Prilozi posjetitelja

Borba za namaz i hidžab / Ja Rabbi, nemoj me iskušati sa mojom mahramom

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Borba za namaz i hidžab

Pišem ove riječi a suze same klize niz obraze od velikih emocija. Podsjeća me na vrijeme kada sam se prije dvije godine borila za svoj namaz, za svoj hidžab. Poslije dugo lutanja i traženja mira duši, našla sam ga kada sam se pokrila i počela klanjati. U mojoj porodici, nažalost, niko nije obavljao namaz osim dvije osobe, tetkin sin i snaha. Sa snahom sam se puno družila, išle smo na predavanja. U životu sam imala velika iskušenja: razvod braka, iskušana sam bila time da sam stalno bila bolesna, išla doktorima, a pretrage su pokazivale da sam zdrava.

Jednom po povratku od doktora sretnem jednu sestru koja je puno mlađa od mene i počnemo pričati o mom hidžabu. Riječi koje su me dotakle  bile su: “I kada se pokriješ, nemoj da to bude radi ljudi.” Tada sam otišla kod majke, imala sam maramu na glavi koju sam nosila ponekad. Bio je četvrtak  i tada sam sama sebi rekla da ću, u ime Allaha, da probam da je ne skidam više. Nekoliko dana nisam smjela nikome govoriti da sam se pokrila, nisam bila sigurna da li ću ustrajati. Nakon možda dva ili tri dana rekla sam to snahi i ona je bila presretna jer mi je bila zaista velika podrška, da je Allah obilato nagradi. Od tada moj hidžab, moj namaz  i ibadeti ne prestaju.

Presretna sam, našla sam, elhamdulillah, mir svojoj duši. Molim Allaha da nas učini od iskrenih robova Svojih, koji će slijediti sunnet poslanika Muhammeda, s.a.v.s., i istinu do Sudnjeg dana.

Sestra M. E.
___________________

Ja Rabbi, nemoj me iskušati sa mojom mahramom

Ovo nije priča sa tužnim završetkom. Ustvari, ovo je priča o sreći, koja je u ormaru čekala da je dokučim.

Na još jednu godinu nakupila se paučina. Tmurna, tamna, ožalošćena, klonula, i ne znajući za čim žudi. Duša. Obojena duhanskim dimom, kapcima na pola koplja, blijeda, opet je prešla prag, bez štita. Svaki dan, samo mrak. Svaki dan, samo strah. Ruke teške, tijelo u grču. Grimase. Zaleđena lica koja opsjedaju dušu, remete bore smijalice dok se potpuno ne izbrišu i ne zamijene osmijeh suzama. Opet su krenule na nju. Hladnim noževima, prevelikim zubima, koji u ljudske vilice ne bi mogli stati, izobličenim glavama opterećenim rogovima, i prešućen krik koji tek što ne prolomi da je kraj. Skoro opipljivo lice grijeha, koje kao da visi iznad glave i čeka bilo koju zastakljenu površinu što prelama svjetlost da se ponovo pojavi.  

– Luda si, rekli bi.

– Kako, bolan, luda?

– Eto, luda.

A tu, u kutku sobe, u velikom ormaru, uredno je bio složen zimski šal, tanak, a dovoljno velik da se ovije tačno onoliko puta koliko je potrebno da hladnoća ne dotakne vrat. Tamni šal sa sarenim cvjetićima, koji kao da pozivaju u smiraj i mirisu na bašće, gdje nema glasnih tišina i krikova negdje duboko u mislima, koje ne čuje niko osim ona.  Taj šal iz tame police, išaretio je život koji samo što nije počeo.

Dane koje je i dalje vezao grijeh što mirise na duhan i neoprana lica, bez svjetla, bez molitve da se za nju uhvate, počele su vezati drugačije misli. Zvuk ezana je svaki dan, skoro u isto vrijeme, neumorno lupao na prozore, pa bi se razlijevao po zidovima sobe.

 Gurao bi u dlanove riječi, u suze uzdahe, i brisao je prašinu nakupljenu u mislima.

Stavit ću mahramu.

– Ti si luda, trebaš ići hodži.

 Ponovo nerazumijevanje, neodobravanje. Zaleđena želja na krhkim i odveć izmorenim plećima i riječi u sobi koje su rezale odluku. Jedna, pa još jedna, nadovezaše se vesvese.

– Kako mahramu, neće ti više niko vidjeti kosu, kome ćeš praviti frizuru, mlada si.

Prelamaju se brige, jedna na drugu.

– Nemaš mahramu, nijednu. Ko će kupiti toliko mahrama, da imaš za svaki dan?

Imam mahramu. Jednu.

Iz ormara u kutku sobe, tamni zimski šal sa šarenim cvjetićima što je štitio od hladnoće, sada treba da štiti od toplote Vatre. U glavi zbrka i mnoštvo zapetljanih misli, javljaju se bez reda i čekaju odgovore kojih nema. Trebalo je krhku odluku urezati u kamen dok ne bude postojana.

Pružila je dlanove.

– Ja Rabbi, nemoj me iskušati sa mojom mahramom!

Dok su se rojevi misli u glavi postepeno slagali, nazvala je svoga babu. Sve vrijeme, preko usana je prelazila dova koja je liječila veliku brigu i kidala strah: “Gospodaru moj”, reče Musa, “učini prostranim prsa moja i olakšaj zadatak moj: odriješi uzao sa jezika mog da bi razumjeli govor moj.”

– Stavila sam mahramu.

– Ko ti je rekao?

– Nije mi niko rekao, naređeno mi je.

– Ko ti je naredio?

– Allah.

– Pa ideš li sada vani tako?

– Idem.

– Dobro, pričat ćemo.

Allah je dao da na ovome stane govor i zamijeni ga podrška. Od zimskog šala što postade julsko ruho prošlo je više od osam godina. Od tada, dani su ukrašeni namazom, a grimasa što se guraše da se pokažu na vodi, pločicama i staklu, više nema. Tužna lica što odgovaraše od mahrame više nisu blizu, a godine više ne boje paučina i prašina. Borba je bila duga i teška, ali Allah je dao izlaz.

Ovo nije priča sa tužnim završetkom. Ustvari, ovo je priča o sreći, koja je u ormaru čekala da je dokučim.

Sestra M. H.

 

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko pronađete gramatičku grešku, OZNAČITE TEKST i prijavite tako što ćete pritisnuti Ctrl+Enter kada je tekst označen.

NA VRH

Prijava gramatičke greške

Slijedeći tekst će biti poslat administratorima stranice: