

Ovo je ono što mi je ostalo u dobrom sjećanju.

I još jedna stvar, njihov internat u N.Pazaru postoji preko 10 godina, i to je kako su nam tada govorili jedam od 6 hiljada internata koje oni imaju što u tursku što mimo turske. A kada smo bili na ekskurziji, upoznali smo nekoliko naših ljudi sa pešteri koji su davno otišli tamo a koji su finansijeri tog džemata.

Hvala Allahu koji me je uputio da shvatim i prihvatim put Kur’ana i sunneta sebetom neke braće i sebetom naših šejhova Seada Islamovića i Esada Mahmutovića, Allah ih sačuvao i poživeo, na čijim sam dersovima naučio šta je tevhid a šta širk i šta je sunnet a šta novotarija, i halal i haram, i da je ovo jedna velika zabluda.

Pa je jako je bitno da se i institucije Islama na našim prostorima pozabave ovima i njima sličnim, da progovore protiv njihovih zabluda i da im ne dadnu prostora za djelovanje.

Molim Allaha da nas sačuva zablude koja dolazi sa ovim ljudima i sa drugima mimo njih.
Zejd Dolovac

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Sva zahvala pripada Allahu Uzvišenom. Neka je salavat i selam na našeg Poslanika Muhammeda i njegovu časnu porodicu i vjerne ashabe.
U ovom tekstu želim da iznesem svoje iskustvo iz džemata Sulejmanija u kojem sam boravio skoro godinu dana u Sarajevu. Želim da upoznam javnost o tom džematu, na kojem principu rade, kako i šta rade. Džemat ima 15-tak internata u BiH.
Ja, kao vjernik u Allahovu vjeru imam dužnost da javnost upoznam sa ovom organizacijom ko su, šta su i kako rade, jer sam tu boravio.
Kada sam završavao srednju školu, predstavnici fondacije „turk-bošnjak“, tj. džemat Sulejmanije na čelu sa direktorom Bilalom Jan Balcijem posjetili su našu školu i priredili nam prezentaciju, nama kao maturantima, nudeći nam školovanje u Turskoj. U toj prezentaciji istakli su da imaju svoje internate po cijelome svijetu, što je i tačno , dodali su da im je cilj da u BiH imaju preko 50 internata, što im uspijeva, već imaju 15tak domova.
Nama su ponudili, da studiramo u Turskoj ilahiyat tj. Islamske nauke, da besplatno boravimo u njihovim internatima, ali prije toga da boravimo u Sarajevu ( šest mjeseci )kako bi usavršili turski jezik i dolaskom u Tursku bili spremni za predavanja.
Zvučalo je jako primamljivo. Dobili smo brošure na kojima piše da nakon godinu ipo do dvije godine studiranja, dobivamo zagarantovan posao, da možemo raditi kao odgajatelji u njihovim internatima, ili kao imami u džematima.
Kazali su nam da su u suradnji sa IZ, da se studij vrednuje isto kao i u Bosni . Kazali su da svoje svršenike šalju na službu u naše džemate, gdje naši imami ne mogu sami sve raditi, ako imaju npr.previše djece u mektebu.
Poslije izlaganja naš profesor nam je rekao: “Ne znam koliko vam je to sigurno i slabo znam o organizaciji, ali eto ako je neko zainteresovan neka proba“. Svi znamo kakva je danas situacija u cijelom svijetu a pogotovo u našoj državi, kako je teško doći do posla,a oni nude zagarantovan posao, besplatno školovanje. I tako, nas nekoliko učenika, odluči da pristane na njihovu ponudu.
Otišli smo u Sarajevo, bilo je tu još momaka, neki su završili medrese, neki tehničke škole, ali je bilo i djece iz osnovne škole. Kada smo pitali za njih, rekli su nam da su to djeca slabog imovinskog stanja i da borave u njihovim internatima za vrijeme školovanja, da imaju stipendije, tj. da borave u internatu besplatno i da imaju hranu.
Bilo nas je 20-tak momaka, koji smo došli na studiranje. U internatu smo učili turski jezik, ilmihal, sufaru, Kur’an, tedžvid i neke knjige uključujući svu gramatiku na arapskom jeziku. Kroz predavanja su nam spominjali „tekamul“, kako bi smo nakon usavršavanja ovdje otišli u Tursku na „tekamul“.

Nikad čuli, začuđeno upitasmo šta je „tekamul“, a odgovoriše da tu nastavljamo školovanje poslije usavršavanja ovdje. Navodno se na tekamulu uči tefsir, arapski, pedagogija itd., uglavnom uči se vjera. Pitao sam zar nije ilahiyat(islamski fakultet), rekli su nam da je to državni fakultet, i da ima tu puno harama, uglavnom negativne stvari, i da ćemo mi učiti na tekamulu, da je to najbolja škola koja trenutno postoji.
Svidjelo mi se što pomažu našu djecu, uče ih vjeri, kako treba da klanjaju,sufaru itd.
U početku mi je bilo začuđujući zikr koji čine, jer nisam imao priliku prije da činim ili vidim nekog da čini taj zikr. Kada sam pitao jednog odgajatelja da mi nešto kaže o tom zikru, rekao mi je da sad ne treba to da pitam, jer, doći će vrijeme kada ću znati šta znač taj zikr, kako i zbog čega.
Zikr se zove“rabita“. U tom zikru se uči fatiha, ihlas, salavati po nekoliko puta, tu nema ništa što nije u redu, osim na kraju kada onaj koji predvodi zikr kaže :“rabota šerif“, tada oni koji čine taj zikr zamišljaju šejha Sulejamana Hilmi Tunahana koji je davno preselio na bolji svijet. Zamišljaju ga u Istanbulu u nekoj džamiji, sjede ispred njega i šejh koji prima nur od prijašnjih evlija , koja dolazi od Gospodara, preko Poslanika, evlija do tog šejha i on je prenosi ovim što čine taj zikr i kao čiste ih od grijeha.
Prilikom jednog sohbeta Bilal Jan Balci, predsjednik fondacije je rekao da moramo imati posrednika,da ko nema posrednika biva kafirom. Da bi činio taj zikr, rabitu moraš prije dobiti od nekog od tih koji je već imaju. Kazivali su da ko nema rabitu neće ući u džennet. Također, kažu za Sulejmana Hilmi Tunahana da je mogao sve raditi/činiti što je i Poslanik mogao.

Prilikom njihovih predavanja kada spominju Allaha,kažu: “hazreti Allah“, ne znam da li je to ispravno, pa bi zamolio našu ulemu da se ovim pitanjima malo pozabavi.
Također, oni sve namaze obavljaju u mesdžidu koji je u sklopu internata, čak i džumu namaz. Kada sam razgovarao sa jednim bivšim muftijom, rekao je da sigurno nemaju dozvolu za svoj mesdžid, da mogu dobiti dozvolu od IZ da imaju internate, ali mesdžid zaseban ne. Da bi boravio u internatu ili htio da ideš u Tursku, da učiš, na tom tekamulu moraš da radiš kako kažu. Što bi se reklo kod nas u Bosni, evo ti sve ,ali ćeš igrati kako ja sviram.
Kada su bili jednom studentu u zijaretu koji je obavljao ramazansku praksu, ponudili su mu ovaj način školovanja, i obećali su mu platiti od sebe da djecu podučava vjeri. Ali obećani novac nije dobio. Što se tiče hrane u internatu, kada su dolazile zvanice,kada su bili sastanci, hrana je bila ekstra, ali mi kao učenici, studenti u domu, jeli smo bukavlno svašta, npr. hljeb star po nekoliko dana, često nije bilo namirnica, pa je riža gotovo svaki dan bila glavna na meniju. Dva puta sedmično, dva učenika u pratnji jednog odgajatelja išli bi na pijacu i obilazili bi tezge , pitajući prodavače da li imaju da nešto halale za učenike iz turskog doma. Tako da se većinom preživljavalo od merhametli Bošnja.
Pitao sam mnoge alime o tom džematu ili organizaciji, dobio sam odgovor da treba što dalje od njih.

Jedne prilike učili smo iz Kur ‘ana sa medinskom štampom, ili oni sa prevodom od Besima Korkuta, Bilal Jan Balci je ušao na ders i rekao da ne učimo iz tih Kur ana, da su neispravni,tj. da su puni grešaka, da su ti Kur’ani iz Britanije otišli za Medinnu, pa ih ovamo „vehabije“ donose u Bosnu. Kada sam pitao da nam ukažu na jednu od tih grešaka, Osman Soymaz koji je držao ders Kur’ana je rekao da nam ne može trenutno naći grešku, ali je sav baziran na greškama. I Bilal Can Balci je rekao da Kur’ane s Medinskom štampom sakupljaju u vreće pa će ih zapaliti.
Još su nam rekli kada smo tek došli, da ne smijemo imati djevojke ili ženiti se, dok ne dobijemo dozvolu od glavnog u domu tj, Bilala. Da prvo moramo završiti tekamul i kada se odlučimo za ženidbu da pitamo Bilala. Ukoliko nam on dozvoli, možemo, ako kaže da ne možemo ili nije nam još vrijeme, da ne smijemo.

Često obilaze neke naše džemate oko Kaknja i Zenice, i drže predavanja po tim džematima, dijele ljudima rabitu. Takodjer je Bilal Yan Balci rekao da su u dobroj saradnji sa Perzijskim koledžom, da ih često posjećuju i da također na koledžu svi imaju rabitu.
Nisu nam dali da namaze obavljamo u džamiji kralja Fahda, rekli su nam da tamo idu samo vehabije.

Većinom oni uzimaju djecu koja su slabijeg imovinskog stanja, koja nisu dovoljno upućena u vjeru, koja su jednostavno primorana na to, a i oni koji nisu, pa svima danas dobro dodje neka pomoć, stipendija i sl.
Ja koji imam iskustvo iz tog džemata, iskreno ne bih preporučio nijednom studentu, školarcu, da boravi u tom džematu ili organizaciji. Pogotovo onima koji nisu dovoljno upućeni u vjeru. Mi ovdje u Bosni imamo islam elhamdulillah stotine godina, imamo naše imame, efendije, koje uče našu djecu.

Rusmir Čelebić
Semin Pamić
Čazim Hercegović

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: