Zamislio sam jedno jutro u kojem mene više nema.

Moja porodica teško prihvata vijest. Supruga je uplakana i pokušavaju je smiriti. Majka je iscrpljena od tuge i jedva pronalazi snagu da izdrži.

Otac s braćom dočekuje ljude koji dolaze na hatar. Pokušavaju se zaokupiti obavezama koje takvi trenuci donose, ne bi li makar nakratko skrenuli misli s velike tuge.

Djeci je sve neobično. Još ne razumiju šta se zapravo dogodilo. Najstariji Talha postaje šutljiv i povučen. Najmanjem Ibrahimu ostat će tek maglovita slika oca. On i kćerka s vremenom će se naviknuti na moje odsustvo, jer život, uprkos svemu, mora ići dalje.

Na društvenim mrežama pojavljuju se moje fotografije, uz posvete i dove. Neko se prisjeća naših susreta, neko spominje poneko moje dobro djelo, a neko će se samo iznenaditi viješću i nastaviti svojim putem.

Ali meni sve to više ništa ne znači.

Sve što sam poznavao ostalo je iza mene. Moje tijelo pripremaju za posljednji ispraćaj. Tijelo kojem sam toliko ugađao, o kojem sam brinuo, koje sam hranio, oblačio i odmarao.

A sada dolazi trenutak kada me ostavljaju u zemlji, dok se moja duša vraća svome Gospodaru.

Pred Njim ništa nije skriveno. On poznaje svaku moju misao, svaku namjeru, svako dobro djelo i svaki propust. Tu više nema mjesta ljudskim pohvalama ni pokudama.

Sve poslove koje sam obavljao nastavit će neko drugi. Planovi koje sam pravio bit će ostvareni ili promijenjeni. Svijet neće stati zbog mog odlaska.

Na posljednji ispraćaj prate me porodica, imetak i djela. Porodica i imetak ostaju iza mene, a sa mnom ostaju samo moja djela.

Oni koji su me najviše voljeli vraćaju se svojim kućama. I neka se vrate. Njihov život mora se nastaviti.

A ja ostajem sa onim što sam pripremio za susret sa svojim Gospodarom.

Ne mogu više ispraviti učinjenu nepravdu, zatražiti halal od onoga koga sam povrijedio niti vratiti propuštenu priliku. Ne mogu klanjati još dva rekata, udijeliti sadaku ili učiniti dobro koje sam toliko puta odgađao za sutra.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podučavao nas je vrijednosti sjećanja na smrt i pripreme za ono što dolazi poslije nje.

Zato ponekad u mislima prođem kroz vlastiti posljednji ispraćaj.

Ne da bih očajavao, nego da bih se probudio iz nemara.

Da razmislim kome dugujem izvinjenje, kome trebam halaliti, koje dobro odgađam i šta bih želio ostaviti iza sebe.

Napiši oporuku. Izmiri dugove. Zatraži halal. Oprosti drugima. Ne nosi nepotrebnu gorčinu u srcu.

Ne čekaj posljednji trenutak da počneš živjeti onako kako znaš da bi trebao.

Jer sjećanje na smrt ne treba da nas udalji od života. Ono nas podsjeća kako da život iskoristimo na najbolji način.

Pripremio: Samir Plojović