Da li umrli osjeća i zna kada ga neko posjeti?

PITANJE: Da li umrli osjećaju kada ih neko posjeti u mezarju? Da li je prilikom toga obaveza stajati pored kabura ili je samo dovoljno da se uđe u mezarje?

ODGOVOR: Allah najbolje zna da li umrli osjeća kada ga neko posjeti. Neki učenjaci iz prvih generacija su stava da umrli osjeća, ali za takvo nešto, koliko znam, nema jasnog dokaza. Međutim, sunnet je, kao što znamo, da se mrtvi posjećuju i da im se naziva selam riječima: Es- selamu alejkum dare kavmil-mu’minin ve inna inšaAllah bikum lahikun, nes’elullahe lena ve lekum-l-afijete, jagfirullahu lena ve lekum, jerhamullahul-mustakdimine minna vel-muste’hirin. Ovo je ono što nam je propisano, a kada je u pitanju da li mrtvi osjećaju ili ne, potrebno je za takvo nešto imati jasan dokaz.

Bez obzira osjećali umrli našu posjetu ili ne, na nama je da praktikujemo sunnet i da ih posjećujemo, za njih dovimo, jer za to imamo sevap, a njima koristi. Naša dova i posjeta umrlima koristi im i za to imamo nagradu i sevap jer se time podsjećamo na smrt i na onaj svijet. Ukoliko bi čovjek stao sa strane mezarja i nazvao selam, bilo bi dovoljno. Ukoliko bi stao pored mezara i rekao: es-selamu alejkum dare kavmi-l-muminin ve inna inšaAllah bikum lahikun, nes’elullahe lena ve lekum-l- afijete, jagfirullahu lena ve lekum, jerhamullahu-l- mustakdimine minna ve-l-muste’hirin, i to bi bilo dovoljno.

Međutim, bolje je ukoliko čovjek posjeti kabur nekoga iz svoje porodice (oca, brata) i skroz se prisloni na mezar. Dakle, najbolje je i najpotpunije je ako se u potpunosti približi kaburu svoga oca, brata, prijatelja i sl., i kaže: Esselamu alejkum o ti koji ležiš u kaburu (po imenu ga zovne), neka je milost Allahova nad tobom i Njegov bereket. Neka ti Allah oprosti, smiluje ti se i poveća nagradu za dobra djela.

Vidjeti: Ibn Baz, Fetava nurun aled-derb, 1/26.

______________________

Sine moj, ovo je ono na što sam te upozoravao

Nisam klanjao ranije, mada su me svi savjetovali…moj otac, moja sestra… ali ja se nisam obzirao na to. Jednog dana zazvoni mi telefon, nazvao me brat mog najboljeg prijatelja koji mi placnim glasom rece “Ahmede, Allah ti olaksao, nasli smo Halida mrtvog u njegovom krevetu”…. Vrisnuo sam: “Halida… pa juce sam bio s njim???” “Klanjacemo mu dzenazu u velikoj dzamiji…” spustio sam slusalicu ne mogavsi vise slusati ove zaprepascujuce stvari. Gusio sam se u placu i pitajuci se kako je mogao umrijeti ovako iznenadno i ovako mlad. Pa juce sam bio s njim, a danas mu spremaju dzenazu.

Otisao sam placuci do dzamije da po prvi put klanjam nekom dzenazu, a taj “neko” je bio moj najbolji prijatelj. Zelio sam ga da vidim posljednji put, pa sam prosao sve safove i ugledao sam ga zamotanog u neko bijelo platno. Lezao je ispred svih tih ljudi, ne pomjerajuci se. Taj prizor me je strahovito potresao da sam krikunuo od bola koji sam osjetio u dusi. Ljudi su se poceli okretati i gledati u mom pravcu, pa sam oborio glavu i lice pokrio rukama, pokusavajuci da zadrzim plac od kojeg sam se sav tresao.

Otac mi pridje, blago me prigrli i tiho sapnu na uho: “Sine moj, ovo je ono na sto sam te upozoravao, ali si uvijek glavu okretao i nisi zelio da me slusas. Sine moj, pocni klanjati, prije nego dodje vrijeme da tebi drugi klanjaju (dzenazu)”. Ove rijeci su mi, u tom trenutku, odjeknule u usima kao pucanj iz pistolja. Poceo sam se jos vise tresti, dok su se drugi poceli spremati za dzenazu namaz. Dok smo klanjali ja sam gledao u Halida, razmisljajuci o tome sta bi on sada radio da se moze vratiti medju zive, da li bi nastavio zivot koji smo do sada zivjeli, a nije bilo grijeha a da ga nismo okusili. Ni u snu nisam mogao zamisliti da svemu tome mora doci kraj, a pogotovo ne ovako brzo.

Ponjeli smo Halida na mezarje, spustili ga u kabur i zagrnuli ga zemljom. Onaj bol koji sam do sada osjecao u meni je se visestruko povecao kada sam pomislio da u ovom trenutku Halidu dolaze meleci koji ce ga ispitivati o zivotu na ovom svijetu. “Da li ce im odgovoriti: 60 pjesama sam slusao svaki dan, 20 filmova sam sedmicno gledao, s tom i tom djevojkom blud ucinio, hiljade cigareta u zivotu popusio… za ovaj ternutak se nisam ni malo pripremio ni ti sam o tome ikad razmisljao?”

Nije bilo dove koju sam mogao prouciti da mu barem bude malo olaksano… nije bilo dobrog djela koje sam mogao uciniti za njega … jednostavno, za njega je bilo kasno sve. Ostao sam dugo placuci nad njegovim mezarom, jer se nisam mogao pomjeriti. Svo vrijeme je moj otac bio nad menom i cekao da ustanem. Na posljetku sam ustao, okrenuo se i ostavio Halida u njegovom mezaru, dok je on, sa sigurnoscu, cuo topot mojih koraka dok sam odlazio i ostavljao ga samog sa njegovim djelima.