Prilozi posjetitelja

Iskušenje nakon Allahove milosti prema meni

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Vratila sam se u Bosnu kao podoficir, nakon uspješno završene vojne škole…Po dolasku na radno mjesto, kolege su bile šokirane i drugi dan odmah su me odgovarali od hidžaba i tražili da skinem mahramu, pa su mi čak bili zabranili ulazak u kasarnu na posao i rekli mi da mogu ući kad otklonim višak, tj. kad skinem hidžab, što ja, naravno, nisam uradila

Dugo vremena nisam željela da svojim poznanicima ispričam pravi razlog svoga pokrivanja, ali, evo, došlo je vrijeme da podijelim svoju priču sa svojim sestrama u vjeri. Živjela sam jedan prazan život, bez ikakve nade i vjere. Što se tiče vjere, uvijek sam vjerovala u Allaha, dž. š. Učila sam Kur’an sa deset godina, ali nisam znala njegovo značenje, niti sam živjela u skladu s njegovim smjernicama. Nakon završene srednje škole, radila sam neke manje posliće, a moj je san bio da postanem policajka ili vojno lice. Zašto to? Zato što bih bila u mogućnosti da pomognem svom narodu i zato što bih se tako osjećala korisnom za svoju domovinu.

Dugo sam radila poslove kod privatnika i bila sam iscrpljena i nagledala se svega. Nekoliko jutara dolazili su vojnici na mjesto gdje sam radila i ja sam ih upitala o ženama u vojsci, da li kod nas ima žena u vojsci te kako se može neko pridružiti Oružanim snagama i još nekoliko pitanja. Dali su mi odgovore i rekli su mi da je prvi konkurs za prijem mladih vojnika za nekoliko mjeseci. Ja sam im odgovorila da ću čekati taj dan i da ću se prijaviti na taj konkurs, mada nisam imala nade da ću biti primljena, nisam imala nikakvu vezu (jer kod nas, da bi se čovjek zaposlio, treba mu veza), a niko iz moje porodice nije bio vojno lice. Imala sam male šanse, kako sam mislila.

Došao je trenutak i ja sam se prijavila na konkurs. Da skratim, prošla sam sve testove i fizičke i psihičke, a i ljekarske. Primljena sam na obuku koja je trajala tri mjeseca. Nakon tog konkursa potpisala sam ugovor profesionalnog vojnog lica i postala sam pripadnik Oružanih snaga BiH. Bila sam tako ponosna i još uvijek nisam vjerovala da se to meni dešava, zašto i čime sam to zaslužila?! Rasporedili su me u kasarnu u Zenici. Bila sam tako razočarana kada sam saznala da ću napustiti Sarajevo i otići u Zenicu, ali dragi Allah spremao je nešto za mene i znao je bolje od mene i svih nas. Allahov je plan najbolji plan.

Preselila sam se u Zenicu i nakon samo dvije sedmice rada objavili su oglas za školovanje u Grčkoj na tri godine i ja sam se odmah prijavila, ne razmišljajući, mada sam opet u podsvijesti “znala” da neću proći jer je vrlo teško otići na vojno školovanje bez “štele”, kako se kod nas kaže. Čekala sam poziv i napokon sam dobila poziv iz Grčke ambasade i rekli su mi da idem na školovanje! Mislila sam da sanjam i čekala sam da se probudim. Nisam mogla da vjerujem da sam ja ta koja će ići na školovanje pored 300 mladih novoprimljenih vojnika. Poslije sam saznala da su bile planirane dvije djevojke prije mene, ali jedna je imala preko dvadeset tri godine pa nije mogla, a druga nije imala pasoš, tako da sam, Allahovom voljom, ja izabrana da idem u Grčku. Niko i ništa ne može spriječiti Allahovu volju!

Dolaskom u Grčku upoznala sam dosta studenata iz stranih zemalja: Libije, Srbije, Sirije, Jordana, Albanije, Kameruna itd. Bila sam malo usamljena i nisam imala društva. Od 1300 studenata ja sam bila jedna jedina žena muslimanka. Družila sam se sa studentima iz Srbije i Crne Gore koji su također bili Srbi i mislila sam da su oni kao i ostali Srbi u Bosni, međutim, primijetila sam kako nekima smetam. Na časovima grčkog jezika raspravljali smo o ratu u Bosni, o bosanskom jeziku, o bosanskim muslimanima i ostalim stvarima koje se tiču Bosne. Nisam znala puno o ratu u BiH jer sam za to vrijeme bila u Njemačkoj i nisam mogla da raspoznam da li ti studenti govore istinu o ratu u Bosni, niti sam mogla da branim svoju zemlju riječima.

Odlučila sam da saznam više o ratu kako bih mogla da barem riječima odbranim svoju domovinu. Međutim, kada sam vidjela linkove i pročitala priče muslimanki koje su silovane, “propala” sam kroz zemlju i zgrozila sam se. Počela sam imati noćne more i sve što bih pročitala o ratu ili pogledala na linkovim, prešlo bi mi u noćnu moru. Prolazila sam kroz težak period i žalila sam za svim sestrama i braćom ovog rata, tugovala sam i krivila sebe što nisam bila u ratu.

Dolazila sam na raspuste u Bosnu i postepeno su se počele mijenjati moje misli, a s time su se mijenjali i moja narav i moji ciljevi. Kroz želju da saznam o ratu koji se desio u našoj lijepoj zemlji, okrenula sam se vjeri. Odlučila sam da naučim klanjati i da obnovim sure koje sam zaboravila. Moje se srce počelo mijenjati i počela sam da shvaćam razlog zašto smo stvoreni. Odlučila sam za Bajram da obiđem gradove u Grčkoj u kojima žive muslimani i gdje ima džamija, a imala sam veliku želju da klanjam u džamiji, da čujem ezan, da vidim munaru. Grčki oficiri su mi pokazali na karti gdje mogu naći muslimane i džamije i tako sam se uputila prema Xanthi, Komotini i Aleksandroupoli. Tu sam upoznala puno sestara koje su me vodile do džamija i obilazile grad sa mnom, da ih Allah nagradi.

Prvi put sam stavila hidžab u javnosti i to u Grčkoj, subhanallah! Osjećala sam se kao u bajci, kao da sanjam najljepši san. Tako sam i drugi Bajram provela u istim gradovima. U školi sam redovno obavljala namaz i postila u mjesecu ramazanu, elhamdulillah. Što se tiče grčkih oficira, imala sam odobrenje da napustim nastavu za vrijeme namaza i u mjesecu ramazanu nisam imala obavezu da idem na obuke i gimnastiku. Osjećala sam da ne mogu da nosim kratku odjeću jer se nisam osjećala ugodno ni čisto.

Allah je ulio stid u moje srce, sva zahvala pripada Njemu, Najvećem i Jedinom Gospodaru svih svjetova! Ulio je u moje srce odbojnost prema svemu što ne pristaje jednoj muslimanki. Nisam bila u mogućnosti da se pokrijem dok sam bila u Grčkoj, ali sam se odijevala pristojno i čekala trenutak kad ću se vratiti u Bosnu i osjetiti da je to stvarno moja želja. Morala sam biti sigurna da to želim jer kad se jednom pokrijemo, sestre moje, nema otkrivanja, da nas Allah učvrsti u toj odluci.

Vratila sam se u Bosnu kao podoficir, nakon uspješno završene vojne škole. Nakon povratka, bila sam na godišnjem i testirala sam se: stavila sam mahramu nekad dok sam izlazila, a nekad nisam. Subhanallah, osjećala sam se kao gola bez hidžaba i kao da svi gledaju u mene. S iskrenim nijetom odlučila sam da se pokrijem u ime Allaha, Svemogućeg, koji me je odveo tako daleko među pravoslavce da shvatim Istinu i kroz posao koji sam voljela uputio me na Pravi put. Ja Rabb, kako da Ti zahvalim? Toliko sam svog života bacila, ja Rabb kako da Ti zahvalim na Tvojoj milosti!

Po dolasku na radno mjesto, kolege su bile šokirane i drugi dan odmah su me odgovarali od hidžaba i tražili da skinem mahramu, pa su mi čak bili zabranili ulazak u kasarnu na posao i rekli mi da mogu ući kad otklonim višak, tj. kad skinem hidžab, što ja, naravno, nisam uradila. Da odbijem milost Allahovu?! Ne, nikad ako Bog da! Tada sam zbog hidžaba dobila suspenziju na četiri mjeseca i rečeno mi je da sam svojim hidžabom uvrijedila svoje kolege.

Uz Allahovu pomoć, neću odustati niti ću svoj ponos i svoju krunu skinuti. Sestre moje, ne dozvolite dušmanima da vas pokolebaju! Allahu moj, molim Te olakšaj svakoj sestri koja prolazi kroz slična i veća iskušenja i učvrsti ih u njihovoj odluci! Hidžab je naša milost od Allaha, naš ponos. Molim Allaha da nam olakša razna iskušenja na ovom prolaznom dunjaluku! Volim vas, sestre moje, u ime Allaha!

Sestra M. E.

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko pronađete gramatičku grešku, OZNAČITE TEKST i prijavite tako što ćete pritisnuti Ctrl+Enter kada je tekst označen.

NA VRH

Prijava gramatičke greške

Slijedeći tekst će biti poslat administratorima stranice: