Prilozi posjetitelja

Htio da mi ubije bebu u stomaku

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Dugo sam razmišljala da li da napišem ovu svoju priču i da je podijelim sa vama. Jednom sam je dopola napisala i obrisala, ugasila kompjuter i “bacila” je u zaborav u djeliću svoga mozga jer ne želim da otvaram taj svoj stid, i štetu koju sam nanijela sebi. Ja sam se zaista prema sebi ogriješila.

Na ljeto 2016. godine pozvana sam na jednu zabavu na kojoj se mnogo pilo alkohola i uzimala droga. Otišla sam na tu zabavu misleći da tu ništa posebno neću naći, da ću samo ući i izaći i vratiti se kući. Nažalost, nije tako bilo. Na samom ulazu srela sam jednog poznanika koji me je molio da ostanem na toj zabavi držeći u ruci tableticu “sreće”. Strpavši mi je u usta, čudnog pogleda i smijeha, rekao mi je da ću se kroz pola sata dobro zabaviti i osjećati u svom tijelu nenormalnu euforiju, nevjerovatnog samopouzdanja koje je on posjedovao u tom trenutku. Od te noći, od tog trenutka ja sam živjela od vikenda do vikenda, od zabave do zabave, uzimajući to zlo, to nedjelo koje me je dovelo do kratkoročne posljedice (hvala Allahu).

Sredinom 2017. godine, isto na jednoj od zabava upoznala sam svog tadašnjeg dečka. Zajedno smo kročili kroz takav svijet harama. Proputovali smo neke od zemalja, isprobavajući u svakoj toj zemlji nešto novo. Tonuli smo zajedno, dublje, dublje. Pred kraj 2017. godine, tačnije na moj rođendan, oboje smo odlučili da nam je to zadnji put, i da više nikada ništa, što nije dozvoljeno nećemo uzeti. Hvala dragom Allahu, tako je i bilo. Ja sam se zaustavila. Od tog trenutka, naš odnos se promijenio. Mnogo smo se svađali, osuđivao me za radnje koje nisam počinila. Čak me je i udarao, i svaki put sam mu, nažalost, oprostila. Nekoliko puta sam ga “uhvatila” kako u velikim količinama uzima tablete za smirenje uz ispriku i mišljenje da je u depresiji, da ga prođe kada to popije, nametajući i meni da sam i ja također u tom stanju da moram da popijem tablete kako bi mi bilo bolje.

Bože moj dragi, koliko sam samo podlegla svojom naivnošću i takvoj manipulaciji. Neka, i trebalo mi je to. Hvala Allahu. U aprilu 2018. godine, poslije udarca, ostavila sam ga. Poslao mi je sliku izrezane ruke i dan-danas sa mnoštvom ožiljaka. Vratila sam mu se, oprostila sam mu. I tako je naš toksični odnos rastao i izazivao u meni veliku nemoć, tugu, depresiju, mršavost. Danima nisam jela. Svađala sam se sa svojim roditeljima, ali, njemu sam se vraćala stalno. Radio je sa mene šta je htio. Bacila sam se na dno.

U junu 2018. godine zatrudnjela sam. Kada sam mu rekla, bili smo na moru, sami nas dvoje. Dobila sam mnoštvo nemoralnih uvreda od njegovih roditelja, užasnog sadržaja. On je u tom trenutku otišao popiti tablu za smirenje uz alkohol, što je izazvalo kontraefekat na njega i prenasilnički me je počeo daviti, udarati u stomak, udarati šakama po glavi, čak je posegnuo za čekićem htjevši da mi “izvadi bebu” njime.

Bože dragi, koliko misli, koliko dova je taj trenutak upućeno. Bože, kud Te se nisam sjetila na početku, na pragu tih vrata od te zabave kada sam kročila. Kud Te se tada nisam sjetila? Mislila sam da sam sama na svijetu, ali, baš u tom trenutku dragi Allah me je spasavao, baš u tom trenutku kada su njegove ruke bile privijene oko moga vrata, Allah me je spašavao. Pobjegla sam. Iz tog gradića na moru, iz te kućice, od njega, pobjegla sam. Riješila sam se i njega, i njegove porodice, i stare sebe, i “bebe”, svega sam se lošeg riješila.

Mnogo toga sam izgubila. Najviše žalim za protraćenim vremenom, svojim godinama, mnogim dobrim odnosima, ali kad se sjetim Allaha, ničega mi onda ne bude žao. Vratila sam Mu se, pa čovječe, Njega sam dobila. Imam Njega kao zaštitnika, oslonca. Ljudi, ja vam ne mogu opisati koliko On mene čuva. Koliko se ja sada radujem kada vaktija zazvoni. Koliko je suza radosnica proliveno na sedždi. Ničega mi nije žao što sam doživjela ako je to bio put da se Njemu vratim, da Njemu zahvaljujem, da Njega molim, da od Njega tražim. Pomogao mi je da to sve brzo prođe, da, ako se taj period spomene, više ne zadrhtim.  Pomogao mi je da se smijem svojoj budalaštini i nepromišljenosti. Hvala Allahu, sada je sve kako treba.

Molim se, ako Bog da, da stavim hidžab. Molite i vi za mene, da mi se taj put olakša. Imam Njega, i to mi je najbitnije. Molim dragog Allaha da nas sve uputi na pravi put, da nam da zdravlje, osmijeh na lice, i ono što je najbolje za nas.                                                                                

Sestra Ć. A.
_________________________

Pošaljite nam i vi vašu priču/prilog na adresu: Prilozi_posjetitelja@mail.com ili putem naše FB stranice

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:
NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: