Poučne priče i tekstovi

Halali nam, Abu Hamza…

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

“Nisi htjela da čuješ, gospođo Evropo, iako se krik do neba čuo”!
Čuli su oni, vidjeli, ali su pustili da nam domove uništavaju, majke nam siluju, očeve kolju, djecu malenu iz naručja majčinih trgaju i ubijaju. Čuli su oni, ali ih naša bol nije doticala dovoljno da nas spase iz kandži zlotvora. A tamo negdje, malo dalje čuo je on, naš heroj, “vitez saosjećanja”, kako majka suze lije za čedom svojim. Nije on…

potpisivao peticije, nije sjedio i čekao pravdu Evrope i UN-a, već se halalio sa svojim voljenima i požurio ka krvlju prekrivenoj Bosni da svojim rukama brani napaćeni narod. Hvala ti, brate naš! Ima nas koji ćemo ti doživotno biti zahvalni. Nismo zaboravili tvoju žrtvu koju si za nas učinio, niti ćemo to ikada zaboraviti, inšallah. Tako velika iskušenja dolaze samo velikim ljudima, a ti si svoje ljudstvo odavno pokazao, što se za nas ne bi moglo reći kada si ti u pitanju… Halali nam…

Ti si ispit sabura prošao, jer saburaš evo godinama. Trpiš nepravdu onih čije si živote jučer branio svojim životom. Kada se sve stišalo, kada se neprijatelj povukao u svoju prljavu jazbinu, ostaviše oni ono malo ljudskosti po strani, ubaciše te u okove, okrenuše leđa i odoše da se dodvoravaju i smješkaju bjelosvjetskim šejtanima.

Nisu te ubile četničke granate, ni neprijateljska ruka, a sada te žele bošnjačkim rukama dokrajčiti, jer im ti kao takav ne odgovaraš. Udružiše se sada oni za čije si se živote borio sa onima koji su vaše živote htjeli uništiti. Zajedno u borbi protiv dobra, protiv tebe, brate naš hrabri. Ne odgovara im tvoja brada i tvoja sedžda Gospodaru. Ne odgovara im onaj tvoj mu’minski osmijeh, on ih, brate, pogađa i muči. Najradije bi oni da tebe ignorišu, da se ponašaju kao da nikada ovdje nisi ni postojao, ali na njihovu žalost ostavio si svoje svjedoke, hrabre borce za babinu slobodu. Nema na koja vrata pokucali nisu, ali na njihovu tugu svi su se oglušili. Šta njih briga za sudbine “malih ljudi”, jer oni sebe velikim smatraju, toliko velikim da im je dozvoljeno da uništavaju tuđe živote.

Da si ubio stotine Bošnjaka u Ahmićima ili Prijedoru, da se zoveš Zoran ili Radiša, davno bi bio na slobodi…

Halali nam još jednom, brate naš u vjeri! Halali što nismo bili dovoljno jaki da se izborimo sa onima koji te bespravno zatvoriše. Halali što evo godinama gledamo kako si razdvojen od svoje porodice, svojih najmilijih i sve što činimo jeste da se borimo ovako – “perom” i da potpišemo pokoju peticiju za tvoje oslobađanje – iako ni to nije imalo nikakvog efekta. Halali nam, brate, jer smo mi svojim ponašanjem zaslužili da nas vode takvi ljudi kojih nije briga za bosanske heroje poput tebe! Da, ti si naš bosanski heroj, veći Bošnjak nego iko od naših foteljaša. Halali nam što nismo dovoljno jaki da stanemo ukraj nepravdi… Halali nam, brate naš…
_____________________________________

Svi mi trebamo se dobro zamisliti i preispitati u pogledu svog odnosa prema stanju i situaciji našeg brata Abu Hamze. Da, svi mi jer nas se na protestu za slobodu jednog čovjeka, koji se borio da odbrani naše živote, ne skupi ni nekoliko stotina, dok se na koridama i koncertima onih koji su pjevali četničke pjesme i bodrili one koji su nas ubijali skupljamo u desetinama i stotinama hiljada. Naša neodgovornost i nedovoljno saosjećanje koštali su ovog čovjeka godina zatvora, a njegovu porodicu godina bola, borbe i tuge.

Ovo je prije nekoliko dana napisala njegova voljena pokćerka:

Prije nekoliko dana otvoreni su ‘tajni dokazi’ na osnovu kojih je moj babo (očuh) pritvoren u Imigracionom centru u Lukavici već 5 i po godina. Kad je babo izložio odbranu, optužili su ga da je znao za tajne dokaze, pa je tako dobro pripremio odbranu. Onda je sud donio presudu, izrevoltiran tim protudokazima, u kojoj ponovo preispituje njegovu deportaciju u Siriju, za koju postoji zabrana koju je dao Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu. Ja više nemam snage, a ne znam ni babo gdje je nalazi, da se borim s ovim sistemom.

Jedan mi je otac kao imam najbrutalnije ubijen u Kozarcu, a drugog, koji je tada sticajem okolnosti bio u BiH – i za nju se, također, borio – ponovo hoće da otjeraju odavdje. Ko zna koji put. Svaki put kad više nemaju za šta da ga optuže. A naše guzonje (da prostite na izrazu) nose markiranu odjeću, voze luksuzne automobile, rade na prestižnim mjestima i nesposobni su da bilo šta urade. Kad odemo na pravu adresu, ta adresa kaže: ‘Ja tu ne mogu ništa.’ Prava adresa za svoju guzicu. Pa ubijte me odmah ako ponovo glas dam onome ko je u takvoj situaciji dok moja porodica jedva živi – od pomoći drugih ljudi i šehidske penzije. Pa kažu – ne mrzi. Kako?”

Ummu Sara Žužić

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: