Danas me je uhvatila neka čudna tuga. Nije to ona tuga koja te ostavlja praznog i usamljenog. Našla sam danas ovu sliku, i svaki put kada bih je pogledala, oči su mi se ispunile suzama. To je zalazak Sunca na plaži. Divan. A iznad njega napisan ajet: “Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio; Uzvišen si ti“ (3:191)  Tuga, nesreće, osmjesi, mir, bol, ljubav, gubitak, žrtve, ništa to nije uzalud. Nije bez svrhe. Nisu to neke greške, propusti ili slučajni zbir događaja. Pogledala sam u sliku i odjednom sam bila ispunjena jednim snažnim i dubokim osjećajem nostalgije. Za nečim na šta nemam sjećanja:

“I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: “Zar Ja nisam Gospodar vaš?” – oni su odgovarali: “Jesi, mi svjedočimo” – i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: “Mi o ovome ništa nismo znali.” (7:172)

Obuzeo me je osjećaj da mi neko fali. Nedostajao mi je On. Nedostajalo mi je da budem sa Njim. Nedostajalo mi je vrijeme koje je bilo i koje će biti. Vrijeme koje je toliko izvjesno i sigurno, da kao da se već desilo. Kada se zaljubiš u neko umjetničko djelo, sve bi dao da upoznaš umjetnika. Ja sam student galerija Pacifičkih zalazaka Sunca, Mjeseca nad okeanom, oblaka, jesenjih šuma i boja, prvih snjegova. I umirem da upoznam njihovog umjetnika.

“Toga dana će neka lica blistava biti, u Gospodara svoga će gledati”  (Kur’an, 75, 22-23)