Pokajnici

Dvije priče o pokajanju i vraćanju vjeri posjetitelja NUM stranice

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

I najveće iskušenje sa djevojkom u koju sam bio zaljubljen: šejtan ju je nagovorio da se raspituje za mene kod moje rodice u periodu kada sam tek počeo da ozbiljnije praktikujem vjeru, i to mi je teško palo, ali u poletu imana tada je odbijem

Gubila sam se u svom lutanju, nisam nikako mogla shvatiti gdje pripadam. Konstantno sam razmišljala kako srcem pripadam pokrivenim djevojkama, a moja odjeća to naročito ne odaje, i time više ličim džahilkama. Sa svojim sedamnaest godina počela sam ozbiljno da razmišljam o stavljanju hidžaba, i već tada sam imala redovne namaze i moja je želja svakim danom bila sva veća

SVJETLO UPUTE U MOM ŽIVOTU

Hm! Od početka! Rođen sam u muslimanskoj porodici koja nije praktikovala islam. Porodica koja ima ogromnu rodbinu, a ta rodbina živi u komšiluku, tako da je meni rodbina komšiluk, skoro da i nema drugih komšija. Rastao sam u neznanju i nemaru prema Stvoritelju, s.v.t., sve do prije oko dvije godine. Nekoliko detalja iz mog džahilskog života? Kada je trebalo da se ide u mekteb, ja sam išao malo, ali sam kasnije prestao, iz razloga što imam da učim dosta i za školu, a bio sam jako tvrdoglav i roditelji nisu mogli da me nateraju.

Rastao sam tako sa ambicijama da postanem najveća faca tako što ću imati najviše žena, da budem najbolji fudbaler, a već kao dijete rastao sam u okruženju u kojem su skoro svi imali te ambicije. Rastao sam kao osoba koja je, moram priznati, imala i neke komplekse, nekad manje, a nekad više vrijednosti. U periodu od osmog razreda do prve godine srednje počeo sam da razmišljam zbog čega smo stvoreni, da li smo uopće stvoreni, nema šanse da je čovjek mogao da izmisli struju i još mnogo takvih stvari, ali nisam imao nikog sa kime bih pričao o tome, i kada bih počeo nekog da pitam iz svog okruženja, bivao sam neshvaćen i dosadan, jer je to, kako oni kažu, “filozofiranje”, dobio sam komentare: ‘’opusti se, o čemu on razmišlja (u ironiji), ti si pukao’’ itd.

Iz tog vremena često se sjećam jednog detalja. Naimem sjedio sam sa sestrom ispred kuće i počeo je ezan, a ja sam joj rekao: ‘’Čuješ, zove nas na spas, a ja i ti ništa.’’ Ona je samo odmahnula glavom. Ostavio sam se tog razmišljanja kako bih se opet uklopio u sredinu i tada počinje period diskoteka, izlazaka, velikih svađa sa roditeljima, koji su mi davali novca koliko su imali, a ja sam uvijek bio nezadovoljan, stalno sam se ljutio i govorio im: ‘’Kako drugi imaju više’’, a tada smo imali tri studenta u kući, a otac mi ostao bez posla. U tom mračnom periodu dobio sam epitet lijene osobe koja ništa ne radi, spava do kasno itd.

Dok sam društvu bio “ugledan”, kao čovjek bio sam u svako doba spreman da učinim svašta za društvo, a za roditelje nisam imao nikada vremena, a stalno sam ih činio tužnim i razočaranim, jer nikada nisu imali da mi daju koliko meni treba, a davali su mi mnogo, ali duša pohlepna nikada nije zadovoljna. Da ne dužim… Nakon završetka srednje škole, upisao sam fakultet u nevjerničkom gradu da bih pobjegao što dalje od “primitivne” sredine, u grad koji je stvoren za provod.

A Allah je Svojom mudrošću htio nešto drugo za mene. Allahovom voljom, prva godina fakulteta je prošla a da ja nisam nijednom izašao u neki provod, slabo sam se viđao sa društvom jer sam htio da završim studij kako bih bio uspješan i kako bih dokazao ljudima da ja to mogu. Tada je sve išlo kao u kršćanskim bajkama: zaljubio sam se u djevoku koja je daleko, ali me “voli”, studij dobro ide, svi počinju ozbiljnije da me shvataju, hvale me, a ja “uživam” jer postajem “poštovan”. Na kraju prvog semestra posvađao sam se sa tom djevojkom, popustio sam na fakultetu, ali sam ipak sve uspio okončati. Dolazi raspust, a ja ne megu da izbacim tu djevojku iz glave, konstantno patim, a ništa me ne može utješiti.

Svjetlo upute u mom životu

Dok sam šetao i razgovarao sa jednim drugom, u jednim trenutku rekao sam mu da ću od ovog ramazana početi da klanjam, ako Bog da, jer moja depresija i razočaranje u život, koji je u jednom trenutku izgledao kao bajka, natjeralo me da duboko razmišljam o smislu života. Dolazi ramazan, ja počinjem da klanjam, a Allah me počastio time da su se i neki moji drugovi prije mene vratili vjeri i da su se poučili mnogim pitanjma vjere. U stalnom druženju sa njima, počinjem da učim, da pitam, da shvatam propise vjere i počinjem ozbiljnije da izučam vjeru.

Raspust brzo završio, ponovo fakultet, puno obaveza i ja počinjem da preskačem neke namaze, da činim grijehe, ali Uzvišeni Allah, Svojom neizmjernom milošću, nije dao da propadnem i da se vratim u džahilijjet, već kada bih negdje popustio, Sveznajući i Mudri Gospodar poslao bi mi uputu da li preko Facebook statusa ili preko ove mubarek stranice ili preko nekog insana, koja bi me opomenula, i tako sam za kratko vrijeme ponovo počeo da klanjam svih pet vakata, da učim o vjeri i, elhamdulillah, sada su već skoro dvije godine koliko nisam propustio namaz, a trudim se da praktikujum i sve ostale vadžibe i sunnete kako bi mi se Allah, s.v.t., smilovao na Danu u kojem će Njegova milost obasjati one koje umru sa imanom, a Njegova srdžba sve one koji umru kao nevjernici.

Iskušenja u islamu

Iskušenja su neminovna: sa roditeljima, kao i većina ljudi, zašto brada, ličiš na veh…, kako su te tako zaveli itd., još veća iskušenja sa ogromnom rodbinom: što tako mlad, da sebe uništiš, ličiš na jarca,  ti više sa nama nećeš da se družiš (ne idem gdje se pije alkohol) itd. I najveće iskušenje sa djevojkom u koju sam bio zaljubljen: šejtan ju je nagovorio da se raspituje za mene kod moje rodice u periodu kada sam tek počeo da ozbiljnije praktikujem vjeru, i to mi je teško palo, ali u poletu imana tada je odbijem. Međutim, desilo se da sam je vidio nekoliko puta u trenucima kada mi je iman opao i da se ja njoj javim i dopisujemo se dan ili nekoliko dana i onda prestanemo, a to je stvar koja me je najviše omela u bržem napredovanju  u Allahovoj, s.v.t., vjeri i tu šejtan najlakše ljude zavede.

Onda sam, elhamdulillah, i tu prepreku, uz Allahovu pomoć, prevazišao i nadam se da ću u budućnosti, uz Alllahovu pomoć, tako preći preko svih prepreka i nadam se, ako Allah bude htio, da me na Njegovom putu ništa više ne može pokolebati, osim ako On, s.v.t., drugačije ne odredi! Da  vas Allah nagradi na ovoj predivnoj stranici i da vam podari svako dobro na oba svijeta!

Brat iz Sandžaka
__________________________________________

NAJSRETNIJI DAN

Kao i svako dijete, i ja sam imala sve najljepše osobine: iskrenost, poštenje, pravednost… ali i ono najbitnije – bila sam privržena svom Rabbu na svoj sopstveni način. Na jedan običan dječiji način, na način na koji nisam potpuno shvatala svrhu ibadeta, ali sam se ipak trudila. Počela sam veoma rano postiti, ići u mekteb… Često sam znala trčati iz škole kako bih na vrijeme stigla na mektebsku pouku koja se održavala u jednoj kući.

Tako je bilo moje djetinjstvo, obasuto „problemima“, ali povezano čvrstom vezom sa Allahom. Međutim, desio se preobrat situacije, „moj mekteb“ se zatvorio i nisam imala želju da idem u drugi, polahko sam se počela odvajati od vjere, jer je tada moj iman bio povezan sa odlaskom u mekteb, jer bila sam samo jedno nevino dijete.

Dolaskom u pubertet moji su me nagovorili da se ponovo upišem u mekteb i tako je sve ponovo počelo, ali znatno drugačije. Bila sam opet puna žara prema stjecanju znanja, ali sada na potpuno drugačiji način: više nisam bila tako ponosna svojim odlascima u mekteb. Subhanallah, kao da sam se stidjela da me neko vidi pokrivenu, počela sam da idem prečicama kako me moji školski drugovi i drugarice ne bi vidjeli pokrivenu. Ali oni su oduvijek znali da sam ja drugačija od njih, da imam granice preko kojih ne idem.

Počela sam da sve više učim o svojoj prelijepoj vjeri, postala sam svjesna i sama da jesam drugačija, ali sam postala ponosna zbog toga. Isto tako znala sam da sam postala kraljica u islamu bez krune. Nisam imala hrabrosti da stavim svoju krunu na glavu, svoju mahramu. Vrijeme je prolazilo, osjećala sam sve veću ljubav prema islamu, prema Allahu… moje se znanje povećavalo naročito odlascima na takmičenja iz mekteba i vjeronauke. Iako nikada nisam osvojila neko posebno mjesto, dobila sam najveću nagradu, a to je znanje koje je ostalo u meni, i koje se kasnije pretvorilo u djelo.

Moja je priča nešto drugačija od ostalih priča, jer, elhamdulillah, nikad nisam bila previše skrenula sa Pravog puta, ja se nadam, ali ipak sam bila izgubljena na neki način. Jer nisam bila potpuno izabrala put kojim želim da hodim. Davno, još kao mala djevojčica bila sam sebi obećala da ću se pokriti u dvadesetoj godini, ali sam imala želju za svojom krunom i prije, ali nisam imala hrabrosti za tim.

Gubila sam se u svom lutanju, nisam nikako mogla shvatiti gdje pripadam. Konstantno sam razmišljala kako srcem pripadam pokrivenim djevojkama, a moja odjeća to naročito ne odaje, i time više ličim džahilkama. Sa svojim sedamnaest godina počela sam ozbiljno da razmišljam o stavljanju hidžaba, i već tada sam imala redovne namaze i moja je želja svakim danom bila sva veća. Konačno sam dočekala da sama više nagnem onom Pravom putu nego krivom. Tako sam jednog dana konačno odlučila da upotpunim sebe i svoj iman, odlučila sam se na hidžab.

Period od obznane moje odluke, pa da stavljanja „krune“ bio je meni jako poseban. To su bili jedni od mojih najljepših dana u životu. Zanimljivo je da su tada moja iskušenja bila najveća, jer su me sa svih strana pokušavali omesti u mom nijjetu. Ali, imam osjećaj da je moj Rabb oko mene izgradio ogroman zid koji nije dopuštao nikome da prodre u moje srce, elhamdulillah. Kada sam konačno dočekala 11. 8. 2010. bila sam najsretnija osoba na svijetu. Osjećala sam da sam pobjednica, da sam konačno pobijedila onu ogromnu vojsku šejtana koja se borila protiv mene.

Iako sam nakon nekoliko godina, u historiji moje škole bila prva pokrivena djevojka u svojoj srednjoj školi, nisam, elhamdulillah, imala nikakvih problema. To treba biti ohrabrenje svim ostalim djevojkama. Allah je dao da poslije mog odlaska iz škole, nakon završenog četvrtog razreda, ostanu pokrivene tri djevojke. Allahu ekber! Nije bilo teško naslutiti kako svako onaj ko nastoji da te povrijedi, u dubini sebe zavidi ti što on nema hrabrosti za takvim korakom.

Ja se nisam osjećala drugačijom po prvi put kada sam se pokrila, moje pokrivanje mi je pomoglo da vidim koliko vrijedim, jer sam osjećala svakodnevno poštovanje koje mi ljudi ukazuju zbog onoga što jesam. Ni sa jednom starom prijateljicom nisam prekinula druženja, i vjerujem da je naša ljubav samo ojačala.

Danas sam studentica na Islamskom pedagoškom fakultetu i okružena sam pokrivenim djevojkama, što mi je oduvijek bila želja, ali sam shvatila da to uopće nije bitno, jer kad znaš da činiš pravu stvar, stvar kojom je zadovoljan tvoj Gospodar, ti onda nikada nisi sam. Nisi sam ako te rodbina osudi, ako te prijatelji iznevjere, nisi sam ako te svi napuste, vallahi, nikada nisi sam ako se približiš svom Rabbu, jer se približi i On tebi još bliže. Problem je kada se čovjek udalji od Allaha, onda se i Gospodar i ljudi udalje od njega i on je tada jedan veliki usamljenik.

Kao što rekoh, moja priča nije vjerovatno kao druge sa ovom tematikom, ja sam bila u islamu, ali ne potpuno, ja osjećam da sam se tek vratila islamu, vratila Allahu, onda kada sam se pokrila, kada sam stavila svoju krunu.

Molim Allaha da ova moja kratka priča bude sebeb nekoj sestri da se pokrije i da vidi ljepotu hidžaba i potpunu ljepotu islama, ali kao iskrena vjernica, ali ne kao licemjerka koja govori da vjeruje, ali koja se ne pokorava potpuno, kao što se ni ja nisam pokoravala. Amin!

Sestra E. M.

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: