Islamofobija

Da li ste pročitali “Islamsku deklaraciju” od Alije Izetbegovića?

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Pravo je čudo da je Izetbegović u isto vrijeme, pored rada u firmi i studiranja, te brige o familiji, uspijevao pisati ozbiljne i opširne tekstove na temu islama. Godine 1969. napravio je nacrt za tekst Islamske deklaracije, koju je tokom 1970. završio i objelodanio. Ovaj neveliki tekst (oko 40 stranica) izazvao je živo interesiranje tek nakon „Sarajevskog procesa“ koji će uslijediti 1983. godine, kada je Izetbegović po drugi put osuđen za tzv. islamski fundamentalizam.

Iako napisana u Jugoslaviji, odnosno u BiH, deklaracija pažnju nije usmjerila na ovdašnje političke prilike, nego prema tzv. islamskom svijetu, koji je u knjizi tretiran kao koherentan duhovni (pa i politički-administrativni) prostor. Tekst se tadašnjim apologetima socijalističkog sistema učinio „fundamentalističkim“ i „opasnim za društveni sistem“, što je u svojoj suštini i bio: pozivao je na vraćanje izvornom islamu!

Komunistima, koji su fundamentalni ateisti, veličanje islama i slavljenje vjere u Boga predstavljalo je najveću jeres. Može se reći da je Deklaracija sa istom strašću hvaljena i osporavana. Međutim, problem je ležao u činjenici da su oni koji su je osporavali uglavnom bili na vlasti. Tako je sila argumenata ustuknula pred argumentima sile.

Islamska deklaracija kasnije je prevedena na sedam stranih jezika, i, u okvirima svoje tematike, postala jedan od najčitanijih političkih tekstova tog vremena. Čini se da je sam Izetbegović, iako to nigdje nije eksplicite rekao, postajući kritičniji prema islamskim zemljama, s vremenom uvidio da je Islamska deklaracija napisana suviše idealistički, da ipak ne postoji jedinstven islamski svijet na način kako je tretiran u Deklaraciji, nego da je taj svijet sastavljen od različitih cjelina, pri čemu svaka od njih ima svoje konkretne probleme i kontekstu kojem egzistira. Ovo se naročito odnosilo na BiH.

Neki dijelovi Deklaracije shvaćeni su kao poziv na uređenje države po principima islama, što je onda zlonamjerno tumačeno kao Izetbegovićevo zalaganje da se i Jugoslavija, odnosno Bosna i Hercegovina, urede po islamskim principima. Bez obzira na ove kontraverze, važno je uočiti da se kroz kasnije političko djelovanje, Alija Izetbegović opredjeljuje za sekularno uređenje države, utemeljeno na principima moderne zapadne demokracije, gdje vjera ima svoje ravnopravno mjesto u društvu.

Sa druge strane, iznenađenje predstavlja činjenica da je jednu drugu knjigu – Islam između Istoka i Zapada – Izetbegović napisao još prije odlaska u zatvor 1946. godine. Kada je iste godine uhapšen, njegova sestra Arza (koja je umrla 1997.) sakrila je praktično dovršen rukopis ispod greda na tavanu porodične kuće. Tamo je knjiga silom prilika ostavljena u neuvjetnom prostoru, pa kada ju je Alija našao, bilo je to, kako će sam reći, „denjak polutruhlog papira“. Međutim, „denjak“ je ipak bio dovoljno očuvan. Ovaj materijal Izetbegović je prepisao, potom dopunio sa nekoliko novih dijelova, pa sve zajedno poslao prijatelju u Kanadu. Tamo je knjiga objavljena 1984. godine, kada je Izetbegović već bio na „odsluženju“ svoje nove, druge po redu, ali sada četrnaestogodišnje zatvorske kazne.

U knjizi, koja je ovaj put prevedena na čak devet jezika, autor se opet bavi islamom, njegovim mjestom u aktuelnom svijetu. Izgledalo mu je da se nalazi upravo negdje između istočnih i zapadnih mišljenja, baš poput geografske pozicije muslimanskog svijeta koji na globusu zahvata prostor „između istoka i zapada“. Otud i ovakav naslov. Sadržaj knjige je u najkraćim crtama sljedeći: kao što je sve stvoreno u parovima, tako je i čovjek dvojno biće, on ima dušu, ima tijelo. Tijelo je „kuća“ duše. Ova kuća jeste evoluirala, ima svoju historiju, duša nije, nju je Bog udahnuo svojim dodirom. „Kuća“, odnosno tijelo je stvar nauke, dok je duša stvar religije, umjetnosti i etike. Zato, prema Izetbegoviću postoje i dvije priče i dvije istine o čovjeku. U zapadnom svijetu njih simboliziraju Darwin i Michelangelo.

Njihove istine su različite, ali ne isključuju jedna drugu. Ovaj stav autor je pokušao afirmirati razvijajući tezu da se ove „istine“ projektiraju kao suprotnost civilizacije i kulture, pa, prema Izetbegoviću, civilizaciji pripadaju nauka i tehnika, a kulturi religija i umjetnost. Prva je izraz ljudskih egzistencijalnih potreba (kako živim) druga je izraz ljudskih težnjih (zašto živim). Civilizacija hoće „carstvo zemaljsko“, religija „carstvo nebesko“. Izetbegović u knjizi Islam između Istoka i Zapada pokušava dokazati da je islam sinteza ovih dviju suprotnosti, „treći put“ između „dva pola koji obilježavaju sve ljudsko“.

U svojoj recenziji Predrag Matvejević je zapisao da „knjiga odaje strasno i uzbudljivo razmišljanje o islamu i njegovome mjestu između Istoka i Zapada, geografskih pojmova uzetih u stvarnom i figurativnom značenju, sa svim suprotnostima koje su oni sadržavali u doba hladnog rata“. Nedavno, dopunjavajući vlastitu recenziju, Matvejević dodaje da se, gledajući iz današnje perspektive, može reći da je to „umjerena knjiga lišena bilo kakva integralizma ili fundamentalizma“.

„U vremenu u kojem živimo i nakon iskustva koje je preživjela Bosna i Hercegovina, možemo reći da je Izetbegovićev pristup sadržavao, uz ostalo, stanovita upozorenja. Bilo bi dobro da su, kojom srećom, pravovremeno uzeta u obzir“ – komentira Matvejević i dodaje da mu, dok ponovo čita Izetbegovićev rukopis, pred oči izbija „lik blagog i mudrog čovjeka“, kakvim ga je „trajno upamtio“.

“ISLAMSKA DEKLARACIJA” ALIJA IZETBEGOVIĆ PDF
Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko pronađete gramatičku grešku, OZNAČITE TEKST i prijavite tako što ćete pritisnuti Ctrl+Enter kada je tekst označen.

NA VRH

Prijava gramatičke greške

Ova poruka će biti poslata urednicima sajta