Prilozi posjetitelja

Danonoćno sam slušala predavanja od Pezića i Seada Islamovića

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Rođena sam u katoličkoj obitelji 90-ih godina u Njemačkoj gdje su me ujedno i krstili kad sam imala nepuna dva mjeseca. Nakon nekoliko godina vraćamo se u Dalmaciju, gdje sam uglavnom sa ocem i braćom svake nedjelje išla na misno slavlje. Ne mogu reći da smo bili nekakvi “veliki vjernici”, ali se znao red, naučili smo kao mali sve molitve, pred jelo bismo se prekrstili, kada su bili neki važni dani ili blagdani i kada bi čitava obitelj bila na okupu, obavljali smo i molitvu pred ručak i zahvaljivali Bogu na blagodatima. Otac mi je prije 20-ak godina doživio tešku prometnu nesreću te je neposredno nakon operacije doživio kliničku smrt i doktor nije imao izbora te mu je napravio trahealnu intubaciju kako bi mu spasio život, a pritom je govorio medicinskoj sestri kako ga mora spasiti jer ima kući četvero male djece.

No, to nije suština onog što želim iznijeti. Moj otac je ispričao nama nakon 18 godina što se ustvari dogodilo, te kako mu je Bog poručio da nije još za “onaj gore svijet” te kako je potreban svojoj obitelji i da se mora vratiti. Od tada je moj otac postao više nego ranije pobožan, učio nas je uvijek da je Bog samo jedan i da se samo Njega trebamo plašiti. Primila sam prvu pričest (sa devet godina), pa zatim i svetu potvrdu (sa šesnaest godina), ali sam već tada nekako u slušanju propovijedi nedjeljom na misi osjećala nekakvu vrstu odbojnosti prema svećenikovim riječima, a najviše me boljelo to što bi uglavnom pričao o politici, izborima, reality showu, i tako nekim temama kojima nije mjesto u crkvi gdje trebamo veličati Boga.

Nedugo nakon toga počela sam izbjegavati da idem u crkvu, samo sam išla na vjenčanja, pogrebe i godišnjice smrti članova obitelji. Često bih se znala zapitati u što ja to tačno vjerujem te ima li smisla to čemu nas uče… Nakon deset godina saznala sam sve odgovore, ali o tome ću malo kasnije pisati… Naime, moj najstariji brat pohađao je Nadbiskupsko-klasičnu gimnaziju, prebacio se odmah na Filozofsko-teološki fakultet, pa je bio na Bogosloviji, u jednom trenutku je pokleknuo i odlučio završiti za magistra teologije, bez zaređivanja za svećenika. Preselio se u Zagreb, magistrirao, upisao studij sakralne muzike te dobio priliku da ode za Ameriku nastaviti studij. U Americi je nakon, mislim, dvije godine donio odluku da se želi u potpunosti vratiti vjeri jer je shvatio koliko je ustvari nesretan, to jest koliko je sretan kada uđe u crkvu i kada se moli Svemogućem. Sada trenutno paralelno studira katoličanstvo i pravoslavlje.
______________________

E sada, da se vratimo na mene kada sam vam pobliže iznijela situaciju u svojoj obitelji… Sa svoje dvadeset tri godine doselila sam u Njemačku kako bih mogla normalno živjeti i funkcionirati. Na samom početku mog samačkog života bilo je tu svega, preko alkohola, droge, kutija cigareta svakog dana… Nimalo lijepo. Upala sam u jako loše društvo, pokušavala sam se izvući, ali nije išlo. Tu se pojavio moj prvi dečko koji je bio musliman, ako ste pomislili sada da sam zbog njega ovo što jesam, prevarili ste se jako.

Sama činjenica da moram otići roditeljima i reći im da mi je dečko musliman i da planiramo započeti zajednički život ovdje u Njemačkoj, bilo je jako teško… Znala sam da će, kada im kažem njegovo ime, odmah znati da je musliman – naime zvao se Amel. Dapače, oni uopće nisu reagirali na način na koji sam ja očekivala što me oduševilo. Nedugo nakon toga Amel i ja smo započeli zajednički život u gradu u kojem i živi većina moje porodice. U nekoliko situacija postavila bih mu neko pitanje u vezi sa vjerom, primjerice što je ramazan, što je Bajram, kako se posti i koliko dugo. Jednom prilikom započeli smo temu o klanjanju i on nam je tu izmislio toliko laži, da sada, kada znam, sve mi je to jako smiješno.

Spletom okolnosti, nepoštivanjem mene, moje majke i oca, razišli smo se i on se vratio za Hrvatsku. Nakon nekoliko mjeseci, pokušala sam sve zaboraviti i pružiti mu još jednu šansu, ali tu je prvi, ali i posljednji put podigao ruku na mene i tada je definitivno bio kraj svega zauvijek. Moja čitava familija i ja osudili smo ga zbog podizanja ruke na mene kao ženu, a toliki je “vjernik” i čitava ta situacija povodom moje prve veze sa nekim ko je muslimanske vjeroispovijesti u nama je stvorila veliku odbojnost prema svim muslimanima.
_________________________

Godinu dana sam lutala, tražila odgovore na sva svoja pitanja, dok 21. 3. 2020. nije on ušetao u moj život sasvim slučajno. Naime, kako je on moj kolega, ja bih nakon svoje odrađene smjene ostala odraditi i sa njim njegovu smjenu, radili smo na terenu. Jedne večeri tako smo počeli pričati o vjerama, gdje sam shvatila da u suštini on zna o mojoj vjeri više nego ja sama, pokojna majka mu je bila katolkinja, a otac je musliman. I tako su prolazili dani, a mene je sve više i više zanimalo sve to, tada sam ustvari dobila odgovore na svoja pitanja, te sam tada shvatila u što ja uopće vjerujem.

Danonoćno sam slušala predavanja na YouTubeu (E. Pezić i S. Islamović – i dan-danas ih redovno slušam uz još nekoliko novih), alkohol sam ostavila još 21. 3., svinjetinu možda nakon mjesec dana, kompletnu garderobu sam mjesecima izmjenjivala, ali sada se usudim reći da ne posjedujem ništa što jedna vjernica ne smije nositi, cigarete nakon punih deset godina ostavila sam 24. 5. Ovo ne bi bilo moguće bez poticaja mog voljenog i Allahove pomoći. Ove godine 19. 6. zvanično sam u Gradačcu primila islam i postala jedna od vas, a samim time sam postala i supruga.

E, sada se još moram vratiti na dio kada sam svojoj porodici obznanila svoju namjeru… To je, usudim se reći, bilo najteže. Majka i otac bili su tužni, pomalo i razočarani, osudili su me jer, eto, moj me suprug može voljeti i kao katolkinju, nisu shvaćali da ja to ne radim samo zbog njega, nego radi sebe. Braća na početku nisu htjela sa mnom komunicirati, najstariji o kojem sam pričala smogao je snage nakon nekog perioda i pružio mi svoju ruku podrške, mlađi me psovao, vrijeđao, omalovažavao, pljuvao… Sa njim i dalje nemam komunikaciju. Sada kada je prošlo šest mjeseci, moji roditelji su presretni jer vide koliko sam se u suštini promijenila u pozitivnom smislu i koliko sam sretna, ispunjena i voljena. Sve ovo mi je otkriće i nešto novo, suprug je prije mjesec dana počeo klanjati redovno, ja sam za sada naučila El-Fatihu i El-Ihlas, slušam predavanja za uzimanje abdesta i pripremam se za započeti klanjati zajedno sa suprugom.

Svaka zahvala zaista pripada Svevišnjem Allahu, Koji mi je poslao mog supruga i dao mu prije svega snage i strpljenja da mi prenese poruku ove savršene vjere.

Sestra  I. L. P.
___________________

Ovaj tekst je stigao u nagradni natječaj “Moj povratak Islamu” (Pošalji svoju priču i osvoji 50 eura) – više o tome na ovom linku:

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko pronađete gramatičku grešku, OZNAČITE TEKST i prijavite tako što ćete pritisnuti Ctrl+Enter kada je tekst označen.

NA VRH

Prijava gramatičke greške

Slijedeći tekst će biti poslat administratorima stranice: