Prilozi posjetitelja

Iz tmina na svjetlo (Priče naših posjetitelja)

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Oduzeti sebi život, bila je to odluka koja me jako usrećila, čvrsta odluka, ustala sam da to napokon učinim, sva radosna i poletna, nisam bila tužna, bila sam sretna, mislila sam da ću napokon imati kontrolu nad sobom, učinit ću to! Doći će mir, zaspat ću zauvijek i moje srce više nikad neće patiti… I kako sam ustala da pronađem štrik za veš koji će mi pomoći, tako sam čula vrisak u glavi: “Oni koji počine samoubojstvo zauvijek će biti u Džehennemu.” Glas je bio oštar i jak i zazvonio je u glavi da sam od straha sjela. Džehennem, da li to postoji…

Još kao dijete bila sam plašljiva i emotivna, mislila sam da je moje srce možda preveliko za moje tijelo pa zato mnogo osjeća i da će, kad naraste moje tijelo, postati srazmjerno mome srcu ili obratno, pa ću se osjećati u normalnom omjeru. Međutim, ja sam rasla, ali moje srce bilo je sve osjetljivije i naivnije. Nisam znala kako da ga zaštitim i kako da prestanem plakati… Već sa trinaest godina osjećala sam veliku tugu koja je nadolazila, svaki dan sve više i više, ali nikome to nisam pričala. Svoju tugu i umor pripisala sam tome da sam imala teško i neobično djetinjstvo i tome da sam odrasla bez roditelja i da živim kod rodbine, da sam zbog toga drukčija i osjetljivija. Vrijeme je prolazilo i došla je i ta srednja škola, jedva sam čekala da upoznam gradsku raju i s njima se uklopim, možda bi me oni više razumjeli u stilu oblačenja i rock’n roll muzike i čitanju knjiga. Možda nađem neku dušu sličnu meni koja će me razumjeti.

U početku sam se odlično uklopila i primijetila sam da me svi nazivaju lijepom, nisam prije tako bila primijećena, nakon toga postala jako popularna svojim neobičnim izgledom i mislila sam da je to pozitivna stvar, postala sam djevojka. Nisam ni slutila da su oči vukova upereni u mene i koliko je izazova ispred mene. Nedugo nakon toga samo sam željela da postanem nevidljiva, svaki moj korak bio je osuđivan i praćen, nekad ismijan, nekad pohvaljen. Došle su i nove školske obaveze koje jednostavno nikako nisam uspijevala stići, trudila sam se, ali sam dobivala samo loše ocjene, u društvo se nisam mogla uklopiti nikako, noćima nisam mogla spavati, a danima sam samo plakala, rodbina se puno ljutila i kritikovala zbog loših ocjena i gurala me u moj ponor, a ja nisam znala šta se dešava, nisam se imala kome povjeriti, nisam mogla stvoriti iskrenu vezu ni sa jednim bićem i da me prihvati.

Tako je prolazila godina za godinom, a ja sam se sve više povlačila u sebe, počela sam da obilazim samo kafiće i mjesta gdje se nalaze ljudi koji su donekle slični meni i moja je tuga sve više rasla, tako je i moja kilaža sve više opadala, i moje fizičko zdravlje postajalo lošije, oči vukova su me pratile gdje god bih krenula, svi su željeli dio mene, da je bar dodirnuti, zagrliti, povući za kosu… Dunjaluk je bio tako okrutan, nisam stvorila mehanizme kojima da se odbranim. Tonula sam u svoje knjige i u muziku, bila sam opsjednuta muzikom i tim svijetom. Htjela sam da se promijenim, do tad sam već upadala u mnoge grijehe, ali nikad nisam uživala u tome, jednostavno dunjaluk te ponese, ali nisam htjela da ostanem takva, htjela sam da se sačuvam najgorih stvari, da postanem bolja učenica, bolja osoba, znala sam da ja nisam ono što svi vide, ali jednostavno nisam imala snage…pokušavala sam nasilu otvarati vrata promjene, ali svakim pokušajem samo sam više padala, htjela sam da budem sretna, da ne budem tako čudna, da budem bolja, ali me izjedala moja tuga, mislila ako bih imala samo jednu osobu da vjeruje u mene, jednu osobu koju bih zagrlila da vjeruje u mene…možda bih imala snage da se promijenim, željela sam da to bude moja mama, ali nje nije bilo…

Elem nejse, priča je tako išla iz goreg u gore i došla je i ta četvrta godina srednje škole, do tad sam se već drastično promijenila, srasla sam sa svojim stanjem, postala sam otok do kojeg se nije moglo doći i između mene i svijeta više nije bilo mostova. Mnogo se toga izdešavalo, ali se desio i jedan preokret koji je tad obilježio moj život, upoznala sam, “njega”, onog momka u kojeg se djevojka po prvi put zaljubi. Bila sam presretna, to je bilo to, to je bio smisao mog života, našla sam osobu koja vjeruje u mene, koja razumije moja stanja, osoba koja će sa mnom gledati te čudne filmove. Živjeli smo u nekom svom svijetu i mislili smo da ćemo tako opstati. Bila sam sretna. Međutim, taj momak bio je mnogo stariji, lukaviji, nedugo nakon toga počele su mnoge laži, kontrolisanja, uvrede. “Znaš, da si ti bolja, možda bi te neko volio, možda bi zaslužila moju odanost”… i mnogo gore stvari i riječi od toga, i to je bio moj kraj. Bar sam ja tako mislila.

Već sa trinaest godina shvatila sam da život nema smisla, ja nisam tražila da se rodim niti sam tražila da budem tu, da se borim sa svim što mi je nametnuto niti sam imala snage, gledala sam druge djevojke kako su sretne, kako vladaju situacijom, a ja sam se samo gubila, nisam razumjela otkud im tolika snaga, za šta? Za koga? Da bi živjeli i umrijeli? Da živimo za ljepotu? Za diplome? Za svoju djecu? Koji je krajnji motiv, gdje je ta konačnica? I tako su ta pitanja davala samo jedan odgovor… Nema smisla živjeti! Moj kraj je počeo tako što sam počela sa samoozljeđivanjem. Nakon rezanja svoga tijela, bilo mi je mnogo lakše, ali nakon nekoliko dana osjetila bih opet ogromnu tjeskobu koja je zahtijevala ponavljanje istog i tako jedan period, moj već voljeni odabranik postao je isuviše izobličena osoba koja me nije htjela pustiti, moja muzika više nije bila dovoljna, a ni to rezanje više nije pomagalo i tad sam odlučila da se ubijem.

Kod kuće nije bilo moje utočište, kod kuće su bila očekivanja, da budeš odličan, da obavljaš sve svoje obaveze, a meni je bilo teško i ustati iz kreveta, u školi je bilo isto, kod prijatelja nije bilo utočišta, a ni kod momka koji je želio da sve podredi sebi. Oduzeti sebi život, bila je to odluka koja me jako usrećila, čvrsta odluka, ustala sam da to napokon učinim, sva radosna i poletna, nisam bila tužna, bila sam sretna, mislila sam da ću napokon imati kontrolu nad sobom, učinit ću to! Doći će mir, zaspat ću zauvijek i moje srce više nikad neće patiti… I kako sam ustala da pronađem štrik za veš koji će mi pomoći, tako sam čula vrisak u glavi: “Oni koji počine samoubojstvo zauvijek će biti u Džehennemu.” Glas je bio oštar i jak i zazvonio je u glavi da sam od straha sjela. Džehennem, da li to postoji? Ako postoji šta onda, kako ću da gorim vječno, ali opet kako ću da se patim ovoliko? Pogledala sam u nebo i rekla: “Bože, ako Ti postojiš, ako postoji ta nebeska sila, koja upravlja svim, ja Te molim da meni pomogneš, jer ja nemam gdje, ja nemam nikog osim Tebe!”

U tom trenutku bila sam kao Ibrahim, alejhis-selam, porušila sam sve kipove u sebi koje sam obožavala, nisam tražila više pomoć od stvorenja, shvatila sam koliko god ja nekog molila, niko mi ne može od njih pomoći i tražila sam od Uzvišenog Allaha. Ustala sam nakon te dove i otišla leći, vrele suze su kapale na jastuk, ali su bile mirne, mir se uvukao sa mnom pod jorgan i neki glas me pomilovao i govorio mi da će sve biti uredu. Nedugo nakon toga je došao i mjesec ramazan, mjesec koji mijenja džehennemlije u džennetlije. U mojoj se kući uvijek postilo, ali se rijetko klanjalo, i ja sam postila, i slučajem okolnosti srela sam svog komšiju, koji je bio malo stariji od mene i bio je u vjeri, što bi moje druge komšije rekle, bio je vehabija, za mene je on bio samo moj drug koji klanja, on je pričao o vjeri kao uvijek, ali mi je bilo lijepo i slušati, i spomenuo je da nas Allahovi meleki slušaju jer spominjemo Allaha, i da smo natkriveni krilima meleka i pomislila sam: “Zar i mene čuvaju čista svjetlosna bića, zar bi Uzvišeni Gospodar poslao čistog svjetlosnog meleka da i mene natkrije svojim prelijepim krilima? Zar bi Allah, dž. Š., to za mene uradio? Da li je Allah poslao meleka da me odvrati od one odluke?” Osjećala sam se tako prelijepo, spomeneš Allaha, dž. š, a On pošalje čiste meleke… Subhanallah!

Kasnije kad sam došla kući, htjela sam da naučim nešto o melekima, o Allahu, dž. š., i odmah sam sa police uzela prvu knjigu koja mi je došla pod ruku i prvu stranicu koju sam otvorila i prva rečenica je bila: “Oni koji ne obavljaju namaz, njima se ne gledaju ni ostala djela”, i pomislila sam: “Pa zašto onda postim, izgladnjujem se cijeli dan, a to se ništa ne računa!?”, i odlučila sam da počnem klanjati. Ne moram klanjati sve, bar neki namaz, nekad, akšam, ali moram klanjati. Otrčala sam i uzela abdest, obukla bilo šta i jedva našla neku mahramu i stala, zanijetila i počela klanjati ikindija-namaz, nakon dove Subhaneke, shvatila sam da se ne sjećam kako se više klanja, tako dugo nisam klanjala, otkako sam bila dijete… Bilo me je tako stid, bila sam tako tužna jer sam baš sad htjela da klanjam. Pokušavala sam se sjetiti kako ide redoslijed, ali nisam mogla. Nije me to obeshrabrilo, napisala sam sebi na papire sve sure i dove i redoslijed, stavila Ilmihal ispred sebe i tako sam klanjala neko vrijeme gledajući u te papire.

U sebi sam samo ponavljala, Subhanallah, elhamdullilah, Allahu ekber… Živjela sam od tih riječi, pružale su mi toliku radost i umirivale moje srce, znala sam da je Gospodar sa onim ko Ga spomene! Subhanallah, moj Gospodar, Uzvišeni, Najveći, Savršeni, Jedini, On je sa mnom…? Nisam mogla prestati spominjati svoga Allaha, Uzvišenog, moje srce je bilo presretno… On je sa mnom, šta će mi ljudi? Šta će mi sile? Onaj koji je Živi i Vječni, On je sa mnom. Samo sam neprestano razmišljala o Allahu, dž. š., i islamu, moje je srce bilo zaljubljeno, znala sam da sam pronašla Zaštitnika koji me nikad neće napustiti. Nakon jednog namaza, poredala sam dove oko sebe i čitala ih, i naišla je dova i riječi: “Gospodaru oprosti mi i smiluj mi se, ako mi se Ti ne smiluješ i ne oprostiš, ko će mi grijehe oprostiti?” Suze su samo tekle i tekle, pa On je to sve vidio… sve mi je prolazilo kroz glavu… On je to sve vidio, ima neko ko je sve grijehe zabilježio, On je i tad bio tu…

Allah zna sve o tebi, samo sam plakala i u vrelim suzama ponavljala: “Gospodaru, moj Allahu, molim Te oprosti mi, ja se iskreno kajem i stidim Tebe, nemoj me napustiti zbog mojih grijeha, Gospodaru moj, nemoj me Ti nikad napustiti!” Nakon dugog plakanja sabrala sam se i ustala sa sedžade, i subhanallah, ustala sam lahka, ustala sam bez svojih grijeha, moje tuge i težine više nije bilo, niti je bilo onog bremena koje me godina ukopavalo u kabur koji niko nije vidio osim Allaha, dž. š., i mene. Vrijeme je tog raspusta proteklo u čitanju islamskih knjiga i u namazu, osjećala sam se kao da sam pronašla blago cijelog svijeta, muziku sam zamijenila Kur’anom, a plakanje radošću. Nakon toga upisala sam islamskih fakultet kao nepokrivena djevojka, htjela sam da saznam i naučim nešto o vjeri, a i htjela sam da naučim harfove i učiti Kur’an. Nakon što sam klanjala redovno samo mjesec dana i kad sam došla na svoj fakultet, živjela sam u internatu sa djevojkama koje su čitav život u vjeri, niko kao Uzvišeni Gospodar ne uređuje naše živote. Tu je i živjela i jedna hafiza Kur’ana i ja sam prvi put u svom životu upoznala osobu koja zna cijeli Kur’an napamet, bila sam opčinjena njenom vanjskom i unutrašnjom ljepotom, njenim ponašanjem, htjela sam da učim od nje, njene pokrete, njen ton, njen ahlak.

Shvatila sam tad da ja nemam odgoja, ali htjela sam da me odgoji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i da moje ponašanje bude u skladu sa sunnetom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i šta god da su radile djevojke oko mene, koje su bile vjernice, to sam i ja radila, iako sam se osjećala jako neugodno jer sam živjela s toliko djevojaka, a uvijek sam navikla biti sama. Naučila sam i kako je to imati prijateljice, shvatila sam da vjernice, iako griješe, među njima si zaštićen, uvijek su se trudile da nikog ne ismiju, da nikog ne gibete, da podijele sve što imaju, da se lijepo ponašaju bez obzira na to kakvo im je raspoloženje, da vole drugom što vole sebi, i ja sam upijala i radila koliko sam mogla da bi taj sunnet bio dio i mog ponašanja. Nedugo nakon toga sam postala jako uredna i jednostavna osoba. I kako Allah, dž. š., odredi, došla je i ogromna želja da se pokrijem i tu je naravno bilo tako mnogo iskušenja, svi su bili protiv, ljudi iz starog grada već su počeli pričati i ismijavati, familija se žestoko protivila, a najviše problema zadavao mi je moj tadašnji momak koji nije prihvatao da me pusti i držao me ucjenama i prijetnjama, dugim pozivima i izluđivanjem, gdje god bih se okrenula bio bi on, sa svojim prijetnjama ako stavim mahramu da će biti ovo… ono…

Ja sam već dugo bila jako potištena i loše i nisam imala snage da tek tako presiječem sve, ali mi je Allah, dž. š., dao snage, saznala sam da je moja rahmetli mama bila jaka vjernica i da su sve vjerske knjige koje sam čitala bile njene knjige, i uvijek je bila imaginarni lik kojem sam se divila, i saznala sam da je imala nijet da se pokrije i skupljala odjeću, ali je Uzvišeni Allah iz Svoje mudrosti odredio da pogine prije nego što je stavila mahramu. Ta informacija da je moja mama bila vjernica, koja je toliko bitna, došla je do mene tek nakon devetnaest godina i Uzvišeni Gospodar poslao je da čujem to tek kad sam bila na prijelazu da li ću se pokriti ili neću… Neke sestre u internatu iz svoje ljubavi često su znale biti grube: “Pa kad ćeš više…”, ali ne i Gospodar, najljepše znakove i savjete na najnježniji način slao mi je moj Gospodar jer je znao da bi moje srce puklo od grubosti. Za mene je to bilo to. Nije me zanimalo šta će dunjaluk reći, jer me dunjaluk nikad nije volio, nije me zanimalo šta će poznanici reći jer ja nikad od njih nisam osjetila istinsku ljubav, obrisala sam sve, promijenila broj, i stavila svoju mahramu, to je najmanje što sam mogla uraditi, za svoga Allaha, koji me stvorio i pružio priliku da učim o vjeri, da učim ahlak iz naljepših primjera, da ponavljam harfove iz usta hafiza.

Prvi dan kad sam došla na predavanje sa svojom mahramom, ponosno ali i nekako uplašeno kao košuta, profesor Topoljak primijetio je moju promjenu, i primijetio i potištenost u mojim očima, kao da je znao da se borim sama, pogledao je u mom pravcu i skrenuo sa teme i rekao: “Neka se muslimani nikada ne boje jer oni nikad nisu sami, nema pedlja na nebesima da melek ne čini sedždu a meleki su muslimani, iskren mu’min ima vojsku meleka sa sobom. Rob nikad nije sam, on uvijek ima svog Gospodara.” To mi je bila toplina koja me i sad grije, hrabrost i vjetar u leđa. Tako mi Uzvišenog Allaha, prvi put u svom životu osjećala sam se da vrijedim i sve ono što je bilo dobro u meni samo je Allah vidio.

Moj primjer je dokaz da su riječi da Allah izvodi iz tmina na svjetlo, očita istina. Kad sam stala na namaz i shvatila da Gospodar gleda onoga koji klanja, da posmatra Svoga roba u namazu, subhanallah… Zar malog mrava u kosmosu nebitnog za cijeli svijet gleda, Gospodar koji kaže: “Budi!” i ono bude? Gospodar, koji može sve, odabrao je tebe za Svoj ummet, zar je mala žrtva za Njega ostaviti sve i nositi svoj hidžab ponosno? Još malo će biti pune četiri godine kako nosim svoju mahramu i živim život vjernice. Moj Gospodar mi je podario sve za šta sam dovila, iskrene prijatelje vjernike koji su uvijek tu, moja obitelj se promijenila i počela klanjati, počeli smo se voljeti i cijeniti, nisam više sama.

Uzvišeni Allah odabrao je baš mene da uputi ostale iz moje porodice, ona za koju su svi mislili da neće ništa postići. Podario mi je mir, sreću i snagu, završavam svoj fakultet, provodim vrijeme u ibadetu sa vjernicima, sretna sam i smijem se. Nedavno sam i saznala da imam sihr i i da sam zato kao dijete bila puno bolesna, ali moja prsa su tako zadovoljna, osjećam se počašćeno jer je mom Gospodaru najdraži džihad i baš je mene odabrao da se borim. Molim Allaha da moje srce uvijek ostane Njemu biti pokorno i da Njega slavi, jer za Njega vrijedi i živjeti i umrijeti.

I dalje sam nježna i osjetljiva osoba i shvatila sam da je Allah, dž. š., tako moje srce stvorio i da se neće to promijeniti i da nisam osoba koja udara snažno i jako, ali sam osoba čija je snaga u Allahovoj ljubavi i da Allah nikad ne ostavlja bez podrške, znam da će sve biti uredu jer imam Onoga koji najljepše uređuje živote, Onoga koji sve zna i sve čuje. Molim Allaha, dž. š., da učvrsti srca onih koji se kolebaju i da izvede iz tmina na svjetlost one koji nemaju nikoga. I molim čitaoce ovog teksta da učine jednu iskrenu dovu Svemogućem Allahu, a On će iz te iskrene dove planine pomjeriti, ako treba, samo za Svoga roba, jer je On takav.

Tekst poslala sestra L. D.

Ovaj tekst je stigao u nagradni natječaj “Moj povratak Islamu” (Pošalji svoju priču i osvoji 50 eura) – više o tome na ovom linku: http://www.n-um.com/nagradni-natjecaj-moj-povratak-islamu-posalji-svoju-pricu-i-osvoji-50-eura/

 

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: