Prilozi posjetitelja

Allah me je učvrstio preko snova

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Kad sam naučila klanjati, odlučila sam da namaz obavljam na vrijeme. Znala sam da to u firmi neće dobro proći, pa sam klanjala u skladištu za vrijeme pauze (gdje me niko nije vidio). Prestala sam čupati obrve, u firmi sam isključila radio i radila u tišini, ali ostalo je to nešto…

Rođena sam u državi u kojoj muslimane etiketiraju kao teroriste, a i u porodici u kojoj se islam baš i nije prakticirao. Postili smo ramazan, slavili Bajram, znali za dragog Allaha, ali smo i izostavljali mnoge druge farzove. Iz djetinjstva, u periodu kad sam imala osam godina, duboko mi je u sjećanju ostala urezana jedna posjeta komšijama kod kojih je bio prisutan i neki mladić koji je pričao o Allahu, dželle šanuhu, o nekom (meni tada nepoznatom) ratu i o Allahovoj vojsci, a naročito su me se dojmila kazivanja o “nekim prijetnjama i strahotama Sudnjeg dana”.

Znala sam za dragog Allaha i nikada se Njegovim imenom nisam lažno zaklinjala. Nekako sam se toga baš plašila. Često sam činila dobra djela… Mama je uvijek govorila da dragi Allah sve dvostruko vraća i to se nekako i vidjelo kroz njena djela i naš život. Kad smo bili djeca, roditelji su nam davali novac (meni, bratu i sestri), pa da ih mi razdijelimo po gradu siromašnima i uvijek bi nas pomilovali nakon udjeljivanja. To nam je baš puno značilo. A i ostalo je to u nama, elhamdulillah. I sad, kako kažu neki: “Više mislimo na druge nego na sebe.”

Kad sam imala oko devetnaest godina, kupila sam sebi prvi prijevod Kur’ana. Sjećam se tog osjećaja. Subhanallah! Kao da sam kupila stan. Čitala sam… Čitala sam najljepšu knjigu na svijetu sve više i više. Nešto me vuklo. Nisam mogla da vjerujem šta sve u njoj piše. Kako sve može biti drugačije, suprotno od onoga što neki ljudi govore!? Svaki sam mjesec barem jednom slušala neko predavanje i svaki dan otvarala islamske stranice, pa tako i vašu, NUM stranicu, da vas dragi Allah nagradi! Često sam čitala tekstove na temu namaza, halal hrane, muzike, hidžaba…

Imala sam svoj posao u kojem je većinom bio zastupljen haram. Kad sam odlučila odbiti hranu zbog toga što meso nije bilo halal, tri puta sam pozivana na sastanak sa šeficom. Nikako nisu mogli prihvatiti te činjenice. Subhanallah, sve zbog hrane… Kad sam naučila klanjati, odlučila sam da namaz obavljam na vrijeme. Znala sam da to u firmi neće dobro proći, pa sam klanjala u skladištu za vrijeme pauze (gdje me niko nije vidio). Prestala sam čupati obrve, u firmi sam isključila radio i radila u tišini, ali ostalo je to nešto… Ostao mi je ” hidžab.

Sve više sam nosila široku odjeću, duge rukave, i svi su me ispitivali kako mi nije vruće, pogotovo ljeti… A ja sam znala da ću, inšallah, uskoro staviti hidžab, to sam nekako osjetila, i na to sam se pripremala. A i samo dragi Allah zna koliko sam ga puta to zamolila na noćnom namazu. Imala sam plan: dat ću otkaz, završiti školu, nastaviti dalje školovanje i staviti hidžab. I bilo je tako. Na poslu sam dala otkaz, svi su bili šokirani i tužni što odlazim. A ja…,samo dragi Allah zna, bila sam sretna do neba što odlazim…

Doduše, dobila sam i od pojedinaca lijepe poklone… dobila sam fine mahrame, jer su neke iskrene prijateljice (koje nisu bile ni muslimanke) znale za moju želju i moj nijet i bodrile su me u tome. Uskoro sam dobila diplomu i nastavila daljnje školovanje. Mama je bila ponosna, a i babo. Nisu znali za moje planove. Ni u snu nisam mogla da zamislim kako će reagirati na moju vijest. Mama je plakala tri dana, nije pričala sa mnom. Babo se nekako trudio da nas pomiri, ali ni on nije htio da to uradim.

Elhamdulillah, dragi Allah mi je dao sestru, koja je bila sve vrijeme uz mene, da je dragi Allah nagradi, a tako i brata. Uvijek su me tješili i govorili da će moja iskušenja proći, da se ne sekiram, da uradim ono što mi srce želi i tako dalje. Prolazili su dani, dobila sam obavijest da sam primljena u školu. Ali u kući sve je bilo tužno. Roditelji su i dalje bili ljuti na mene. Sjećam se da sam otišla do mame i babe i rekla da odlazim od kuće, da ne mogu više gledati njihova tužna lica, a ni slušati vrijeđanja. Znaju neke sestre, prošle su kroz isto što i ja, pa
su bile nazvane “starim nenama” u svojim mladim godinama.

Nekako su se šokirali i prihvatili sve, samo kako ja ne bih otišla. Ipak smo bili povezana porodica. Sada idem dalje u školu i, mašallah, među najboljim sam učenicama. Imam mnogo prijateljica, a i profesorice me vole. Direktoru sam poslala pismo sa pitanjem da li mogu klanjati u školi, ali sam dobila odbijenicu. Ipak se više bojim dragog Allaha nego direktora, pa klanjam u školi tajno, da me niko ne vidi (osim Allaha, dželle šanuhu, naravno).
_______________

Danas sam napisala svoju priču iz razloga što znam kako sam ja voljela čitati pisma drugih sestara, bila su mi nekako motivacija za dalje. Uvijek bi mi se svidio kraj. Sestre su uvijek pisale o nekim pozitivnim događajima nakon pokrivanja. Pa evo da i ja napisem svoj “kraj”, inšallah, tek početak. Moja mama je počela klanjati, ide sa mnom u džamiju, uči sufaru, a babo je prestao piti alkohol. Kako da pije, a kćerka mu zavijena, je li? I baš mi drago da je to tako prihvatio. Elhamdulillahi!

Na ovom putu kojim sam kročila, dragi Allahu podario mi je snagu da ostanem čvrsta i stamena. U svim iskušenjima koja su se obrušila na mene, čak nisam ni pomislila da skinem hidžab (inšallah da to nikad i ne učinim), bila sam spremna čak otići na ulicu, jer bukvalno nisam imala gdje. Često mi je dragi Allah u tim trenucima slao lijepe snove: sanjala sam Ga iza zastora, sanjala sam da umirem i izgovaram šehadet, sanjala sam Sudnji dan, da pozivam ljude na Pravi put, sanjala sam Allahovu vojsku, sanjala sam džamije… Kako su to samo bili lijepi snovi! Eto, samo još nisam sanjala našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a dovim da još njega usnijem.

***

Drage sestre, dovim i za vas, da vam dragi Allah olakša, da vas ohrabri, da vas uputi na Pravi put, da stavite najljepšu krunu na svoju glavu. A za sve one koje su to već uradile, upućujem dovu da ostanemo postojane u tome. Često, kad prođem kroz grad, pa ljudi gledaju u mene, sjetim se riječi Elvedina Pezića, da ga dragi Allah nagradi: “Prođi, sestro, središtem grada, neka na Sudnjem danu dragi Allah pita: “Je li tuda prolazila Fatima? Kako niste znale za hidžab?” Pa tako, eto, znam nekad proći kroz središte grada i uvijek se u tim trenucima sjetim ovih riječi našeg poštovanog profesora, koje mi izmame osmijeh, pa čak nekad pomislim i da bi narod mogao pomisliti da se osmjehujem jer sam poludjela. Ali, neka misli šta hoće.

Moram spomenuti i braću, sestre, koji mi nazivaju selam dok prolazim gradom, da ih dragi Allah nagradi! Jedni drugima smo najbolja podrška. Inšallah, da takvi i ostanemo.

Sestra M. Z.

Pošaljite nam i vi vašu priču na: Prilozi_posjetitelja@mail.com

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko pronađete gramatičku grešku, OZNAČITE TEKST i prijavite tako što ćete pritisnuti Ctrl+Enter kada je tekst označen.

NA VRH

Prijava gramatičke greške

Ova poruka će biti poslata urednicima sajta